Dr Goran Sekulović
MARKS APOSTOL SLOBODE I(LI) ROPSTVA (III)
U istoriji se dogodilo upravo suprotno. Birokratska klasa i
otuđena elita koja je vladala u ime proletarijata ponašala se kao i svaka
ranija klasa na vlasti, postvareno i ideološki – stvarajući i sasvim nova,
totalitarna otuđenja, nepoznata i nepostojeća do tada i čak i nepojmljiva i
neshvatljiva po broju zločina učinjenih u ime “proletarijata”, “pravde”,
“slobode”, “jednakosti”... – i htjela je da svoju vlast ovjekovječi, a ne da je
samoukine i prepusti da je vrši “oslobođeni” proletarijat i “oslobođeno” društvo
u liku slobodne zajednice udruženih proizvođača, za koje je Marks smatrao da će
predstavljati budućnost čovječanstva.
Nesvodivost i autentičnost Marksove potrage za totalno,
cjelovito, slobodno i svestrano razvijenim čovjekom
Kako u kontekstu
Marksove ideje o proizvodnoj, samodjelatnoj, praktičnoj rodnoj biti čovjeka
stoji njegovo zalaganje za svestranim, cjelovito razvijenim čovjekom novog
društva? Razmotrimo najprije samu Marksovu ideju “totalnog”, “bogatog”, čovjeka
iz “Ekonomsko-filozofskih rukopisa”: “Čovjek prisvaja svoje svestrano biće na
svestran način, dakle kao totalan čovjek. Svaki od njegovih ljudskih odnosa
prema svijetu, gledanje, slušanje, mirisanje, kušanje, osjećanje, mišljenje,
opažanje, htijenje, rad, ljubav, ukratko, svi organi njegove individualnosti,
kao organi koji postoje neposredno u svom obliku kao društveni organi, u svom
su predmetnom odnošenju ili u svom odnošenju prema predmetu prisvajanje
predmeta; prisvajanje čovjekove zbiljnosti, njeno odnošenje prema predmetu jest
potvrđivanje čovjekove zbiljnosti; ona je zato tako mnogostrana, kao što su
mnogostrana određenja čovjekova bića i djelatnosti; čovjekova djelotvornost i
čovjekovo trpljenje, jer je trpljenje, shvaćeno ljudski, samoužitak čovjeka.
Privatno vlasništvo
nas je učinilo tako glupim i jednostranim da je neki predmet naš tek onda kad
ga imamo, dakle, kad za nas postoji kao kapital ili kad ga neposredno
posjedujemo, jedemo, pijemo, nosimo na svome tijelu, nastanjujemo itd., ukratko
kad ga upotrebljavamo... Stoga je na mjesto svih fizičkih i duhovnih osjetila
stupilo jednostavno otuđenje svih tih osjetila, osjetilo posjedovanja. Na to
apsolutno siromaštvo moralo se svesti čovjekovo biće, da bi iz sebe moglo
roditi svoje unutrašnje bogatstvo... Stoga je ukidanje privatnog vlasništva
potpuna emancipacija svih ljudskih osjetila i svojstava; ali ona je ta
emancipacija upravo zato, što su ta osjetila i svojstva postala ljudska kako
subjektivno, tako i objektivno... Stoga su potreba ili užitak izgubili svoju
egoističnu prirodu, a priroda svoju golu korisnost tako što je korist postala
ljudska korist.
Osjetila i užitak
drugih ljudi isto su tako postali moje vlastito prisvajanje. Osim tih
neposrednih organa stvaraju se stoga društveni organi, u obliku društva, npr.
djelatnost neposredno u društvu s drugima itd. postala je organ mog
ispoljavanja života i način prisvajanja čovjekova života... Vidjeli smo da se
čovjek ne gubi u svom predmetu samo onda, kad mu ovaj postane ljudskim
predmetom ili predmetni čovjek. To je moguće samo na taj način da predmet
postane za njega društveni predmet, da on sam sebi postane društveno biće i da
društvo za njega postane biće u tom predmetu...
Vidimo kako na mjesto
nacionalno-ekonomskog bogatstva i bijede stupa bogat čovjek i bogata čovjekova
potreba. Bogat čovjek je istovremeno čovjek kome je potreban totalitet
čovjekova ispoljavanja života. Čovjek, u kome njegovo vlastito ostvarenje
postoji kao unutrašnja nužnost, kao nužda. Ne samo čovjekovo bogatstvo, nego i
njegovo siromaštvo dobiva – pod pretpostavkom socijalizma – podjednako ljudsko,
te stoga društveno značenje. Ono je pasivna veza koja čini da čovjek osjeti kao
potrebu najveće bogatstvo, drugog čovjeka. Vlast predmetnog bića u meni,
osjetilno ozbijanje moje suštinske djelatnosti jest strast koja na taj način
postaje ovdje djelatnost moga bića.”
Po Marksu, svestrano,
cjelovito razvijeni čovjek treba da bude nosilac i samopotvrđivač cjelovite,
totalne, ljudske, društvene čovjekove slobode. Ovaj Marksov pojam je neodvojiv
od njegovih kategorija novog društva, razotuđenog čovjeka i razotuđene,
slobodne zajednice, čovjeka kao cjelovito rodnog bića. Uzet samo za sebe i po
sebi, odvojeno, izolovano, Marksovo shvatanje totalno “sposobnog” i
realizovanog čovjeka čak izgleda i smiješno, romantičarsko i naivno, u svakom
slučaju prilično nezgrapno. Međutim, ovaj pojam je “samo” dio ukupne Marksove
pozicije na planu shvatanja novog društva, otuđenja i razotuđenja, čovjeka i
istorije.
Naime, bitna
pretpostavka za svestrani zamah, podsticaj i stimulaciju totalno, cjelovito
razvijene ljudske ličnosti jeste povratak čovjeka u samog sebe. O kakvom se
povratku ovdje radi? U pitanju je povratak u svoje sopstveno biće, povratak iz
mnogovrsnih, “izokrenitih”, “preokrenutih”, mističnih i mistifikujućih,
otuđenih i otuđujućih, parcijalnih i međusobno suprotstavljenih vidova
društvene egzistencije (ekonomije, prava, porodice, politike, religije, morala,
filozofije... ), u njegovo ljudsko, društveno, doista slobodno i razotuđeno
postojanje.
Tek kada čovjek
postane svoj na svome, kada njegovo ukupno stvaralačko djelo, društveno
postojanje, postane njegovo samosvjesno, istinsko kreativno i slobodno,
istorijsko djelo, tek tada on u bitnome, u potpunosti ili na pretežan način
može ispoljavati svoju ličnost i svoje biće kao svestrano, totalno,
mnogoaspektno razvijeno biće, tj. u sadržajnom modusu i obimu kvaliteta koji
odgovaraju čovjeku kao biću prakse, a da ne postoji i dalje ex professo u
raznim vidovima svoje dosadašnje i sadašnje istorijske otuđene i rasparčane
egzistencija kao ekonomista, radnik, političar, kritičar, moralista, ideolog,
filozof... Marks je, podsjetimo, pisao da je komunizam “reintegracija ili
povratak čovjeka u sebe” i “ukidanje čovjekova samootuđenja.”
Marks nije
“romantično sanjao” o cjelovito rodnoj ljudskoj biti i svestrano, totalno
razvijenom čovjeku, on je nalazio istorijske mogućnosti već danas, u
kapitalističkoj epohi, da se on počne “pojavljivati”, tj. počne realizovati
svoje istorijski, društveno, ljudski, stvaralački realne mogućnosti i
potencijale. Što bude manje istorijski pritiskan nevoljama i oskudicama raznih
vrsta (ratovima, siromaštvom, otuđenjem, eksploatacijom, bolestima,
hegemonijom, klasnim suprotnostima, socijalnim razlikama... ), čovjek će imati
više prostora za napuštanjem svojih ograničenih društvenih i individualnih
“uloga” koje ga onečovječuju i nište, s jedne strane, a u isto vrijeme za
osvajanjem novih i otvorenih horizonata stvaralaštva i bivstvovanja koji će ga
dalje obogaćivati i univerzalizovati. Čovjek kao individua može postati
slobodan samo svojom vlastitom odlukom, djelatnošću, samosviješću, praksom, ali
naravno u saradnji i zajednici, u društvu, sa drugim ljudima, iz čega proističe
da je od presudne važnosti da društvo stimulira i motiviše pojedinca u pravcu
njegovog slobodnog, svestranog i razotuđenog razvoja.
(Nastaviće se)
0 Komentara