Eho jedne izjave
Crna Gora se nije otcijepila — ona je obnovila svoju državu
Kada je predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić,
izjavio da ne želi prisustvovati obilježavanju dvije decenije obnove crnogorske
nezavisnosti jer, kako reče, ne želi da učestvuje u „proslavi otcjepljenja od
Srbije“, ponovo je otvorena stara balkanska tema — ona u kojoj se istorija
često pokušava prilagoditi dnevnoj politici.
Ali Crna Gora nije nastala 2006. godine.
Nije rođena referendumom.
Te godine samo je obnovila ono što je kroz vjekove već bila — država sa svojim
imenom, identitetom i istorijskim kontinuitetom.
Mnogo prije nego što je moderna Srbija stekla svoju državnost, na prostoru
današnje Crne Gore postojale su Duklja i Zeta — države sa svojim uređenjem,
vladarima, vojskom i onim što nazivamo državnim subjektivitetom. Crna Gora je
kroz vjekove opstajala između velikih sila — Osmanlijskog carstva, Venecije,
Austrougarske i drugih imperija koje su dolazile i prolazile. Nije bila ničija
pokrajina, već zemlja tvrdog kamena i još tvrđeg osjećaja slobode.
Upravo zato je netačno govoriti o „otcjepljenju“.
Ne može se otcijepiti ono što nikada trajno nije pripadalo drugome.
Godine 1918, nakon završetka Prvog svjetskog rata, održana je takozvana Podgorička
skupština, čijim je odlukama ukinuta Kraljevina Crna Gora. Mnogi istoričari i
danas te odluke smatraju nelegitimnim i spornim, jer nijesu donesene slobodnom
voljom cjelokupnog crnogorskog naroda niti u skladu sa ustavnim poretkom
tadašnje države. Tim činom ugašena je crnogorska državnost, a dinastija
Petrović svrgnuta. Nije to bilo ravnopravno ujedinjenje, već kraj jedne
međunarodno priznate države.
Ipak, ni tada nije ugašena svijest o Crnoj Gori.
Preživjela je u jeziku, običajima, kulturi, imenima predaka, u Lovćenu,
pjesmama i kolektivnom pamćenju naroda.
Referendum 2006. godine nije bio čin mržnje prema Srbiji. Bio je demokratska
odluka građana da Crna Gora ponovo bude samostalna država — mirno, evropski i
bez ijednog metka. Malo je prostora na Balkanu gdje je jedno tako veliko
državno pitanje riješeno dostojanstveno i demokratski.
Zato je važno da se o ovim pitanjima govori bez mržnje i bez svojatanja.
Jer ljubav prema svojoj zemlji ne mora značiti negiranje tuđe.
Srbija ima svoje dostojanstvo, svoju istoriju i svoj identitet.
Crna Gora takođe.
I nijedna ne postaje veća ako onu drugu pokušava umanjiti.
Crna Gora nije ničiji privjesak niti istorijska greška. Ona je jedna od
najstarijih državnih ideja na Balkanu — mala po veličini, ali velika po
trajanju. Njena snaga nije u tome da bude protiv nekoga, već da ostane svoja.
A možda je upravo to najveća lekcija istorije:
države mogu nestajati sa mapa, ali narodi koji znaju ko su — uvijek se ponovo
usprave.
R. Kovačević
0 Komentara