Piše: Slavko Mandić

Rešićemo Budvu, poručio je tada samouvjereni, a sada samopogubljeni srbijanski diktator Vučić, kako bi umirio prepanute ovdašnje prirepke, kod kojih se s razlogom uselio strah, najstrašniji među strahovima. A to je onaj koji te u očima takvih kakvi su oni, a ima ih poprilično, učini bezvrijednim ako ostaneš bez fotelje, vaistinu bez fotelje.  Neće te ni popovi, ako više nijesi onaj koji može sve, mimo zakona i pravde. Ne pada im na svetosavsku pamet da ti zbore na uvo očenaš i da ti ruku poturaju da je cjelivaš. Za dobro tvoga političkog napretka. Ni da zoblješ iz jedne ožice. Manu te, kao da nikad postojao nijesi. Ruku na srce, i nijesi, koliko god da te činjenice nijesi bio svjestan.

(Ras)prodat, s pravom si očekivao podršku najmilijih. Red je bio, jer si se istinski davao, potirući pritom vlastitost svake vrste. I gazeći na svaki način ono sveto što su ti ostavili u amanet prađevovi, đedovi i očevi. Obraz, čojstvo, ljudskost, poštenje i nadasve patriotizam. Uspio si bez sumnje sve to da pogaziš, pa čak i da se ogadiš gospodaru koji, kakav je gođ, a nikakav je, ne ljubi takve kao što si ti. Pomogao bi ti, jer si ti njegovo osnovno sredstvo za glibavi naum, i ćušnuo te potom, kako ti to darivaju za-sluge.

A onda se despotu desila unutrašnja kataklizma. Na javi mu iskočiše studenti, dok je u snovima živio sve ljepote srpskog sveta. U početku je vjerovao da je to prolazna avantura raskošne mladosti, igranka omladinskog hira koju će utuliti svojim predvidljivim mahinacijama, za dovoljnu prepreku da im utuli  i odagna svaku misao o slobodi. Hapsio ih je. Slao je na njih krvožedne kerbere da bezbol palicama lome studentske vilice. Zatvarao ih. Jurišao automobilima na njih. Otpuštao im roditelje s posla, prijetio  srbijanskoj budućnosti bijesno, nekulturno, prostački, kako samo on umije. U borbu je uključio i svoje izdvojene antihriste najodanije. Razne Đuke i Bakarce. Lagao na kila svakoga dana na svojim televizijskim kanalima i još prljavijim portalima. Bilo je uzaludno sve. U očajanju tražio je podršku za goli život čak i od onih plaćenih snishodljivaca iz svih srpskih zemalja. Odazvali su se rijetki i pisano ostavili  sramni trajni biljeg na svoje zgužvano ime. Nijesu se kukavci uplašili za njegov život, već za svoju političku propast, nemajući mozga da shvate da je upravo to što su činili i učinili njihov definitivni krah. Jer, što će kome njegov život? Ni njemu više nije potreban, politički, da se pogrešno ne shvatim.

Pokušao je sve. Uzalud mu je bilo.

Čovječe, kako ne razumiješ, nećemo da razgovaramo sa tobom, jer ti ustavno nijesi faktor odlučivanja. Nemaš ingerencije. To što si sistem ukrao, druga je stvar. O tome će, kad sve ovo prođe, sa tobom razgovarati neke druge čike.

Sad kad je jasno da je Budva samo njegova bivša ljubav i ništa više, u koju je sipao i novcem i glasačima, na redu je Nikšić. Vadi se iz škrinja i šifonjera autokrate parola koja treba da zapali mase. BITKA ZA NIKŠIĆ, javno i glasno biće opet u spotovima srbijanskim na našem medijskum nebu, na bilbordima i svuđe đe im šporka noga zakorači. Nema sumnje da će dovoditi iz Srbije i Hercegovine glasače, da će sumnjivci, čije je prisustvo opomena čestitim građanima slobodarskog grada pod Trebjesom, šetati osiono, bahato, prijeteće. Ali mu oko neće biti na Bistrici. Ne daju mu studenti da otvori ni jedno od dva oka u glavi. O svome se jadu zabavio. I još će više, ako bude sreće. A mora je biti, jer nam je to davno poručio svevremeni Ivan Gundulić u čuvenom Osmanu 1600 i neke godine:

„Kolo od sreće uokoli

vrteći se ne pristaje:

tko bi gori, eto je doli,

a tko doli, gori ustaje.”

Slavni dubrovački pjesnik je Vučiću objasnio prolaznost svega postojećeg, ali ga je ipak najviše zaboljela, pa i gromoglasno uplašila poruka u nastavku:

„Sad vrh sablje kruna visi,

sad vrh krune sablja pada,

sad na carstvo rob se uzvisi,

a tko car bi, rob je sada.”

E pa jasno je i jadu domaćemu da je sila studentske slobodarske misli zakucala na njihova vrata. Koprcaće se po Nikšiću još, ali bez uspjeha. Jer je Crna Gora, predvođena njenom mladošću, ustala iz dugog zimskog sna. Za neka druga i duga vremena, vjerujemo. Da više nikada ne bude ovoga zla.

Jer od nje to ište sloboda i čast, kao bespogovornu vinjetu crnogorskog trajanja.