Śedi đe si, ni za đe si nijesi
Piše: Slavko Mandić
Učinjeli su mu ispraćaj, uz zvuke limene glazbe, pred put u srce Evrope. Njemu koji je očima ne može viđet. A još manje barjak kome se mora pokloniti. I tamo đe je stiga, i ovamo okle nije ni kročio niđe. Jer je on persona non grata, što će reći narodna: Śedi đe si, ni za đe si, nijesi!
Stadosmo kod barjaka na po špalira. Ne onoga koji je uselio silom u vlastite odaje, no onoga crvenoga, sa zlatnim dvoglavim orlom. Onoga crnogorskim, od čijih mu kolura koža nacionalšovinističke ospice dobija. A i crijeva znaju u čvor da se svežu. Ne zbog broja koljenica, već zbog žestokog ideološkog pritiska na borbom za svetosavsku pravdu izmučeni organizam.
Tako je to kad moraš biti ono što nijesi. Moraš, jer samo cilj opravdava sredstvo. A cilj mentora je da upravo ti budeš taj koji ćeš izgovoriti ono istorijsko NJET u Evropu omiljenoj ti Crnoj Gori. Bilo bi dobro ako do tog časa oskubeš nešto od tih briselskih izroda, pa učiniš da tvoja prva mantija mraka, nadaleko čuveni zrakomlatni ustoličenjak dogradi sprat na podgorički hram. Ili osnuje kakvu svetosavsku ustavotvornu gimnaziju, radi sveopšteg preporoda uma koji iz godine u godinu sve više kržlja od najezde zapadne demokratije. Učinječeš, znamo, sve što budeš moga. A primiće te ka turskog što ste vi primali. Sa svim počastima koje slijede čak i takvom svetosavskom evropskom demokrati prepoznatljivog četničkog svjetonazora. Dakle ne onog koji je vezan za ukupnost stavova o svjetskim politikama savremene civilizacije, već onog bradatog, ljudski zakorovljenog. Jer tamo đe ideš ipak znaju ko si i kakav si, ali vele, neka ga, neka misli da mi mislimo da je ono što nije. Iznenađenje će ga dočekati i biće mu teže no da se Milo na vlast vrnuo.
U foajeu aerodromske zgrade, u kojoj je nekad naroda bilo više no na Pipunovu Karleušu, samo ti i tvoja brojna pratnja. Nijesu dolazili oni mnogobrojni koje si pozapošljavao po svim kanceralijma Skupštine, ali i drugim ministarstvima koja su ti šaka dopala. Razumije se, da iznutra kreneš da obrćeš sistem oko svoje ose, ne bi li što prije puka ka zvečka i prosuo se u naručje dobrodošlog srpskog sveta.
Pred ulaz ka izlazu, kako slijedi svijetli običaj, dočeka te momak obučen u našu nošnju. Crnogorsku, da se zna da ste vi Srbi čisti Crnogorci i da to što ste Srbi je samo posa i ništa drugo. Ka kad je ministar Bošnjak ili Albanac u Vladi kojom ti rukopolažeš.
– Gusle moje od javora tvrda, naricalo je mlado momče, dovedeno za ovu priliku iz Ministarstva za guslarsko pojanje, koje tek treba da se formira kad se iz Brisela vrne gazda.
Odagnata je i potonja mističnost oko mape puta čuvenoga briselskoga gosta. Kako mi nemamo aeroplana, tačnije imamo jedan ali mu fali motor, za ovu svjetkovinu nacionalnog karaktera, njegovim autoritetom dobijena je jedna provjereno dobra ruska šklopocija TU-TA 001. Treba mu malo da upali, a ako neće na ključ, tu su momčat četničke bratije, jaki i spremni na svaku nafaku, da poguraju. Tako i bi. Na manje od po piste ču se onaj poznati pucanj auspuha, što je znak da se motor uždio. I da će, kad se malo ugrije, jer mu ka svakom motoru treba, polećet đe mu gazda kaže. Na ulazu u Aeroflotin specijalni erlajnz vojvodi je vezicu bijelog luka, zarad uroka predao polaznik vjerujuće osmoljetke, izvjesni koalicioni Čarapenko. Kojekude se, kako to priliči političkim kapitalcima novoga doba obrnuo oko sebe i zamahnuo desnicom u znak zahvalnosti ispraćajnoj masi. A ona je mahala do iznemoglosti. Da se vidi i da o tome svjedoče istorijski zapisi. Ko je koliko mahao i koje mu mjesto u vladi zbog toga pripada. Jer je to sistematizacijom tačno tako predviđeno.
TOVAR-iš, ljubazna će domaćica aeroplana, sedite e ćemo da poletimo za vaš voljeni Brisel. Zakikota se i ona i on i zagrljeni uđoše u utrobu aeroplana.
Dobro zboriš dijete, reče velosiped (novo prevozno sredstvo) i śede na mjesto okle može gledati na izvan. Kako bi jasno vidio da nije slučajno neko od njegovih prestao da tapše i maše. Ali nije. Disciplinovao ih je na vrijeme. Onaj Vučkov Marko Đurić je piple prema ovima kokotima, najsmija se zadovoljan u se i u svoje kljuse vojvoda od …
-Viđi kapetane, veli vojvoda kapetanu leta, nemo zaboravit da krilima maneš kad mi budeš kuću preleta. Jer su ispred odavno poređani svi moji, ima ura već. Spremni su i bradati mantijaši da manu koji put kadionicom i tamjanom poškropaju vojvodu, ka da je u najmanju ruku u sred ministarstva odbrane.
-E sad kad je sve minulo kako treba i po božjoj pravdi, pomisli vojvoda, da malo odmorim jer me čeka dug i neiskren razgovor sa tamo nekom Robertom Metsolom.Taman što je rusko avio čudo ufatilo zalet, začuše se kočnice.
-Što bi, poskoči vojvoda na noge lagane?
-Ništa gospodaru, reče jedan od hrabrijih, zadužen samo za crne vijesti. Skrušen, u mantiji koja simbolizuje odanost svetosavlju i njemu lično, šapnu mu na uvo da se moraju vrnut jer su evo iz Brisela javili ovi čas da ova gospođa ne može da ga prima.
-Auuuu, ču se vojvoda. Bruka i sramota. Što da činim kukala mi majka. E to ti je kad sa tim zapadnim fukarama imaš posla. Sad će me razapet po Milovim portalima, reče i turi glavu u svoje naručje.
To ti Putko nikad ne bi učinio. Ako je što ljut, oborio bi ti avion, pa bi te posthumno odlikovao ka junaka. I penziju ti da. Kud ćeš više od toga. A ovi su zlo i naopako.
Nekoliko ura još ostao je vojvoda u avionu koji se zagrijevao i dalje na podgoričkoj pisti. Dok se svi nijesu razbježali kojekuda.
A onda je uslijedio brzojav medijima da se vojvoda u potonji čas śetio da mora na drugi sastanak u kafanu Kristal, đe su koljenice da se pomamiš. I đe se donose najznačajnije državne odluke.
Put u Jevropu četničkog vojvode završen je (ne)slavno.
Ovo je satira, koliko da znate, da me kakva strkotina ne dofati.
0 Komentara