Istorija

Dr Goran Sekulović: MARKS PROTIV MARKSA

Marksovi recepti za kantine budućnosti

Feb 02, 2025 0 Komentara

(15 riječi)

Poznato je da Marks nije htio da daje “recepte za kantine budućnosti” kao socijalisti utopisti prije njega. On nije htio da daje željenu i uljepšanu, idealističku i idolatrijsku sliku svijeta koja ne bi bila realna i ne bi imala uporište u stvarnim društvenim odnosima. Marks je htio da osvijetli i formuliše osnovne zakone društveno-istorijskog razvoja, ali ne na način nekog determinističkog zakona već u smislu ukazivanja na ekonomski, društveni, politički i kulturni realitet u kojem djeluje čovjek kao slobodno biće prakse. Međutim, u istoriji, u pokušajima praktične realizacije socijalizma i komunizma, vrlo teško i vrlo rijetko su se pojavljivali i aktivirali autentični sadržaji Marksovog humanističkog projekta novog društva.

Zato je izuzetno zanimljivo vidjeti poređenja Marksa i utopista, ali i socijaldemokrata i komunista u odnosu na to kako su pristupali Marksovom misaonom nasljeđu. “Marx je, želeći da podvuče razliku od onih koje je kritikovao kao utopiste, tvrdio da se on zalaže za ‘naučni socijalizam’. U svojim radovima on je isticao aspekte progresivnosti kapitalizma. Shvatanje da će socijalizam nastati najpre u najrazvijenijim zemljama sugeriše da se radi o procesu kroz koji socijalizam izrasta iz razvoja kapitalizma (a i kao reakcija na njega). Stoga će socijalistička revolucija nadmašiti buržoasku revoluciju. I doći posle nje. Neki kasniji teoretičari čak su tvrdili da je zbog toga dužnost socijalista da učestvuju u buržoaskim revolucijama u onim zemljama gdje ona još nije bila izvedena.

Kasnije razlike između Druge i Treće internacionale nisu se ticale ove epistemologije, jer im je ona bila zajednička. I socijal-demokrati i komunisti na vlasti ubedljivo daju prioritet daljem razvoju sredstava za proizvodnju. Lenjinova krilatica ‘Komunizam je socijalizam plus elektrifikacija” i danas se nalazi na ogromnim transparentima na ulicama Moskve. Ukoliko su ti pokreti po dolasku na vlast, bilo da se radi o socijal-demokratima ili komunistima, primenili Staljinovu parolu ‘socijalizam u jednoj zemlji’, oni su time nužno pospešili proces pretvaranja svega u robu, koji je bitan za globalnu akumulaciju kapitala. Ako su ostali unutar međudržavnog sistema, čak se odupirali pokušajima da budu iz njega isključeni, oni su time prihvatili i potpomagali stvarnost svetske vladavine zakona vrednosti. ‘Socijalistički čovek’ je nekako suviše podsećao na žestoki tejlorizam. Ima, naravno, “socijalističkih” ideologija koje tvrde da odbacuju univerzalizam prosvećenosti i zalažu se za ‘specifične’ varijante socijalizma u perifernim zonama svetske privrede. Ukoliko te formulacije nisu puke fraze, one su izgleda bile de facto pokušaji da se kao bazične jedinice procesa univerzalizacije robne proizvodnje ne koriste nova domaćinstva sa zajedničkim dohotkom, već zajednice koje su, kako se tvrdilo, “tradicionalnije”. Sve u svemu, takvi pokušaji su se, ukoliko su uopšte bili ozbiljni, pokazali kao bezuspješni. U svakom slučaju, glavnina svetskih socijalističkih pokreta bila je sklona da ih osudi kao nesocijalističke, kao oblike nazadnog kulturnog nacionalizma.”[1]

Insistiranje na autentičnoj, izvornoj, stvarnoj, tzv. objektivnoj (ali, i u isto vrijeme i na njegovoj ličnoj, tzv. subjektivnoj!) Marksovoj misli je potrebno zato što je protokom vremena ona bila interpretirana na veoma mnogo načina, vrlo često neadekvatno i nedovoljno cjelovito. No, nije to bio običan i jednostavan hir ne malog broja stvaralaca i mislioca koji su se bavili Marksom i istraživali njegovo djelo. Ono je toliko složeno i bogato, samim tim i protivurječno, da nije lako sagledati njegove zbiljske sadržaje, vrijednosti, upute i perspektive. Ne može se i ne smije se ni Marks obogotvoriti. O tome pišu Imanuel Valerštajn i Jovan Džon Plamenac.

Imanuel Valerštajn i Jovan Džon Plamenac o Marksu

“Reći ću...nešto o Karlu Marxu. On je monumentalna ličnost modernog intelektualnog i političkog razvoja. Ostavio nam je veliko nasleđe, konceptualno bogato i moralno inspirativno. Međutim, to što je on za sebe rekao da nije marksist, moramo da shvatimo ozbiljno, a ne da zanemarimo kao bon mot. Za razliku od mnogih svojih samozvanih učenika, on je bio svestan da je čovek devetnaestog veka, čija vizija je neminovno ograničena tom društvenom realnošću. Shvatao je, za razliku od mnogih drugih, da je neka teorijska formulacija razumljiva i upotrebljiva samo u odnosu na alternativnu formulaciju koju ona eksplicitno ili implicitno osporava; da je ona potpuno irelevantna za formulacije koje se odnose na druge probleme i bazirane su na drugim premisama. Znao je, dok za mnoge to ne važi, da u njegovom delu postoji izvesna protivrečnost između prikaza kapitalizma kao dovršenog sistema (koji istorijski nikada nije postojao) i analize konkretne, svakodnevne stvarnosti kapitalističkog sveta. Koristimo stoga njegove radove na jedini mogući razuman način – kao delo saborca koji je znao onoliko koliko jeste.”[2]

“Kada sam postavio pitanja o Marksu, nijesam htio da dam jedan odgovor na svako pitanje. Marks je previše težak, previše nejasan pisac…Kada sam kritikovao Marksa – a to sam često radio – bilo je to jer su mi se njegovi argumenti činili logički neosnovani, ili njegove pretpostavke nejasne ili nerealne, ili zato što nije načinio važne razlike ili kvalifikacije. Marks jeste veliki mislilac, ali je takođe i konfuzan: njegove najbolje ideje moraju se izvlačiti iz njegove uvijene proze, ponekad čak iz besmislenosti u koju su zakopane. Nema sumnje, Marks ima dubinu, ali ne uvijek kako to izgleda njegovim obožavaocima… Marks je… učinio mnogo dobrog i nešto štete. Učinio je dobro proizvodeći sopstvene ideje ili poboljšane vizije ideja drugih ljudi, koje su stvarno prosvjetiteljske, ili koje takvim mogu biti za svakog ko je spreman uložiti trud da ih razabra; a štetu je načinio začaurivši ideje koje su konfuzne i prazne u fraze koje su korišćene široko i stvorile kod ljudi iluziju da misle kada stvarno ne misle.”[3]

Marksovu autentičnu misao nemoguće je u potpunosti prezentovati ako se fokusiramo samo na njegova djela. Potrebno je uzeti u obzir i njegove preteče, naročito na socijalno-političkom planu kada se radi o socijalistima-utopistima, ali i ne mali broj “nastavljača njegovog djela”, odnosno one najbitnije autore koji su i kritički analizirali i problematizovali neke njegove ideje. Ponajviše, svakako, ovdje bi se trebalo govoriti o emancipatorskim, humanističkim i slobodarskim idejama koje su zapravo bit, suština Marksovog društvenog i političkog projekta novog, komunističkog društva, “ljudskog društva ili podruštvljenog čovječanstva”, kako je pisao u znamenitim “Tezama o Fojerbahu”, što je još jedan dokaz jedinstva i cjelovitosti njegovog djela i mišljenja od početka do kraja njegove naučne karijere. Ili, kako je naglašavao Engels: riječ je o dilemi i alternativi – Socijalizam ili varvarstvo. Radi se o “novim” potrebama (Marks je isticao još u ranim radovima da je “Um uvijek egzistirao, ali ne uvijek u umnom obliku”), potrebama za, prije svega, slobodom i srećom. Jer, Marksov projekat novog društva nije projekat društva bez slobode, već upravo suprotno: to je projekat još veće slobode, projekat “viška” slobode, projekat punog libertetskog društva, kako je pisao Đovani Sartori.

Upravo u miljeu ovog “viška” slobode i punog libertetskog društva i pojavljuju se nove vrijednosti ili makar kao njegovi vjesnici i pioniri. Oni su nove vrijednosti i potrebe u odnosu na dosadašnju klasnu istoriju, tj. predistoriju kako je shvata Marks, u suprotnosti koje one, zapravo, i znače početak i otvaraju horizonte prave i pune ljudske istorije kao čovjekovog vlastitog slobodnog djela. Potrebe za slobodom i srećom nijesu u mogućnosti da se sagledaju sa stanovišta samootuđenog čovjeka kao ekonomske životinje klasnog društva, već isključivo iz obzorja filozofije prakse, tj. čovjeka shvaćenog kao cjelovitog, slobodnog i samostvaralačkog subjekta istorije.

Herbert Markuze raspravlja baš o onom novom životu, o onom višku slobode, o onom kvalitetu plus, o onom novom potrebnom vitalizmu ili o onim novim vitalnim potrebama, o novom, stvaralačkom i estetskom odnosu spram svoje okoline i spram svog rada novog čovjeka u novom društvu. “Pojam socijalizma u nas je još odviše shvaćen u okvirima razvoja proizvodnih snaga, još odviše u okvirima produktivnosti rada. To je bilo ne samo opravdano nego i nužno na onom stupnju produktivnosti na kojem je bila razvijena ideja naučnog socijalizma, no danas, u najmanju ruku, mora biti raspravljano. Moramo danas riskirati da raspravimo kvalitativnu razliku socijalističkog društva, kao slobodnog društva, od postojećeg društva i da je pokušamo odrediti bez ikakvih smetnji, čak i ako bi se to moglo činiti bezobzirnim. Upravo ovdje, kad tražimo izraz koji treba da opiše totalitet kvaliteta socijalističkog društva, u svijest dolazi gotovo spontano, u svakom slučaju meni, pojam estetičko-erotičkih kvaliteta. Čini mi se da upravo u ovoj sprezi pojmova – pri čemu je pojam estetički uzet u izvornom smislu, naime kao razvoj ćutilnosti, kao način ljudske egzistencije – leži kvalitativna razlika slobodnog društva, što ponovno sugerira konvergenciju tehnike i umjetnosti i konvergenciju rada i igre. Nije slučajno da danas u avangardističkoj lijevoj inteligenciji ponovno postaje aktualno Fourierovo djelo...Fourier je bio taj koji je – što su sami Marx i Engels priznali – po prvi put, i kao jedini, učinio vidljivom kvalitativnu razliku slobodnog i neslobodnog društva. Nije ustuknuo pred tim – dok Marx još djelomice jest – da govori o mogućem društvu u kojem rad, sam društveno nužni rad može biti organiziran u skladu s instinktivnim potrebama i sklonostima ljudi.”[4]

 

 

''Recepti za kantine budućnosti'': diktatura proletarijata i ideologija

Dva Marksova recepta za kantine budućnosti koja su dala i proizvela najviše štete su, čini se, diktatura proletarijata i ideologija. Recepti ove vrste počivaju samo na jednom sastojku, elementu, ključu, za koji se pretpostavlja da će sveobuhvatnošću i efikasnošću jednom salto-mortale akcijom dovesti sve probleme u apsolutni mir i sklad. “U takvim teorijama uvek se traži jedan kalauz, koji otvara sva vrata i sve objašnjava. Međutim, takav kalauz ne postoji, kultura raste kroz razlike, nastajanjem novih potreba i osamostaljivanjem starih.”[5] Kada je riječ o ditaturi proletarijata i o deformacijama i birokratskim samovoljama koje su se desile u okviru ovog koncepta, od koristi je čuti jednu zanimljivu i produktivnu misao Džona Plamenca, koji ne kritikuje Marksa radi kritike, već pokušava da ga razumije i objasni njegove stavove, i one koje prihvata i one koje ne prihvata, dubljim razlozima koje čak ni sam Marks ne vidi i ne shvata u potpunosti, jer, reklo bi se, ne rijetko staje na pola puta čiji je početak bio dobar ili istrajava do kraja na putu čiji je već početak bio loš, pa se zato “možemo pozivati na Marksa protiv Marksa”.

“Šteta je što Marks, koji je bio jedan od najoštroumnijih političkih posmatrača, nije jasnije video svetlo koje neka njegova zapažanja bacaju na njegovu teoriju države... Niko... nije bolje od Marksa razumeo fenomen koji će, kasnije i u svom mnogo sirovijem obliku, postati poznat kao fašizam... U bonapartizmu nalazimo samo neznatne početke nove vrste neliberalnog i populističkog cezarizma, koji niti je buržoaski, niti proleterski. Niko nije bio tako pronicljiv kao Marks u opisivanju ovih početaka i zbog toga još više treba žaliti što nije jasnije video njihov značaj za svoju teoriju. On je video da avanturisti koji ne pripadaju nijednoj klasi, suprotstavljajući klase jedne protiv drugih, otimaju državu i upotrebljavaju je za promociju interesa koji nisu klasni. On je, isto tako, video da moderna birokratska država, zbog svoje veličine, može biti nadmoćna u odnosu na sve društvene klase. Ono što on nije video jeste da moderna država, kada deklasirani avanturisti steknu kontrolu nad njom, može biti upotrebljena za stvaranje besklasnog društva, u marksističkom smislu klase, a da ni najmanje ne ublaži ugnjetavanje čoveka od strane čoveka...Ako pod besklasnim društvom podrazumevamo društvo u kojem ne postoje klase u marksističkom smislu klase, moramo priznati da u takvom društvu može biti isto toliko ugnjetavanja koliko i u klasnom društvu i da u njemu mogu postojati grupe čije je interese isto toliko teško pomiriti koliko i interese različitih klasa.”.[6]

Marks u “Kritici Gotskog programa” piše: “Može se govoriti o ‘današnjoj državi’ nasuprot onoj budućnosti u kojoj će njen sadašnji korijen, buržoasko društvo, odumrijeti...Kakav će preobražaj pretrpjeti država u komunističkom društvu? Drugim riječima, koje će društvene funkcije, analogne sadašnjim državnim funkcijama, ostati u komunističkom društvu? Na ovo pitanje može se odgovoriti samo naučno, i pravili mi hiljade kombinacija s riječima narod i država, nećemo prići problemu ni za dlaku bliže. Između kapitalističkog društva i komunističkog društva leži period revolucionarnog preobražaja prvog u drugo. Njemu odgovara i politički prelazni period, i država tog perioda ne može biti ništa drugo osim revolucionarna diktatura proletarijata. Program se međutim ne bavi ni ovom ni budućom državom komunističkog društva” (podv. K. M.)[7]

Iako je u suštini ovo shvatanje bilo prisutno i u “Manifestu komunističke partije”, gdje se nagovještavalo kasnije moguće nestajanje prinudnog karaktera države i isticala razlika između proleterske klasne države i “udruženih individua” kao zametka prve i druge faze komunizma, ono tada još nije bilo i ovako terminološki, odnosno tako precizno formulisano i teorijski izvedeno. Vidimo kako Marks tretira i kvalifikuje povezivanje naroda sa državom i koliko po njemu sve moguće sintagme ove dvije kategorije predstavljaju “teorijske” i druge “iskorake” u socijalističkoj i komunističkoj praksi. A upravo na temu “narodne države”, “narodne demokratije” i slično, kasnija “socijalistička” i “komunistička” društva i države su obilato istrajavali i insistirali da bi “dokazali” “pravovjernost”, “uspješnost” i “efikasnost” “socijalističkog” i “komunističkog” društvenog uređenja koje je u njima ostvarivano. Uz to, Marks je nazvao državom i organizaciju vlasti ili upravljanja i u budućem komunističkom društvu. On nije smatrao da će u budućnosti, tj. u komunizmu odumrijeti država kao takva, već “njen (tj. ‘današnje’, kapitalističke države – prim. G. S.) sadašnji korijen, buržoasko društvo.” Odumrijeće stvarni, durštveni korijen kapitalističke klasne države, buržoasko, građansko društvo, pa će samim tim nestati i njegov proizvod – kapitalistička klasna država.

Država u komunizmu neće nestati, odumrijeti, već će doživjeti promjenu. Marks je kritikovao anarhističko shvatanje apsolutnog ukidanja države. Prozreo je da, faktički, anarhizam jača politički autoritarizam i autokratizam, društvenu rigidnost, centralizovanost, neemancipovanost, konzervativnost i birokratiju. “Anarhizam praktično stoji na usluzi tiraniji”.[8] “Preobražaj” koji će “pretrpjeti država u komunističkom društvu”, Marks svodi na pitanje koje će “društvene funkcije, analogne sadašnjim državnim funkcijama, ostati u komunističkom društvu?” Međutim, iako prigovara vođama njemačke radničke partije da se u partijskom programu ne bave ni politički prelaznim periodom, odnosno državom revolucionarne diktature proletarijata, ni budućom državom komunističkog društva, treba reći da se ni sam Marks ovim pitanjima nije bavio dovoljno i na sistematičan način.

 Iako se čini da je Marks precizno postavio diktaturu proletarijata kao državu prelaznog perioda između kapitalizma i komunizma, odnosno kao sinonim za socijalizam, neki teoretičari i praktičari u komunističkom pokretu kasnije su i teorijom i još više praksom, što je bilo i pogubnije i opasnije!, pokazali da se Marks može i drugačije shvatiti. Naime, podloga “nerazumijevanja” Marksa je bila u tome da nije posve jasno da li je Marks ovdje mislio na komunističko društvo u cjelini, pa, dakle, i na prvu, nižu, i na drugu, višu fazu, što bi se u tom slučaju moglo shvatiti da je diktatura proletarijata poseban prelazni period između kapitalizma i komunizma, tj. socijalizma, sa razumljivim akcentom upravo na socijalizam – kako je uostalom shvatio i u nedemokratskoj “revolucionarnoj” praksi primijenio i Staljin, čemu je “kumovao” i Lenjin – ili je mislio na komunizam kao drugu, višu fazu, pa bi diktatura proletarijata bila zapravo prelazni državni i politički oblik socijalizma, dakle, diktatura proletarijata=socijalizam kao prelazni period između kapitalizma i komunizma kao više faze novog društva.

U svakom slučaju, prelazni period revolucionarne diktature proletarijata, bilo da “pada” između kapitalizma i socijalizma (kao niže faze komunizma), ili između kapitalizma i komunizma (kao više faze novog, komunističkog društva), kao očito još-ne-sasvim-zrela, dakle, niža, faza komunističkog društva, po Marksu se ne zasniva na vlastitom ekonomskom temelju već na prethodnom društveno-istorijskom sistemu kapitalizma i njegovom istorijskom načinu proizvodnje i života. Ako se ovo ima u vidu, reklo bi se da je Marks smatrao diktaturu proletarijata kao socijalistički prelazni period između kapitalizma i komunizma. Jer, tek sljedeći, viši nivo komunizma ili “pravi” komunizam, može računati na svoju vlastitu ekonomsku i cjelokupnu društvenu osnovu koja će, dakako, biti sušta suprotnost po svim bitnim karakteristikama u odnosu na prethodno kapitalističko društvo. Niža faza komunizma je još uvijek ograničena sa svim insuficijencijama kapitalizma i po Marksu u prvom redu zbog te činjenice – bez obzira na političku vlast proletarijata u periodu njegove revolucionarne diktature – ona je i dalje opterećena mnogim “nezgodama” u društvenim odnosima koje vode porijeklo iz prethodnog buržoaskog, građanskog, kapitalističkog sistema.

“Ovdje imamo posla s komunističkim društvom, ne onakvim kakvo se ono razvilo na svojoj vlastitoj osnovi, nego obrnuto, onakvim kakvo ono iz kapitalističkog društva upravo izlazi, koje, dakle, u svakom pogledu, u ekonomskom, moralnom, duhovnom, nosi još na sebi obilježja starog društva iz čije utrobe izlazi... Zato je ovdje jednako pravo još uvijek – po principu – buržoasko pravo... Ovo jednako pravo je nejednako pravo za nejednak rad. Ono ne priznaje nikakve klasne razlike, jer je svaki radnik kao i drugi; ali ono priznaje prešutno nejednaku individualnu obdarenost i prema tome, nejednaku radnu sposobnost kao prirodne privilegije. Zato je ono, po svojoj sadržini, pravo nejednakosti, kao i svako pravo... Ali te se nezgode ne mogu izbjeći u prvoj fazi komunističkog društva, onakvog kakvo je ono tek izišlo iz kapitalističkog društva nakon dugih porođajnih muka. Pravo ne može nikad biti iznad ekonomske strukture i njome uslovljenog kulturnog razvitka društva.”[9]

 Razlike između ljudi ostaju i u komunizmu, jer one su trajne, ali u nižoj, prvoj fazi komunizma društvo još ne posjeduje, prije svega materijalne, mogućnosti da se na pravi ljudski i human način odnese prema tim razlikama i mogućim nepravdama na osnovama ovih razlika. Iako, kako kaže Marks, već i prva faza komunizma ne poznaje nikakve klasne razlike, i u njoj ostaju moguća zakinuća i moguće nepravde na osnovu nepobitne i neuklonjive činjenice o prirodnim razlikama ljudi i “jednakog prava” koje je upravo zbog toga nejednako pravo za nejednaki rad i kao takvo još uvijek buržoasko pravo, odnosno “pravo nejednakosti, kao i svako pravo”. I ovdje se radi o Marksovom teorijskom lajt-motivu o otuđenosti ekonomije, prava, politike..., svih sfera čovjekove opstojnosti kao takvih i o potrebi da se one razotuđe i reintegriraju u neotuđive, ljudske sile i sposobnosti svestrano, totalno razvijenog čovjeka kao slobodne ličnosti.

Moguće nepravde i “nezgode” u prvoj fazi komunizma po Marksu proizilaze zbog toga što, kako smo vidjeli, “pravo (a ovome možemo dodati i – politika, prim. G.S.) ne može nikad biti iznad ekonomske strukture i njome uslovljenog kulturnog razvitka”. Marks naučno prilazi sagledavanju mogućnosti prelaženja kapitalističkog u komunističko društvo. On ne podliježe obmanjivanju i iluzijama u vidu ranih i nezrelih socijalističkih, utopističkih i romantičarskih kategorija kao što su “pravednost kao takva”, “apsolutna pravednost”, “pravedna raspodjela”, “neokrnjen prinos rada” ili zahtjeva za “oslobođenje rada” i “kolektivnim regulisanjem cjelokupnog rada uz pravednu podjelu prinosa rada” i sl. Uviđa da iza svih zahtjeva i ideoloških i misaonih stavova i projekcija moraju stajati materijalni argumenti i mogućnosti, stvarna ekonomska kretanja koja uslovljavaju i ostvaruju ova ili ona istorijska rješenja. U prvoj fazi komunizma je nemoguće vratiti čovjekov radni doprinos u cjelini. Marks sagledava nužnost prelaznog perioda i utvrđuje potrebu da se jedan dio radnog doprinosa svakog pojedinca, odnosno posmatrano u totalitetu – “cjelokupnog društvenog proizvoda” usmjeri na opšte, zajedničke i društvene potrebe.

“Marks pokazuje kako je ‘pravedna raspodjela prinosa rada’ utopija i neznalaštvo, jer se od ‘prinosa rada’, ako se shvati kao proizvod rada, tj. ‘cjelokupni društveni proizvod’, moraju oduzeti mnogi odbici (za proširenje proizvodnje, za osiguranje nesretnih slučajeva, za opće troškove upravljanja, za prosvjetu itd.), i tek nakon svega toga dolazi ‘raspodjela’. Međutim, treba biti realističan, kako je Marx pisao, i ne zanositi se iluzijama...Komunisti moraju računati s takvim prelaznim fazama u kojima će još postojati klase, gdje će još biti nužna država, dakle i ugnjetavanje svrgnute klase, u kojima će nužno odlaziti jedan dio dohotka na različite potrebe i ustanove koje kasnije neće biti potrebne.”[10]

Drugačije stvar stoji sa drugom, višom fazom komunizma. Naime, to je novo društvo zasnovano na svojoj vlastitoj osnovi, to je novo društvo sa svojim vlastitim sistemom i načinom proizvodnje i života – visoko razvijeno društvo u dominantnom dijelu čovječanstva i u materijalnom i u duhovnom smislu, u kojem će ekonomska struktura prije svega omogućavati da i praktično, na djelu, budu ispunjeni i sadržinom, stvarno, zbiljski, svi ideološki, odnosno bolje reći duhovni, ljudski, društveni, a to znači i politički, i pravni, i filozofski zahtjevi i stavovi, koji će, naravno, izgubiti svoj otuđeni, posebni, parcijalni karakter. To će se moći ostvariti jer će materijalni izvori bogatstva i života obilno poteći budući da će se neslućeno razviti proizvodne snage kojima neće smetati ograničenja proizvodnih odnosa, a sve će to pratiti prevazilaženje društvene podjele rada, ukinuće podjele na umni i fizički rad i suprotnosti između grada i sela, itd.

“U višoj fazi komunističkog društva, kad nestane ropske potčinjenosti individuuma podjeli rada, a s njome i suprotnosti između intelektualnog i fizičkog rada; kad rad postane ne samo sredstvo za život nego i prva životna potreba; kad sa svestranim razvitkom individuuma porastu i produkcione snage i kad svi izvori društvenog bogatstva poteknu obilnije – tada će tek biti moguće sasvim prekoračiti uski buržoaski pravni horizont i društvo će moći na svojoj zastavi napisati: svaki prema svojim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama!” [11]

Ovo mjesto iz “Kritike Gotskog programa” kasnije je razvijeno na antimarksistički način. U izvjesnom smislu tome je kumovao i sam Marks, jer nije bio najprecizniji kada se radi o mjestu, ulozi i statusu diktature proletarijata u procesu oslobađanja rada i čovjeka. On doduše nije sam dao formulacije termina i pojmova socijalizma i komunizma kao etapa u razvoju komunizma u širem smislu, već je to dodato i interpretirano kasnije. On je govorio samo o dvije faze – ne precizirajući i ne konkretizujući ih – novog, komunističkog društva, od kojih je jedna niža i predstavlja prelazan period u liku diktature proletarijata od kapitalizma ka pravom i istinskom komunizmu, tj. višoj fazi komunizma. Staljin je, međutim, diktaturu proletarijata predstavio kao poseban stadijum poslije kapitalizma, a prije komunizma u širem smislu, odnosno socijalizma kao niže i komunizma sada u užem smislu kao više faze.

Staljinov kostur novog društva

Staljinov terminološki i pojmovni kostur novog društva i puta ka njemu od kapitalizma sastoji se, dakle, od četiri faze. U prvoj je kapitalizam kao staro društvo koje treba ukinuti, u drugoj je diktatura proletarijata kao prelazno društvo ka socijalizmu/komunizmu, u trećoj je socijalizam kao niži stupanj i u četvrtoj je komunizam u užem smislu kao viši, završni, konačni stupanj novog društva, tj. komunizma u širem smislu. Lenjin je obilato pomogao Staljinu u ovom slučaju, jer je diktaturu proletarijata prikazao kao nužnost posebne prelazne forme koja odgovara prelazu iz kapitalizma u socijalizam. Dominik Kola komentariše upravo ovo mjesto kod Lenjina: “Socijalisti hoće da modernu državu i njene institucije koriste u svojoj borbi i nužnost njenog postojanja iskazuju u obliku diktature proletarijata kao ‘posebne prelazne forme koja odgovara prelazu iz kapitalizma u socijalizam’.”[12]

Vidimo da je već kod Lenjina, a ne samo kod Staljina, bila prisutna teza o diktaturi proletarijata kao “posebne prelazne forme koja odgovara prelazu iz kapitalizma u socijalizam” (podvukao G. S.). Staljin je tako dobio “potvrdu” i “odobrenje” sa najvišeg mjesta, tj. od Lenjina, da diktatura proletarijata može postati posebna društveno-ekonomska formacija sa praktično neograničenim vremenskim trajanjem između kapitalizma i socijalizma/komunizma u okviru njegove šeme: kapitalizam, diktatura proletarijata, socijalizam i komunizam, a ne prelazno istorijsko društvo od kapitalizma ka komunizmu ili prva, tzv. niža, socijalistička “faza” razvoja, koja ima smisla samo u mjeri u kojoj u praksi uspješno prevladava i zamjenjuje otuđeno kapitalističko društvo sa istorijski novim, komunističkim, razotuđenim i besklasnim društvenim odnosima.[13] Time je suštinski iznevjerena ključna Marksova misao o diktaturi proletarijata kao periodu revolucionarnog preobražaja kapitalizma u komunizam. Naravno, ni Marks se ne može amnestirati od odgovornosti za kasnije praktično-istorijsko izrođavanje diktature proletarijata.

Rigidnu Staljinovu shemu Gajo Petrović smatra “ne samo nemarksističkom već i potpuno promašenom i vrlo opasnom. Ne tvrdim da ona nema nikakve veze s Marxom. Njeni su korijeni u Marxovoj ‘Kritici Gotskog programa’, ali ju je tako oblikovao Lenjin, a definitivno kanonizirao Staljin. Pored toga ona protivurječi biti Marxove misli. Prije svega je negacija Marxove misli, kada se diktatura proletarijata izdvaja u poseban period između kapitalizma i komunizma (odnosno socijalizma). Diktatura proletarijata doista je diktatura proletarijata, samo ako ona već predstavlja početnu fazu socijalizma i komunizma, ako već ostvaruje humanističko društvo. Ako se diktatura proletarijata shvati kao poseban prijelazni period koji nije ni kapitalizam ni socijalizam, ona se može tumačiti i kao period neograničenog terora i nasilja.

Kao što je opasno izdvojiti diktaturu proletarijata u jedan posebni period različit od socijalizma, neopravdano je razlikovati na uobičajeni način “nižu” i “višu” fazu komunizma. Uobičajeno razlikovanje, po kojem je bitna razlika između tih dviju faza u raspodjeli (u socijalizmu prema radu, a u komunizmu prema potrebama) pati od nepopravljivih defekata. Takav je da se kao jedini kriterij za razlikovanje faza u komunizmu uzimaju razlike u raspodjeli, pri čemu se apstrahira od ostalih područja ekonomskog života i napose od proizvodnje. Ali shema bi ostala defektna čak i ako bismo za kriterij uzeli cijelo područje ekonomije. U socijalizmu, kako ga zamišlja Marks, prevladava se rascjep društva na ‘sfere’ i prevlast ekonomije. Stoga za razlikovanje faza u socijalizmu može služiti samo neki kompleksniji princip koji se odnosi na čovjeka kao cjelinu.”[14]

Marksove i Engelsove ideje o nižoj i višoj fazi komunizma i o raspodjeli prema radu, odnosno potrebama, nijesu kod mnogih shvaćene na pravi način. “Ove Marxove i Engelsove misli, s kojima se u osnovi možemo složiti, poprimile su kod nekih ‘marksista’ pojednostavnjeni, karikaturni oblik. Tako su neki tvrdili da se u prvoj fazi komunizma sva raspodjela mora vršiti prema izvršenom radu. Taj princip morao bi se u ‘prvoj fazi’ primjenjivati bezizuzetno, strogo i tačno, zato što je on navodno najpravedniji među principima čovjeka. To ne znači da je potrebna revizija Marxove teze po kojoj socijalizam treba generalno da se razvija od raspodjele prema radu ka raspodjeli prema potrebama. Ali to znači da se moramo čuvati pojednostavnjivanja, apsolutiziranja i apstraktnog suprotstavljanja tih principa. Napose moramo voditi računa o tome da se nijedan drugi princip ne stavi iznad osnovnog principa socijalizma, koji slijedi iz njegove biti kao doista humanog društva, principa da je društvo toliko socijalističko, koliko otvara mogućnosti za slobodni stvaralački razvoj svakog pojedinca.”[15]

Lenjin, Staljin, Hruščov, Brežnjev, Andropov...

Marksova ideja o dvije ključne etape u razvoju novog društva poprimila je u krajnjoj konsenvenciji upravo karikaturalni oblik u ustavnim, zakonsko-pravnim i političkim normama i praksi bivšeg SSSR-a,[16] iskazan otuđenim partijsko-birokratskim jezikom i oličen u novim tzv. periodima i međuperiodima, fazama, međufazama i “fazama faza”. I to ne samo za vrijeme Staljinove vladavine, već čini se posebno u predvečerju i njegovog državnog nestanka i urušavanja tzv. “realnog socijalizma”. Staljin je 1936. objavio kako je “socijalizam u Sovjetskom Savezu ‘u načelu’ uspostavljen...Ustav iz prosinca 1936. opisuje Sovjetski Savez kao ‘državu radnika i seljaka’... Dugoročni program koji je partija usvojila 1961. sadržavao je Hruščovljevu doktrinu da je diktatura radničke klase ustupila mjesto ‘državi cijelog naroda’. Prema Hruščovu je u Sovjetskom savezu do 1961. socijalizam već “potpuno i konačno” pobijedio te je otpočelo razdoblje “izgradnje komunizma”; u programu se smjelo tvrdi kako će komunizam u Sovjetskom Savezu ‘u načelu’ biti izgrađen do 1980.

Uz to zapanjujuće skraćivanje roka za ostvarenje ciljeva bila su vezana i druga utopistička obilježja. Za Hruščova su ‘država cijelog naroda’ i prijelaz na komunizam podrazumijevali smanjivanje prisilne kontrole odozgo, znatno povećanje sudjelovanja naroda u vlasti te konkretan i trajan prijenos obrazovnih i kulturnih funkcija s države na dobrovoljačke ili društvene (obščestvenije) organizacije. Odumiranje države, osim u pogledu njezinih posve vanjskih obrambenih funkcija, ponovo je postalo praktična mogućnost. Za vladavine Brežnjeva..., zadržana je definicija Sovjetskog Saveza kao ‘države cijelog naroda’ te je našla svoje mjesto i u Ustavu iz 1977. godine (prvome nakon 1936.). Važnost sudjelovanja naroda i dalje je isticana na riječima, ali su umjesto države odumirala Hruščovljeva utopistička očekivanja.

Krajem 1966, dvije godine nakon njegova silaska s vlasti, povučena je tvrdnja da je Sovjetski Savez ušao u razdoblje izgradnje komunizma i umetnuta je nova faza ‘razvijenog socijalizma’ (razvitoj socializm) između “dovršenja izgradnje socijalizma” i komunizma. Godine 1982., nekoliko mjeseci prije no što je nakratko naslijedio Brežnjeva na vlasti, Andropov... je u jednom važnom govoru izjavio da će razvijeni socijalizam biti ‘dugotrajna povijesna faza’, koja će imati ‘svoja vlastita razdoblja i faze razvoja.’ “[17]

Treba svakako istaći da kod Lenjina nalazimo osnovu za većinu glavnih teza staljinizma – zaoštravanje klasne borbe u socijalizmu, ostajanje klasa u diktaturi proletarijata bez koje ne mogu iščeznuti, a dok god ona postoji postojaće i one!, stalni rat protiv unutrašnjih i spoljnih neprijatelja, destruktivnih, neuhvatljivih i štetnih elemenata, “kolebljivaca”, “nedisciplinovanih” i drugih tzv. remetilačkih faktora, poistovjećivanje proletarijata sa partijom, pretvaranje diktature proletarijata u krvavu birokratsko-kontrarevolucionarnu borbu protiv slobodoumnosti, razlika, pluralizma, drugosti i samostalnosti u mišljenju i djelovanju, razvoj socijalizma u jednoj zemlji, novi, prošireni, specijalni zadaci klasne borbe u “prelaznom periodu”, revolucionarno nasilje u diktaturi proletarijata, centralizirana i birokratska hijerarhija: eksploatisani, proletarijat, njegova partija, njeno rukovodstvo, politbiro, najuži aparat moći i na vrhu apsolutne političke vlasti sam vođa… Lenjinovi humanistički i emancipatorski stavovi o oslobodilačkoj misiji proletarijata morali su izgubiti bitku sa logikom totalitarističke prakse koja se zakonito i nužno rađala u SSSR-u nakon Oktobarske revolucije i kojoj je on sam udario prve temelje, s tim što se čak ni Marks i Engels u ovom smislu u potpunosti ne mogu amnestirati.

“Marksist je samo onaj tko proširuje priznavanje klasne borbe do priznavanja diktature proletarijata…Diktatura proletarijata najžešći je i najnemilosrdniji rat nove klase protiv moćnijeg neprijatelja, protiv buržoazije, čiji je otpor udeseterostručen njenim obaranjem (makar samo u jednoj zemlji)…I klase su ostale i ostat će u toku epohe diktature proletarijata. Diktatura neće biti potrebna kad iščeznu klase. One neće iščeznuti bez diktature proletarijata. Klase su ostale, ali svaka se izmijenila u epohi diktature proletarijata; izmijenio se i njihov međusobni odnos. Klasna borba ne iščezava za vrijeme diktature proletarijata, ona samo uzima druge oblike…

Proletarijat je, svrgnuvši buržoaziju i osvojivši političku vlast, postao vladajuća klasa: on drži u rukama državnu vlast, on upravlja već podruštvovljenim sredstvima za proizvodnju, on rukovodi kolebljivim, sredinskim elementima i klasama, on ugušuje poraslu energiju otpora eksploatatora. Sve su to specijalni zadaci klasne borbe, zadaci koje proletarijat prije nije postavljao i nije mogao postavljati. Klasa eksploatatora, veleposjednika i kapitalista nije iščezla i ne može odmah iščeznuti u diktaturi proletarijata.

Eksploatatori su razbijeni, ali nisu uništeni. Njima je ostala međunarodna baza, međunarodni kapital, čije su oni odjeljenje. Njima su djelomično ostala neka sredstva za proizvodnju, ostao im je novac, ostale su im ogromne društvene veze. Energija njihova otpora porasla je baš zbog njihova poraza na stotine i hiljade puta. ‘Vještina’ upravljanja državom, vojskom, privredom daje im vrlo, vrlo veliku prednost, tako da je njihovo značenje neusporedivo veće nego njihov dio u ukupnom broju stanovništva. Klasna borba oborenih eksploatatora protiv pobjedonosne avangarde eksploatiranih, tj. protiv proletarijata, postala je kudikamo ogorčenija. I to ne može biti drukčije, ako govorimo o revoluciji, ako taj pojam ne zamjenjujemo (kao što čine svi junaci druge internacionale) reformističkim iluzijama…

Da bi se organizatorska uloga proletarijata (a to je njegova glavna uloga) vršila pravilno, uspješno, pobjedonosno, potrebna je najstroža centralizacija i disciplina u političkoj partiji proletarijata. Diktatura proletarijata je uporna borba, krvava i nekrvava, nasilna i mirna, vojna i privredna, pedagoška i administrativna, protiv snaga i tradicija starog društva. Snaga navike milijuna i desetaka milijuna najstrašnija je snaga. Bez partije, gvozdene i prekaljene u borbi, bez partije koja uživa povjerenje svega što je čestito u danoj klasi, bez partije koja zna pratiti raspoloženje mase i na nj utjecati, takva se borba ne može voditi uspješno.

Pobijediti krupnu centraliziranu buržoaziju hiljadu je puta lakše nego ‘pobijediti’ milijune i milijune sitnih vlasnika, a oni svojim svakodnevnim, običnim, nevidljivim, neuhvatljivim, destruktivnim radom ostvaruju baš one rezultate koji su potrebni buržoaziji, koji restauriraju buržoaziju. Tko ma i najmanje slabi gvozdenu disciplinu partije proletarijata (naročito za vrijeme njegove diktature), taj faktički pomaže buržoaziji protiv proletarijata.”[18]

Lenjin – za razliku od djela “Država i revolucija” u kojem je prihvatao Marksov pojam “proizvođača” – u svom pripremljenom projektu rezolucije X Kongresa RKP- (b) u martu 1921. g. kritikuje stavove, odnosno “teze” tzv. “radničke opozicije” (Kolontajeva, Šljapnikov…): “Prvo, pojam ‘proizvođač’ sjedinjuje proletera s poluproleterom i sa sitnim robnim proizvođačem, i na taj način bitno odstupa od osnovnog pojma klasne borbe i od osnovnog zahtjeva da se klase točno razlikuju. Drugo, orijentacija na vanpartijske mase ili koketiranje s njima, koje je izraženo u navedenoj tezi, predstavlja ne manje bitno odstupanje od marksizma.”[19] Lenjin je na samom Kongresu istakao da diskusiju smatra “luksuzom koji je zaista čudan” i da “sada nije vrijeme za diskusije u Partiji”: “ako je diskusija – onda je spor, ako je spor – onda je razdor, ako je razdor – onda su komunisti oslabili: pritiskaj, hvataj momenat, koristi njihovu slabost! To je postala parola naših neprijatelja. Mi to ni za sekundu ne smemo zaboraviti…”[20]

A evo kako se istom prilikom – kritikujući stavove iz Kolontajeve brošure – Lenjin odnosi prema radničkoj, proizvođačkoj samoupravi: “…Na 25. stranici ove brošure drugarica Kolontaj piše – i to je jedna od najglavnijih tačaka teza Radničke opozicije: ‘Organizacija upravljanja narodnom privredom pripada sveruskom Kongresu proizvođača, ujedinjenih u profesionalne i proizvodne saveze, koji biraju centralni organ koji upravlja čitavom narodnom privredom republike.’…Moram reći da, pročitavši ovu tezu, druge više nisam ni čitao, jer bi to značilo gubljenje vremena, budući da je posle ove teze jasno da su se ljudi već dogovorili, da je to sitnoburžoaska, anarhistička stihija, i da je sad, u svetlosti kronštatskih događaja, još čudnije slušati ovu tezu… Pogledajte, ovde su govorili o tome da sveruski kongres proizvođača mora upravljati proizvodnjom. Teško mi je da nađem reči kojima bih okarakterisao ovu besmislicu.”[21]

Iz sljedećih riječi Kolontajeve sasvim se jasno vidi da su se Lenjin i većina članova CK RKP-(b) bili udaljili (ako su ih ikada na pravi način i shvatili) od Marksovih ključnih stavova o revolucionarnoj praksi, iz kojih proizilazi i da “vaspitač mora biti vaspitavan” i da se u suprotnom – tj. ako izostane revolucionarna praksa samodjelatno-oslobodilačke biti, suštine proletarijata – društvo nužno mora dijeliti na dva dijela, na upravljače i upravljane, na one koji upravljaju (koji vaspitavaju) i na one kojima se upravlja (koje vaspitavaju), a to znači da “novo”, “socijalističko”, “komunističko” društvo i dalje ostaje klasno, eksploatatorsko, otuđeno društvo, društvo koje realno egzistira u granicama, ili čak i ispod njih, kapitalističko-građanskog svijeta.

Glasom vapijućega u pustinji Kolontajeva je na X kongresu RKP (b) upozoravala: “Drug Smilga kaže da je nekadašnji tip idejnog radnika u nas nestao, da su se sada pojavili upravljači i upravljani, koji stoje – jedni gore, drugi – dolje…Ja ipak pitam CK: šta je on uradio da bi se stvorili uslovi u kojima bi bila moguća samodelatnost masa?…Ali najveća je nevolja, drugovi, u tome što mi osećamo skriveno nepoverenje prema širokim masama…Naš je zahtjev da se CK mora podsetiti na to da samodelatnost ne sme postojati samo na rečima, već na delu, i da moramo stvoriti uslove za tu samodelatnost…Drugovi, moramo u svojoj partiji stvarno ispraviti svoju liniju, a tada nećemo morati da se pozivamo na jedinstvo, već će se jedinstvo stvarati samo od sebe, kao i jedinstvo između partije i radničke klase.”[22]

Lenjinovo odstupanje od Marksovog shvatanja diktature proletarijata

O Lenjinovom odstupanju od Marksovog shvatanja diktature proletarijata Milan Kangrga piše: “Svakako je instruktivno da Lenjin i na drugim mjestima stalno bitno razlikuje ‘sovjetsku vlast’ i ‘diktaturu proletarijata’, pa govori o ‘uspostavljanju sovjetske republike i proleterske diktature (u Dječjij bolesti ljevičarstva…). Odatle proizlazi da on diktaturu proletarijata ne shvaća čak ni kao oblik državnosti (‘sovjetska republika’!), a kamoli kao (socijalističko, dakako) društveno uređenje ili kao oblik samoorganizacije proletersko-radničkog pokreta, tj. njegove revolucionarne samodjelatnosti! Nije onda čudno, što je kasnije Staljinu bilo ‘lako’ sovjete (pored: sindikata, kooperacije, saveza omladine) odrediti kao puke transmisije partije koja fungira kao ‘vođa’ te ‘diktature proletarijata’, pa je to na koncu postao – on sam!

Dakle, mogući novi socijalno-produkcioni i ‘klasno’-politički, socijalistički odnos koji ukida bitni, dosadašnji, tisućugodišnji, a prije svega političko-ekonomski, dakle, par excellence kapitalističko-građanski (klasni) način produkcije i reprodukcije života (‘osnovni produkcioni odnos’) naziva Lenjin, idejni vođa i realizator prve socijalističke revolucije – besmislicom! A kronštatski radničko-mornarski deputati u svojoj borbi protiv birokratizacije partije i cjelokupnog ekonomsko-socijalno-političkog sistema borili su se samo za to, i zbog toga bili drastično poubijani (a tisuće ih je prebjeglo u Finsku).

A drugarica Kolontaj, kojoj tako oštro replicira Lenjin, sasvim je jasno ukazala i na bitni problem, pred kojim je u tom presudnom momentu stajala ne samo Komunistička partija, nego i socijalistička revolucija i njezino ‘biti ili ne biti’, kao što je ujedno precizno u tom trenutku imenovala glavnog neprijatelja partije i revolucije: birokraciju (i birokratizam kao sistem koji će ugušiti kako ‘samodjelatnost masa’, tako i samu pomisao na nekakav Kongres radničkih savjeta!)…”[23]

Roza Luksemburg je još 1904. g. kritikovala Lenjinove stavove koji su odnijeli prevagu na X kongresu RKP (b) 1921. g.[24] Iako je Lenjinu i boljševicima odala priznanje za revoluciju iz 1917. g.,[25] ona se pokazala ne samo kao preteča Kolontajeve i tzv. “radničke opozicije”, već je anticipatorski i “proročanski” ukazala na realnu mogućnost birokratskog totalitarizma i sovjetske, Oktobarske i svake druge socijalističke revolucije, što se u istorijskoj praksi i praktično ostvarilo. “Ako bismo se, polazeći od Lenjinovog stava, povrh toga uplašili svakog uticaja intelektualaca u radničkom pokretu, za nas bi najveća opasnost za Rusku socijalističku partiju bili jedino organizacioni planovi koje je Lenjin predložio. Ništa ne bi moglo sigurnije da potčini radnički pokret, još tako mlad, jednoj intelektualnoj eliti, žednoj vlasti, kao ovaj birokratski oklop koji ga motiviše i pretvara u automat kojim upravlja ‘komitet’. I obrnuto, nema efikasnije garancije protiv oportunističkog rovarenja i ličnih ambicija od samostalne revolucionarne aktivnosti proletarijata, zahvaljujući kojoj on stiče smisao političke odgovornosti…Zaista, ono što je danas samo priviđenje, koje obuzima Lenjinovu maštu, može sutra postati realnost.”[26]

Roza Luksemburg je, dakle, 1904. g. kritikovala i Lenjinov ultracentralizam: “…Dajući centralnom rukovodećem organu partije tako neograničenu vlast negativnoga karaktera, kao što to hoće Lenjin, samo se pojačava do veoma opasnog stepena konzervativizam koji je prirodno svojstven ovom organu. Ako je taktika Partije stvar ne Centralnog komiteta već čitave Partije, ili – još bolje – čitavog radničkog pokreta, onda je jasno da je sekcijama i federacijama potrebna takva akciona sloboda koja će jedino omogućiti da se iskoriste svi izvori jedne situacije i da se razvije njihova revolucionarna inicijativa. Ultracentralizam, koji Lenjin zastupa, izgleda nam prožet ne nipošto pozitivnim i stvaralačkim duhom, već jalovim duhom noćnog čuvara. Sva njegova briga usmerena je na to da kontroliše aktivnost partije, a ne da je učini plodonosnom; da ograniči pokret, radije nego da ga razvije; da ga uguši, a ne da ga ujedini.”[27]

Predrag Vranicki smatra da “u stvari, razlike između Lenjina i Roze Luksemburg, naročito u daljem razvoju radničkog pokreta (prije i za vrijeme prvog svjetskog rata), nisu bile tako velike kao što se želi naglasiti…Lenjin je u tom pitanju imao pravo naročito s obzirom na tadašnje uslove borbe radničke klase. Opasnost od birokratiziranja takvog rukovodstva, na što je R. Luksemburg upozoravala, ne samo da je moguća, nego se ona nakon Lenjinove smrti čak i ostvarila. Ali zato nisu bili krivi tadašnji Lenjinovi principi, nego oni koji su ih na isti način provodili u novim i sasvim izmenjenim situacijama.”[28]

Apelujući na samodjelatnost radničkog pokreta, Roza Luksemburg ističe izuzetan značaj, za svaku istinsku socijalističku revoluciju, samostalnog proleterskog učenja istorijske dijalektike. “Poniženo i pogaženo od strane ruskog apsolutizma, ono ja se osvećuje time što u svojoj revolucionarnoj misli ono samo zauzima presto i proklamuje sebe za svemogućeg…Eto kako se to ja ruskog revolucionara žuri da izvodi piruete na svojoj glavi, i još jednom sebe proglašava za svemogućeg upravljača istorije, ovog puta u ličnosti njegovog veličanstva Centralnog komiteta socijaldemokratskog radničkog pokreta. Vešt akrobata ne primećuje da jedini ‘subjekt’ na kojeg danas pada rukovodeća uloga jeste kolektivno ‘ja’ radničke klase koje odlučno traži pravo da samo čini greške i da samo nauči istorijsku dijalektiku. I najzad, kažimo to otvoreno: greške učinjene od strane zaista revolucionarnog radničkog pokreta istorijski su daleko plodnije i dragocenije od nepogrešivosti najboljeg ‘Centralnog komiteta’!”[29]

Povodom svih ovih ideja Roze Luksemburg, Milan Kangrga piše: “Ovi lucidni kritički stavovi Rose Luxemburg koji tako pogođeno anticipiraju sve ono što je ovom stoljeću (vjerojatno do kraja?) poznato pod imenom staljinizma kao dominantnog duha svjetskog radničkog pokreta i tzv. socijalističkih revolucija u liku ‘realnog socijalizma’, proizlaze iz njene pravovremene duboko promišljene analize jednoga koncepta organizacije koji je imao da se ne samo nametne samoinicijativi, tj. samodjelatnosti proletarijata u cjelini, a onda još i više stvaralaštvu svakog pojedinca, nego da se čak i suprotstavi toj samodjelatnosti i stvaralaštvu, a zapravo svakoj ljudskoj spontanosti kao slobodi (kako je određuje već Kant).

Osnovno pitanje koje se tu nužno postavlja (pa je to i pitanje Rose Luxemburg) glasilo bi: U ime čega i u čije ime i čemu zapravo, onog časa kada ta organizacija (mišljena u svom apsolutno politiziranu smislu, dakle, krajnje kratkog daha i duha) postaje ni više ni manje nego – svrha samoj sebi (ili još banalnije: svrha očuvanja vlasti birokracije)! Rosa Luxemburg to je točno uvidjela…Lenjin (je)…diktaturu proletarijata odvojio (a time i teorijski i praktički ne samo razlikovao nego je njemu i suprotstavio) od sovjetskoga uređenja demokratske republike radnika, seljaka i širokih masa, dakle, onom uređenju i ‘vlasti’ kojima se sam divio u Pariškoj komuni, pa time nolens volens tu diktaturu kao samodjelatnost (a to ujedno znači, da ne bude nesporazuma, upravo samoorganiziranje, dakle: u smislu procesa ili pokreta, što je tu jedno te isto) masa, a prije svega samosvjesnih proletera, pretvara, ili pušta da se pretvori u diktaturu partije nad pokretom…”[30]

Od početka svog formulisanja, i Marksova teorija ideologije stoji na “staklenim nogama”. Klasni osnov i izvor, materijalni interesni “lobi” ideologije nije sporan, ali je svakako sporno što se taj univerzalni princip ne primjenjuje kada se radi i o ideologiji radničke klase. U najmanjoj mjeri, Marks nije uzeo u obzir da se i ideologija proletarijata može pervertirati u klasnu, otuđenu, upravljačku, birokratsku i konzervativno-totalitarističku ideologiju nad proletarijatom i svim drugim slojevima jednog društva koje na formalnom planu čak i može odgovarati njegovom shvatanju ekonomske suštine društvenih klasa i na toj osnovi učenju da je novo socijalističko-komunističko društvo “besklasno” i bez ugnjetavanja i eksploatacije. “Kod Marksa i Engelsa ideologija je ‘lažna svest’, odnosno iskrivljena misao. Za njih sva naša misao maskira materijalne interese vladajuće klase...Slaba tačka ovog napada je kad ona pogađa i napadača. Kako to da Marks i Engels izmiču lažnoj svesti koju pripisuju drugima?...Ako je misao determinisana stanjima klasa, onda je neizbežan zaključak da je i proleterska misao ideološka, pa jednako lažna kao i buržujska misao. Kako može Marks da kaže istinu kada tvrdi da je celokupna misao lažna? Ako je tačno to što kaže, onda je i njegova tvrdnja lažna.”[31]

Ova istorijska samourušavajuća katastrofa socijalizma i komunizma sa nesagledivim negativnim posljedicama za čitavo čovječanstvo (ne zbog kraha neadekvatnih oblika socijalizma, već zbog toga što su ti neadekvatni oblici više decenija egzistirali), dogodila se dijelom i zahvaljujući Marksovim receptima za kantine budućnosti, uprkos tome što ih on nije želio da daje i propisuje. Samo nekoliko recepata te vrste, međutim, bilo je dovoljno da pospješi i “argumentuje” jednu sasvim necjelishodnu, totalitarnu, neslobodnu i nehumanu preovladavajuću društvenu praksu dosadašnje istorije socijalizma i komunizma.

 

 

---