"Noć uoči Badnjeg dana. Datuma za koji je sudbina Crnoj Gori predodredila najstrašniji spoj tragedije i junaštva, prkosa i žrtve, ali i pitanja bez valjanoga odgovora.

Jednoga Badnjega jutra Crnogorci nijesu pošli u badnjake, no jedni u stroj i ka obroncima iznad Mojkovca, a drugi preko okeanskih talasa pravac da brane krš čija ga je surovost u tuđinu i poslala.

Jednog Badnjeg dana pragove domova crnogorskih nije krasio badnjak nego su svoja ognjišta ostavili da bi se, onako ojađeni od više ratova no dana, borilo protiv tri puta jačega, a ne bi li držali odstupnicu trides' puta brojnijima.

Jedne Badnje večeri na crnogorska ognjišta nije naložen badnjak.

Jedne Badnje večeri jedni su se borili, a drugi nijesu, niti bi ikako mogli stići da im pomognu. Jedino što su stigli je da učine ono u čemu su im preci bili najbolji- da daju živote. Jedni kao "vitezovi iz bajke", drugi tmurnim dubinama Jadrana.

Jedno Badnje jutro se tri godine kasnije ponovilo. Opet nijesu ubrani Badnjaci. Opet nijesu stojala na pragove crnogorskoh domova i opet nijesu stigli da pregore jer ih je prestigla smrt. Ona, koja u Crnogoraca dolazi najbrže, posebno kod onih što se ne mogahu pomiriti da mojkovačkoj, medovskoj, vučedolskoj, martinićkoj Crnoj Gori ne bude više "ni imena ni pomena", no se digoše na ustanak i uđoše u vječnost crnogorskog herojstva.

Ovo Badnje jutro ja ću sa ćerkama prvo u Bajice, pa na Vilu. Da stave po jednu ružu u čast svojih predaka koji su urezali svoje živote u vječnost Crne Gore. One će im položiti ruže, a ja ću im svaki dan polagati račune o tome kakav doprinos dajem očuvanju Crne Gore uz njihovih nedosanjanih snova. Toliko im dugujemo.

Neka je vječna slava herojima sa Mojkovca!

Neka je vječna hvala stradalnicina sa Medove.

Neka je vječna slava junacima Božićnjega ustanka!

Neka je vječna Crna Gora!"

~Nikola Radunović <3

(5. januar 2024.)