Piše: Nemanja Vukićević

Jeste li se ikad zapitali u ovozemaljskom životu na kojem mjestu se nalazite? Ne, ne mislim ođe ni na kakvo mjesno određenje. Mislim na ideološku, civilizacijsku i građansku adresu. Zamišljen tako, prije neko veče dok sam čitao Kanta, a dok je moj kubanski tompus gorio u pepeljari pored, zapitao sam se đe ja stojim?! 

Odmah sam znao đe ne stojim...

Ne stojim tamo đe ne egzistiraju samosvijest i kritička misao. 

Ne stojim tamo đe ne postoji etička i moralna obaveza da se preuzme odgovornost za neljudske i neprofesionalne postupke.

Ne stojim pored osobe koja konfuzno saopštava informacije i željna je samopromocije, a obavlja dužnost direktora policije.

Ne stojim pored osobe koja je u noći tragedije mislila na svoj jeftini pozeraj oličen u brizi za odsjaj svojih naočara.

Ne stojim pored osobe koja je zadojena kompleksima i živi za momenat video obilježavanja otvaranja vrata službenog auta, a koje otvaranje plaćamo mi građani.

Ne stojim pored iste te osobe koja neće da preuzme odgovornost za cetinjsku tragediju, a koordinira sektorom bezbjednosti.

Ne stojim pored osobe koja je super lijepkom zalijepljena za svoju fotelju, a vezivno tkivo fotelje i njega, jedino su korist i samopromocija, i to ona jeftina, politikantska samopromocija.

Ne stojim pored Jelene Nedović, Slađane Kaluđerović i majstorice dvostrukih aršina Zdenke Popović.

Ne stojim pored gradonačelnika Mujovića, koji nam odjeven u crnom, donjem vešu iskazuje svoje religiozne akva igrice.

Ne stojim pored praznovjerja i vjerske nabijeđenosti.

Ne stojim pored svega što je sve, samo ne vjera.

Ne stojim pored Borisa Pejovića, jer ako govorim o nečemu, pripremim se za to.

Ne stojim pored ćutologa iz akademske zajednice.

Ne stojim, jer ih prezirem.

Ne stojim uz bajke i basne pljevaljske ekonomske radodajke, koja je na poziciji premijera.

Ne stojim rame uz rame sa njim, crvčkom koji poslije onakve tragedije pjeva i pravi od sebe podaničko-akustičnog ćitu.

Ne stojim rame uz rame sa osobama kojima su oči gladne, gladne medijske pažnje.

Ne stojim rame uz rame sa polusvijetom.

Ne stojim ni rame uz rame sa onima koji se busaju pričom o domovimi, a drugom rukom je lupežaju.

Zato, držite nivo... Nivo svijesti! 

I vi, i ja, i svi mi... Zarad naše budućnosti. 

Stojim rame uz rame sa idejama i vrijednostima koje su iznijeli naši studenti, sa idejama i vrijednostima koje iznose studenti širom Srbije.

Da se vratim na Kanta i Kubu...

"Kada čovjek sebe učini crvom, ne smije se žaliti kada neko stane na njega", riječi su Kantove.

Da se u školama veći značaj davao kubanskoj revoluciji, a ne kadrovima poput ćutologa iz akademske zajednice i individuama, oličenim u Vesni Bratić, danas ja ovo ne bih pisao.

Zato vas pitam...

Đe ćete noćas? 

Onamo đe večeras stanete, to će biti vaša refleksija.

Ja sebe neću učiniti crvom. A, vi?