Neću vas pitat još dvaput – je li vrijeme za akciju?
Piše: Dušan Pajović, kolumnista CdM-a
Da se odmah na samom početku razumijemo: ja sa Dritanom
Abazovićem ne bih stao ni u red za kokice ispred bioskopa, a kamoli pred
govornicom Skupštine ili za stolom da pregovaramo saradnju. Previše bolji
tretman ne bi imao ni Jakov Milatović, koji s nadimcima i titulama varira od
„Momir Milatović“ do „Jakov Nejaki“. I baš se trudi da ih opravda.
Tako su, nakon što se Jakov usudio napisati da je aktualna
vlast anti-crnogorska, anti-evropska i anti-ustavna; a Dritan Abazović zauzeo
ulogu glavnog bukadžije protiv vlasti u parlamentu – skupili hrabrosti da se
nekako nađu sa opozicijom povodom formiranja vlasti u Podgorici.
Ta odluka je za nešto više od 24 časa preinačena, te su iz
Milatovićevog Pokreta za Podgoricu odlučili da formiraju gradsku vlast sa, kako
sami kažu, „anti-crnogorskom, anti-evropskom i anti-ustavnom“ opcijom.
Bilo je dovoljno Jakovu i Dritanu da im dva popa zaprijete
litijama, da se oglasi jedno pravoslavno bratstvo, IN4S izbaci tri bijesna
teksta, razočarano ih taguju četiri četno-tviteraša, da bi oni odustali od
branjenja Ustava.
Ja, iskreno, nijesam ništa drugo ni očekivao. Ne znam ni ko
jeste, osim opozicije. Ali blago onom ko se dovijeka nada, imao se rašta i
roditi. Bakunjin je kazao da ljudi idu u crkvu iz istih razloga iz kojih idu u
kafanu: da se ošamute, da zaborave svoju bijedu, da zamisle sebe, barem na
nekoliko minuta, slobodnim i sretnim. Izgleda mi kao da se opozicija non-stop
pojavljuje na pregovorima sa Jakovom, Dritanom ili Milojkom iz istog razloga,
kao u krčmi ili crkvi.
Nama ostalima je previše muka progutat te priče. Valjda jer
nam još stoji guka u grlu od gutanja onog suzavca sa Belvedera kojeg su
orkestrirali ovi đakoni preobučeni u političare. A pljuvačku nam koči i
Temeljni ugovor koji je silom na sramotu tajno potpisao Abazović. Tog dana,
śećam se, bilo nas je samo tridesetak na spontanom protestu ispred zgrade
Skupštine.
Nas niko nije čuo, ali su bili voljni da toliko puta
saslušaju Milatovića i Abazovića.
Sve me to neodoljivo podsjeća na jedan isječak iz neke
ultra-treš rijaliti emisije koja se zove „Provodadžije“. U njoj televizijska
produkcija nađe neko dvoje nesrećnika, pa pokuša da ih spoji da stupe u vezu
ili brak. U jednoj od epizoda, čiji je isječak otišao viralno (video se nalazi
na linku ispod), potencijalni mladoženja sa saksijom, umjesto prstena, klekne
ispred đevojke, te se konverzacija odvija ovako:
– Da li želiš da se udaš za mene?
– Ne!
– Pitaću te još dvaput… Da li želiš da se udaš za mene?
– NE!
– Da li želiš… Ili ne?
– NE!
– Znao sam…
Ovaj tragikomični klip, u kojem ne možete da, i pored sve
gluposti i nelogičnosti scene, makar malo ne saosjećate sa nesuđenim
mladoženjom, neodoljivo podsjeća na ponašanje opozicije prema Dritanu i Jakovu.
Naime, poslije svakih mogućih izbora DPS i Evropski savez upute ruku
savezništva GP URA i nekom dijelu PES-a. Kad ih ovi odbiju uz povike da je
opozicija kriminalno-nacionalistička, oni se ne libe da ih pitaju još dvaput.
Što upravo URA i PES iskoriste za bolju pregovaračku poziciju sa Frontom. Kad se
sve završi, opozicija ponovo potvrdi da se Dritanu i Jakovu ne može vjerovati
zbog uticaja Aleksandra Vučića, crkve i BIA. Kažu – znali su…
Nakon ovog, čini mi se, hiljaditog puta, ostaje nam da se
nadamo da se ista greška neće ponoviti ponovo. Ali za promjenu svijeta ili
svakidašnjih odnosa nejednakosti i nepravde nije dovoljna nada, treba nam
odlučnost i organizacija, kao i transformacija nas samih kroz proces mijenjanja
svijeta, kako reče Srećko Horvat.
…
U toku pisanja teksta, viđeo sam da je Boban Batrićević
objavio poziv na akciju. Pridružujem se pozivu na protest opozicije, znajući na
koga se pritom misli – ljudima koji ne žele da služe Aleksandru Vučiću. Tu u
prvi red stavljam građanstvo, pa tek onda političare.
Ne trebaju nam lideri, baš kao ni studentima u Beogradu,
nego se možemo organizovati po principu direktne demokratije, bez formalnih
struktura i svojatanja demonstracija. Svako ko baštini vrijednosti
nezavisnosti, sekularnosti, multikulturalizma i socijalne pravde je dobrodošao
– od radnika i radnica, akademskih građana/ki, penzionera, preko pripadnika NVO
sektora i sindikata, pa sve do političarki i političara koji su istinski uz
navedene termine. Ne treba niko tu da bude kao zvijezda, niti da ikog predstavlja
ili zastupa, već u svoje lično ime – kao građanin/ka. Najbolje sami sebe možemo
predstavljati. Po principu jedna osoba – jedno dizanje ruke – jedan glas.
Potrebno je da samo da neko „lupi“ termin i mjesto
okupljanja, pa ćemo tamo, demokratski, kao svjesno savjesno građanstvo, a ne
kao ovce kojima treba čoban, sve dogovoriti. S obzirom na to da je prvobitni
poziv uputio Boban, za određivanje datuma i vremena okupljanja – nominujem
Bobana i njegove saborce. Neka se zajedno dogovore kada i đe da se okupimo na
ovom plenumu. Simbolično, to na primjer može biti ispred zgrade Skupštine.
Ajmo da zajedno režimo na režim. Neka im je Merry Crisis and
a Happy New Fear.
(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije
CdM-a)
0 Komentara