Dr Goran Sekulović
MARKS APOSTOL SLOBODE I(LI) ROPSTVA (I)
Marks je tokom čitavog svog života i u svim svojim spisima
zapravo pisao o ljudskom, društvenom (ne)bitku čovjeka. Riječ je o istinskom,
autentičnom, pravom, cjelovitom rodnom čovjeku i njegovoj pojavnoj negaciji – o
zbiljski i istorijski slobodnom i razotuđenom čovjeku, na jednoj, i o zbiljski
i istorijski otuđenom i neslobodnom čovjeku, na drugoj strani. Ovaj drugi
čovjek je razdrt, rasparčan, fragmentaran, metafizičan, filozofičan, radnik,
političar, poduzetnik, filozof, moralista, kritičar, ribar, stočar, “kritički
kritičar”, metafizičar, vjernik... Onaj prvi čovjek ili istorijskim slijedom
idući – trebao bi se “pojaviti” kao drugi, biće “novi čovjek”, čovjek koji se
kao takav još nije pojavio niti se mogao pojaviti – cjelovito slobodan, totalno
razvijen i ispoljen u društvenom i individualnom smislu, “do kraja” stvaralačko
i kreativno biće. Upravo je za njim Marks tragao čitavog svog života i u svom
cjelokupnom djelu, dapače, raskrinkavajući i uništavajući njegovo naličje,
naime, postvarenu privatno-vlasničku, kapitalističku zbilju života.
Marksova potraga za cjelovitom rodnom biti čovjeka
budućnosti
Kao osnov društvene i
istorijske reprodukcije čovjeka kao cjelovitog rodnog bića pojavljuje se njegov
slobodni i samodjelatni rad u okviru koga se on samopotvrđuje preradom i
oblikovanjem zbiljskog, čulnog, materijalnog, predmetnog svijeta i anorganske
prirode. Međutim, u kapitalizmu samodjelatni rad kao temelj rodne biti čovjeka,
čovjeka kao slobodnog i stvaralačkog bića prakse, poprima obličje otuđenog
rada: “... Proizvodni život je rodni život. To je život koji proizvodi život. U
načinu životne djelatnosti leži cjelokupan karakter vrste, njen rodni karakter,
a slobodna svjesna djelatnost je čovjekov rodni karakter... Svjesna životna
djelatnost razlikuje čovjeka neposredno od životinjske životne djelatnosti. On
je upravo samo na taj način rodno biće. Ili je samo svjesno biće, tj. njegov
vlastiti život mu je predmet upravo zato što je rodno biće. Samo zato je
njegova djelatnost slobodna djelatnost. Otuđeni rad okreće odnos tako, da
čovjek upravo zato što je svjesno biće, čini svoju životnu djelatnost, svoju
suštinu samo sredstvom svoje egzistencije.
Praktično
proizvođenje predmetnog svijeta, prerada anorganske prirode jest potvrđivanje
čovjeka kao svjesnog rodnog bića, tj. bića koje se prema rodu odnosi kao prema
svojoj vlastitoj suštini, ili prema sebi kao rodnom biću... Predmet rada je...
opredmećenje čovjekova rodnog života: time što se on ne udvostručuje samo
intelektualno, kao u svijesti, nego djelatno, zbiljski, i... sebe sama promatra
u svijetu koji je sam stvorio. Time što otuđeni rad čovjeku oduzima predmet
njegove proizvodnje, oduzima mu njegov rodni život, njegovu zbiljsku rodnu
predmetnost... Isto tako time što otuđeni rad svodi samodjelatnost, slobodnu
djelatnost na sredstvo, čini čovjekov rodni život sredstvom njegove fizičke
egzistencije. Svijest koju čovjek ima o svom rodu, pretvara se, dakle, uslijed
otuđenja u to, da mu rodni život postaje sredstvom... Stav da je čovjeku
otuđena njegova rodna suština, znači da je jedan čovjek otuđen drugome, kao što
je i svaki od njih otuđen ljudskoj suštini.”
Bit novog društva,
čovjek kao cjelovito rodno biće prakse, dakle, slobodno, razotuđeno i svestrano
razvijeno biće, može se reprodukovati, “stati na noge”, egzistirati i djelovati
samo na zbiljskim društvenim, udruženim osnovama samodjelatnog, a ne otuđenog
rada, dakle, samo na temelju ukinute društvene podjele rada. Naime, Marks je
smatrao da se cjelovito rodan i slobodan čovjek ne može pojaviti dok postoji
društvena podjela rada, jer čovjek u njoj nije cjelovit, rodan i slobodan, već
tek njenim ukidanjem nastaje mogućnost da čovjek bude prava i istinska ličnost
koja će se razvijati svestrano rodno i potpuno slobodno.
“Podjela rada postaje
stvarno podjela tek od trenutka, kad nastupi podjela materijalnog i duhovnog
rada. Počevši od toga trenutka, svijest može stvarno uobraziti da je ona nešto
drugo nego svijest o postojećoj praksi, da može stvarno nešto predstavljati, a
da ne predstavlja ništa stvarno – od toga trenutka svijest može da se
emancipira od svijeta i da prijeđe na stvaranje ‘čiste’ teorije, teologije,
filozofije, morala itd. Ali, ako i ta teorija, teologija, filozofija, moral
itd. dođu u protivrječnost s postojećim odnosima, to se može dogoditi samo zbog
toga, što su postojeći društveni odnosi došli u protivrječnost s postojećim
proizvodnim snagama... Uostalom, sasvim je svejedno što svijest sama počinje,
iz čitavog ovog smeća mi dobivamo samo jedan rezultat, da ova tri momenta,
proizvodna snaga, društveno stanje i svijest mogu i moraju stupiti međusobno u
protivrječnosti, jer podjela rada čini mogućim upravo stvarnim, da duhovna i
materijalna djelatnost – da užitak i rad, proizvodnja i potrošnja – pripadnu različitim
individuama, a mogućnost da ne dođu u protivrječnost leži smao u tome, da se
podjela rada ponovo ukine... Podjela rada i privatno vlasništvo identični su
izrazi – u jednom se u odnosu na djelatnost iskazuje ono isto, što i u drugom s
obzirom na proizvod te djelatnosti... Podjela rada pruža odmah prvi primjer o
tome, da dokle god se ljudi nalaze u društvu koje se stihijno razvija, dokle
god, dakle, postoji rascjep između pojedinačnog i općeg interesa, dokle god
djelatnost nije podijeljena dobrovoljno nego stihijski, vlastito čovjekovo
djelo postaje njemu tuđa i suprotstavljena sila koja ga podjarmljuje, umjesto
da on njome vlada.
Naime, čim se rad
počinje dijeliti, svatko ima jedan određeni, isključivi krug djelatnosti koji
mu se nameće, iz kojeg ne može da izađe; on je lovac, ribar, ili pastir, ili
kritički kritičar, i mora to ostati, ako ne želi da izgubi sredstva za život –
dok u komunističkom društvu, u kojemu nije svatko ograničen na jedan isključivi
krug djelovanja, nego se može obrazovati u svakoj, bilo kojoj grani; društvo
regulira opću proizvodnju i baš na taj način meni omogućuje da danas činim ovo,
a sutra ono, da jutrom lovim, popodne ribarim, uveče da stočarim, da iza jela
kritiziram, kako mi je upravo ugodno, a da nikada ne postanem lovac, ribar,
pastir ili kritičar.
Ovo čvrsto
utvrđivanje društvene djelatnosti, ova konsolidacija našeg vlastitog proizvoda
u neku predmetnu silu nad nama, koja izmiče našoj kontroli, koja se kosi s
našim očekivanjima, poništava naše račune, to je jedan od glavnih momenata u
dosadašnjem historijskom razvitku i baš iz te protivrječnosti posebnog i
zajedničkog interesa prima zajednički interes samostalan oblik u vidu države,
odijeljen od stvarnih pojedinačnih i zajedničkih interesa, a istovremeno u obliku
iluzorne zajednice... “
Čim se rodila
moderna, Marks hoće odmah da je ukine. Društvenu podjelu rada kao temelj
moderne Marks hoće da prevaziđe tako što će svaka individua postati subjekt i
proizvodnje i potrošnje, i užitka i rada. Marks odaje civilizacijsko priznanje
društvenoj podjeli rada bez koje svijet i društvo, čovjek i istorija, ne bi
“dotjerali” do onog svjetsko-istorijskog stupnja razvoja proizvodnih snaga i
sveopštih oblika i sadržaja saobraćanja sa koga je moguće krenuti ne samo u
teorijsko već i u praktično ukidanje cjelokupne dosadašnje prakse otuđenja i
postvarenja čovječanstva i u isto vrijeme začinjanje i bivstvovanje slobodne,
dobrovoljne, udružene i besklasne zajednice u kojoj će “slobodan razvitak
pojedinca biti uslov slobodnog razvitka svih.”
Međutim, Marks smatra
da je građansko, kapitalističko društvo posljednji oblik antagonističkog,
eksploatatorskog, klasnog, otuđenog društva i da su se stekli svi neophodni
uslovi da društvo i čovjek pređu u novo, univerzalno, solidarno,
neeksploatatorsko, besklasno, slobodno i razotuđeno (post)istorijsko stanje, s
obzirom da je po Marksu dosadašnja ne-društven, ne-ljudska, ne-humana istorija
sa stanovišta besklasnog udruženje zapravo – predistorija. Čovjek kraja novovjekovne
epohe evropskog mišljenja i metafizičke “prakse” je na raskrsnici: na jednoj
strani je otuđeni, građanski, kapitalistički, buržoaski,
političko-emancipacijski, a na drugoj strani razotuđeni, besklasni,
komunistički, slobodni, opšte(ljudsko)-emancipacijski “način proizvodnje života
i s njima vezani oblik odnosa”.
(Nastaviće se)
0 Komentara