Drzneš li dalje? … Čućeš gromove
Piše: Slavko Mandić
Skrušen, smušen, smeten, stušten, nejasan i samome sebi, u čudu nađen s pravim razlogom jer je, ničim izazvan s neba pao među ljude i našao se tamo đe mu mjesto nije. I đe ne treba da bude, jer je sve svoje zle namjere javnosti pokazao za godinu dok je kreativno sakatio Crnu Goru i darivao je srpskim popovima, mimo Ustava i zakona. Moglo mu je biti, jer je (a i dalje je đe god može) koalicioni partner svetosavskim vlastima, za koje će normalan svijet jasno kazati da predstavlja civilizacijsko zastiđe. A on bi danas da pokaže neslaganje sa ideološki zaraslom braćom, nad kojom se sad bahati, vrijeđa je i ponižava kad god mu se ukaže prilika. Funkcioniše to tako sve dok ne zazvoni na uzbunu, neđe pred izbore, i kad mu postane jasno da je došla ura koja onoj njegovoj URI prijeti da nestane sa političke scene. Onda bi uslijedio zaokret oko svoje ose. Pa zagrljaj sa jednako oholim, kakav je i sam bio dok je obnašao one državne rabote, koje mu ni po čemu pripadale nijesu. Ali grešna jednočinka mu je dala da ljubi skute beogradskom vlastodršcu, po cijenu urnisanja sopstvene države, što je i bio cilj „oslobodilačke“ politike posrbljenih domaćih čauša.
Kad je poćeran sa mjesta svakodnevnog činodejstvovanja, ovaj potčinjenik tuđinu, kivan na singapurskog preporoda, ne prestaje da mu udara recke grešnika, istina za sad manje od onih koje je sam činio, ali sa perspektivom koja će prevazići za kratko vrijeme sva njegova zlodjela. Svađa se i otvoreno zbori što čini on i oni oko njega, i što su činjeli u sadejstu sa čuvenim pomjerivačem brda i planina, jegendarnim Zdravinjom. Nekako u isto vrijme gasi se i prinudna ljubav prema uzajamnoj netrpeljovisti njega i čuvenog ljaljoždera iz današnje Zetske banovine. E pa taj je još uvijek pouzdana glasnost divljanja bahate družbe, čiji se seksualizam političkog ljubavnika kupuje vrećama novca, ili nekim vrjednijim medikamentima, koji stvaraju višestruko veću novu vrijednost za stare, ali prilično modernizovane paśaluke. Taj dizač ruku na svaki besprizorni prijedlog vlastodržaca, najčešće i vlastiti predlagač zastiđa, ponosio se činjenicom koliko su bolne kandže koje je snažno zarivao u tkivo crnogorske države.
Da, da, dobro ste razumjeli. Baš taj, koji je simbol oligofrenosti, kako se u prevodu na omraženi mu (njima) crnogorski jezik kaže za duševnu nerazvijenost i slaboumnost, sad bi de se vrne među one koje je već jednom debelo zabludio, dok je završavao poslove po diktatu omiljenog mu tuđina. A ovi sa štokholmskim sindromom požuriše da ga brže bolje prigrle i obljube politički, a kako bi drugo, i uvuku ga u svoje jato. Da ne uteče kod prirodno svojih. Jer se, biće boga, po njima pretumbao iz onoga ničega, u ovoga današnjega svačega. Vjerovanje-ludom radovanje, kazaće narod, zakovan dugogodišnjim zakivcima, po kojima se rđa odavno ufatila i drži čvrsto poput slučaja vojvode od vlastite sramote.
I za taj jezik moj, koji je više pejzažnog karaktera, koji samo slika nestvarnu stvarnost jednog vremenu, na teritoriji koja je nedavno bila država, i ništa više do gole teritorije nije, stižu zamjerke od političkih krkobabića, uglavnom bivše kaste, nabrekle od višedecenijske pohlepnosti. Riječ istine boli pojedine iz salonskog djelovanja borbe za suverenitet i integritet države koja ih je stvorila, ali ne i oblikovala. Otrgli su se ti takvi prekobrojni i sad, kad možda naziru vrijeme koje bi se vrnulo, evo ih opet na javnoj sceni. Ne snažno, jer nikad se ne zna koja zla ura može opet da udari. To su oni koji (ne)činjenjem čine tobošnji ešalon spasa, uzimajući pravo da se zaklinju lažno. Ali, na sreću, pročitani su. Njima adio za sva vremena. Pa ma koliko trgovačkih glasova (do)nosili.
Zato danas posebnu težinu ima saznanje primjerom pokazano, da nas ima znatno više nego do sad. Da smo konačno razumjeli poruke koje nam je, zahvaljujući sopstvenoj gluposti, vlast pod patronastvom tuđina svakodnevno slala, od kad je stupila na tlo sveopšte otimačine. Građanska svijest u prelijepoj državi, koju bi svi da nam otmu, načekala se odlučnog koraka. I na sreću konačno ga je dočekala. Zasvijetlila je u crnogorskom oku slobodarska iskra, koja je ispisala upozorenje predatorima vlasti pod patronadstvom Vučka-Tučka, da više neće moći, kako to reče sjajni Georgije Jakšić poznatiji kao Đura, srpski pjesnik, pripovjedač, dramaturg i slikar iz 19-tog vijeka:
…I samo dotle, do tog kamena,
Do tog bedema –
Nogom ćeš stupit možda, poganom!
Drzneš li dalje? … Čućeš gromove
Kako tišinu zemlje slobodne
Sa grmljavinom strašnom kidaju…
E pa ti gromovi su se i viđeli i čuli u utorak, kada je ustavni puč osvijetlio put i pokazao kako i kuda dalje. Jasno i odlučno. Jer ova borba za odbranu časti i dostojanstvo države, što nam je prađedovski zavjet, drugačije se ne dobija. Nikako ne plišanim mekozborom. No grmljavinom od koje ječe brda i doline. Da se čuje glas naroda i poštuje njegova volja. A ne volja popova i sluga. I da svakome bude jasno zanavijek, da Crna Gora nije država jednog naroda, no jednako svih koji u njoj žive. I koji je poštuju i čuvaju njene svetinje i sjajnu tradiciju i istoriju.
Neophodno je zato objediniti sve moguće što diše jednim udahom. Uz koje narod prirodno mora.
Valjda zato moram da razumijem i tu potrebu da se prihvati i ovakav s početka priče, ali da se na njega, i neke druge moguće pojavne oblike, kojih će vjerujem biti, prati posebnim okom, śećajući se nevjerničke političke postelje koju je osramotio već jednom. On, čiji je udar godinu prije bio razarajućeg karaktera i vrlo blizu smrtonosnog udarca od kojeg državi nema oporavka.
Možda je danas drugačije? Viđećemo. Pratićemo. Ali i pośećati na oprez, jer nas na to obavezuje minulo vrijeme. I biljezi po nama, još uvijek crveni od sramotnih udara koje smo trpjeli od besprirorne agresije lažnig oslobodilaca.
0 Komentara