„Odajte priznanje policiji“, reče sinoć ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović nakon još jednog masovnog ubistva u crnogorskoj prijestonici, u kojem je ubica Aco Martinović ugasio 12 života, a na kraju i sam sebi presudio.

„Građani mogu da se vrate normalnom životu“, dodade Šaranović.

Evo, uvaženi ministre, da Vama i policiji odam priznanje.

Za to što je tragična Medovina od 12. avgusta 2022. sa 10 žrtava bila malo da vam bude lekcija i nauk da policija mora drugačije.

Za to što je zbog te tragedije odgovaralo tačno nula osoba koje su Boriloviću ostavile oružje u posjedu i stavile mu u ruke sredstvo da pobije naše sugrađanke i sugrađane, te što je isto toliko osoba u sistemu MUP-a podnijelo ostavke i osjetilo ljudsku odgovornost zbog masakra.

Za to što nikad nijeste razgovarali sa porodicama ubijenih iz Medovine niti saslušali njihove razloge za donošenje Markovog i Mašanovog zakona, čije bi usvajanje i primjena mogli da spriječe tragedije poput ove koja nas je juče zadesila, mada su Vam se porodice obraćale više puta sa zahtjevom za prijem.

Za to što ste se od Medovine do danas bavili isključivo smjenama, imenovanjima i razmještanjima podobnih i nepodobnih, podmetačinama, političarenjem i trgovinom u sektoru bezbjednosti, kojim se ne trguje ni po cijenu gubitka vlasti.

Za to što ste Aliju Balijagića tražili mjesec dana, polupali policijsku i vojnu opremu, potrošili novac građana na snimanje otužnih spotova, da bi ubicu na kraju otkrio pribojski lovac.

Za to što ste nakon takve Medovine „licu od ranije poznatom policiji“ Martinoviću ostavili nelegalno oružje u posjedu, a svaki dan nas zasipate saopštenjima o pretresima širom Crne Gore i oduzetim lovačkim puškama i municiji.

Za to što je Martinović, psihički nestabilan, agresivan i pijan, juče na pet udaljenih lokacija ubijao svoje žrtve, među kojima su i dva dječaka, a da ga niko od policije nije zaustavio.

Za to što je Ministarstvo na čijem ste čelu zvanično saopštilo da se ubistvo dogodilo u naselju Bajice, dok je tačna lokacija gotovo strogi centar Cetinja.

Za to što je policija kojom upravljate masovno ubistvo nazvala „situacioni događaj“ i gotovo sa olakšanjem konstatovala da nije riječ o obračunu organizovanih kriminalnih grupa.

Za to što policija koja čuva manastir ima naređenje da ne smije da se pomjeri odatle, jednako kao tokom masakra u Medovini.

Za to što je ubica u automobilu prošao pored kolega novinara u trenutku dok ste nas zasipali informacijama da su sve specijalne jedinice u Prijestonici i da je grad blokiran.

Za to što je iz ministarstva na čijem ste čelu odabranim medijima nezvanično dostavljena lažna informacija da je ubica opkoljen u napuštenom Obodu.

Za to što su imena i informacije o žrtvama i ubici iz ministarstva na čijem ste čelu dostavljane medijima u Srbiji, sa najavom da ćete ih Vi saopštiti na press konferenciji koja slijedi, a oni u međuvremenu, u svom maniru, lešinarili nad sudbinama ubijenih i njihovih porodica.

Za to što gomile botova i funkcionera partija na vlasti neće završiti u policiji čak ni na informativnim razgovorima zbog toga što su na dan masovnog ubistva pravili svojvrsne zločine po društvenim mrežama, praktično pravdajući ubicu jer je pobio građane njima tako mrskog i „prokletog“ Cetinja.

Za to što je direktor Uprave policije kojeg ste Vi birali poručio građanima da su praktično sami odgovorni za ovakve tragedije.

Za to što nam na konferencijama za novinare prepričavate holivudske scene potjera i opkoljavanja u trenucima najvećih tragedija dok čitava javnost od svih vas očekuje samo da im saopštite da je ubica uhapšen.

Za to, ministre Šaranoviću, što se na kraju ispostavilo da se ubica, pored sve sile policije i vojske na Cetinju, vratio do svoje kuće u Humcima i sam sebi oduzeo život.

Zaista za odavanje priznanja, ali za nesposobnost.

Toj policiji ste Vi nadređeni i njom upravljate, bez obzira na to ko je formalno njen prvi čovjek.

A to što ste kao prvi čovjek bezbjednosnog sektora u Crnoj Gori tako olako izgovorili „Građani mogu da se vrate normalnom životu“ slikovito prikazuje svu nesposobnost, ne samo profesionalnu, već i ljudsku, da pojmite šta su uzroci i posljedice Medovine, Tomaševa i jučerašnjeg masakra.

Kakvom normalnom životu, ministre, poslije osam odraslih žrtava u Medovini i Marka i Mašana, poslije brata i sestre iz Tomaševa, poslije jučerašnjih 10 oduzetih života i dvojice vjerovatno Markovih i Mašanovih drugova iz škole, sa nekog fudbala ili košarke?

Kakvom normalnom životu, ministre, kad smo za dvije i po godine izgubili dvadesetčetvoro sugrađana u suludim pohodima trojice ubica, a ne ni u saobraćajnim nesrećama, ni obračunima klanova, ni od teških bolesti?

Kakvom normalnom životu, ministre, kad prije i poslije svakog od ovih događaja policija nije preduzela apsolutno ništa da ih spriječi, a imala je i Borilovića i Balijagića i Martinovića u svojim evidencijama kao počinioce krivičnih djela?

Kakvom normalnom životu, ministre, kad mi prijateljica sa Cetinja sinoć govori da je strah da ode na spavanje u kući u kojoj je odrasla, majka iz Bara piše na jednoj društvenoj mreži da je strah da zaspi pored svojih malih sinova i da ih sjutra odvede u park, savjesni i dobri ljudi u Budvi i Podgorici obilaze svoje komšije da ih upozore da dobro zaključaju vrata?

Kakvom normalnom životu, ministre, i kako ga Vi to zamišljate?

Normalnom životu ne možemo da se vratimo uplašeni i ljuti zbog toga što od Medovine do danas ni jedna jedina osoba iz čitavog lanca nije prihvatila odgovornost za događaje koji su doveli do nezapamćenih tragedija i makar ponudila ostavku.

Nema normalnog života za nas, ministre, dok nam djecu i sugrađane ubijaju u kućama i na ulicama, u školama seksualno uznemiravaju, na poslovima politički proganjaju i disciplinuju.