Piše: Dušan Pajović, kolumnista CdM-a

Da se odmah na samom početku razumijemo: ja sa Dritanom Abazovićem ne bih stao ni u red za kokice ispred bioskopa, a kamoli pred govornicom Skupštine ili za stolom da pregovaramo saradnju. Previše bolji tretman ne bi imao ni Jakov Milatović, koji s nadimcima i titulama varira od „Momir Milatović“ do „Jakov Nejaki“. I baš se trudi da ih opravda.

Tako su, nakon što se Jakov usudio napisati da je aktualna vlast anti-crnogorska, anti-evropska i anti-ustavna; a Dritan Abazović zauzeo ulogu glavnog bukadžije protiv vlasti u parlamentu – skupili hrabrosti da se nekako nađu sa opozicijom povodom formiranja vlasti u Podgorici.

Ta odluka je za nešto više od 24 časa preinačena, te su iz Milatovićevog Pokreta za Podgoricu odlučili da formiraju gradsku vlast sa, kako sami kažu, „anti-crnogorskom, anti-evropskom i anti-ustavnom“ opcijom.

Bilo je dovoljno Jakovu i Dritanu da im dva popa zaprijete litijama, da se oglasi jedno pravoslavno bratstvo, IN4S izbaci tri bijesna teksta, razočarano ih taguju četiri četno-tviteraša, da bi oni odustali od branjenja Ustava.

Ja, iskreno, nijesam ništa drugo ni očekivao. Ne znam ni ko jeste, osim opozicije. Ali blago onom ko se dovijeka nada, imao se rašta i roditi. Bakunjin je kazao da ljudi idu u crkvu iz istih razloga iz kojih idu u kafanu: da se ošamute, da zaborave svoju bijedu, da zamisle sebe, barem na nekoliko minuta, slobodnim i sretnim. Izgleda mi kao da se opozicija non-stop pojavljuje na pregovorima sa Jakovom, Dritanom ili Milojkom iz istog razloga, kao u krčmi ili crkvi.

Nama ostalima je previše muka progutat te priče. Valjda jer nam još stoji guka u grlu od gutanja onog suzavca sa Belvedera kojeg su orkestrirali ovi đakoni preobučeni u političare. A pljuvačku nam koči i Temeljni ugovor koji je silom na sramotu tajno potpisao Abazović. Tog dana, śećam se, bilo nas je samo tridesetak na spontanom protestu ispred zgrade Skupštine.

Nas niko nije čuo, ali su bili voljni da toliko puta saslušaju Milatovića i Abazovića.

Sve me to neodoljivo podsjeća na jedan isječak iz neke ultra-treš rijaliti emisije koja se zove „Provodadžije“. U njoj televizijska produkcija nađe neko dvoje nesrećnika, pa pokuša da ih spoji da stupe u vezu ili brak. U jednoj od epizoda, čiji je isječak otišao viralno (video se nalazi na linku ispod), potencijalni mladoženja sa saksijom, umjesto prstena, klekne ispred đevojke, te se konverzacija odvija ovako:

– Da li želiš da se udaš za mene?

– Ne!

– Pitaću te još dvaput… Da li želiš da se udaš za mene?

– NE!

– Da li želiš… Ili ne?

– NE!

– Znao sam…

Ovaj tragikomični klip, u kojem ne možete da, i pored sve gluposti i nelogičnosti scene, makar malo ne saosjećate sa nesuđenim mladoženjom, neodoljivo podsjeća na ponašanje opozicije prema Dritanu i Jakovu. Naime, poslije svakih mogućih izbora DPS i Evropski savez upute ruku savezništva GP URA i nekom dijelu PES-a. Kad ih ovi odbiju uz povike da je opozicija kriminalno-nacionalistička, oni se ne libe da ih pitaju još dvaput. Što upravo URA i PES iskoriste za bolju pregovaračku poziciju sa Frontom. Kad se sve završi, opozicija ponovo potvrdi da se Dritanu i Jakovu ne može vjerovati zbog uticaja Aleksandra Vučića, crkve i BIA. Kažu – znali su…

Nakon ovog, čini mi se, hiljaditog puta, ostaje nam da se nadamo da se ista greška neće ponoviti ponovo. Ali za promjenu svijeta ili svakidašnjih odnosa nejednakosti i nepravde nije dovoljna nada, treba nam odlučnost i organizacija, kao i transformacija nas samih kroz proces mijenjanja svijeta, kako reče Srećko Horvat.

…

U toku pisanja teksta, viđeo sam da je Boban Batrićević objavio poziv na akciju. Pridružujem se pozivu na protest opozicije, znajući na koga se pritom misli – ljudima koji ne žele da služe Aleksandru Vučiću. Tu u prvi red stavljam građanstvo, pa tek onda političare.

Ne trebaju nam lideri, baš kao ni studentima u Beogradu, nego se možemo organizovati po principu direktne demokratije, bez formalnih struktura i svojatanja demonstracija. Svako ko baštini vrijednosti nezavisnosti, sekularnosti, multikulturalizma i socijalne pravde je dobrodošao – od radnika i radnica, akademskih građana/ki, penzionera, preko pripadnika NVO sektora i sindikata, pa sve do političarki i političara koji su istinski uz navedene termine. Ne treba niko tu da bude kao zvijezda, niti da ikog predstavlja ili zastupa, već u svoje lično ime – kao građanin/ka. Najbolje sami sebe možemo predstavljati. Po principu jedna osoba – jedno dizanje ruke – jedan glas.

Potrebno je da samo da neko „lupi“ termin i mjesto okupljanja, pa ćemo tamo, demokratski, kao svjesno savjesno građanstvo, a ne kao ovce kojima treba čoban, sve dogovoriti. S obzirom na to da je prvobitni poziv uputio Boban, za određivanje datuma i vremena okupljanja – nominujem Bobana i njegove saborce. Neka se zajedno dogovore kada i đe da se okupimo na ovom plenumu. Simbolično, to na primjer može biti ispred zgrade Skupštine.

Ajmo da zajedno režimo na režim. Neka im je Merry Crisis and a Happy New Fear.

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)