Iz vremena osnovne škole, ostao mi je u sjećanju događaj koji zaslužuje pažnju, jer je bio najava, ispostaviće se, jedne planetarno uspješne umjetničke karijere. Zbio se na času likovnog vaspitanja, u trećem razredu. Nijesam imao mnogo dara za crtanje, pa bi to bila jedina četvorka u mom svjedočanstvu. (tih prvih pet-šest godina u mom školovanju su i jedini period kojim se mogu pohvaliti odličnim učenjem). Uglavnom, naš uvaženi nastavnik nam je na tom času zadao da nešto nacrtamo po svom izboru, kako znamo i umijemo. Želio je da provjeri naš talenat.

Nevoljno sam iz klupe izvadio veliki blok i odvojio list na koji ću nešto našvrljati. Crtao sam, ili bolje reći pokušavao da nacrtam onu uobičajenu, najčešću od svih slika u tom uzrastu: običnu prizemnu kuću do koje vodi krivudavi put s čije obije strane ima po koje drvo, dok se iznad kuće vidi sunce oko čijeg čitavog obima su povučene kratke prave linije kao jednostavan prikaz njegovog sjaja. Nijesam se trudio da dajem mašti na volju, jer što god da sam zamislio, ne bih umio nacrtati.

Pri kraju časa nastavnik je pokupio naše radove i počeo ih pregledati. U jednom trenutku je naglo ustao s nečijim radom u ruci i skrenuo nam pažnju da ga pogledamo.

Zurio sam s nevjericom u ono što vidim. Na crtežu su dominirale zidine razrušenih zgrada, dok su unakažena tijela poginulih ležala svuda okolo. Mogle su se viđeti razbijene glave, kao i jezivi patrljci nogu i ruku. Najviše me, sjećam se, uznemirila jedna otkinuta šaka u dnu slike. Blago zgrčeni, iskrivljeni prsti na njoj, kao da su još davali znake života.

Nestvarna tišina je zavladala dok smo gledali u taj apokaliptični prizor.

Uz širok osmijeh, nastavnik je prišao autoru slike i potapšao ga po ramenu rekavši: “Najavio si svoje velike mogućnosti. Bravo!” 

To kao da nas je trglo iz stanja zaprepašćenja, nevjerice da je naš drug mogao tako nešto nacrtati, pa je nakon nastavnikovih riječi, odjeknuo spontan i dugotrajan aplauz.

Bio je to rad, svjetski poznatog i priznatog slikara Dimitrija Popovića, nazvan, ako se dobro sječam, “Nakon bombardovanja” ili tome slično.

Dimitrije je ćutao i samo se malo promeškoljio u klupi, crven u licu. Skroman, kakav je uvijek bio, djelovao mi je nekako posramljeno. Ovaj kompliment iskusnog nastavnika i naš aplauz, kod njega je izazvao vidljivu nelagodnost.

Prišli smo mu na kraju časa, s osjećajem naraslog poštovanja, i obasuli ga pitanjima u vezi njegovog rada. Jedan dječak ga je, za sve to vrijeme, neprestano zagledao i dodirivao, kao da provjerava je li to, zaista, onaj njegov drug kojega je do skoro poznavao, ili neko drugi u njegovoj koži.  

I sam sam od tada, tog tihog, nenametljivog dječaka produhovljenog lica, s uvijek diskretnim osmijehom u kome se ogledala blaga ironija i misaona nadmoć, počeo gledati drugačijim očima. Iako u tom uzrastu, bio sam uvjeren da se među nama nalazi budući slikarski velikan. U slučaju dragog Dimitrija Popovića se, zaista, teško moglo omanuti u prognozi.

Ne sjećam se jesam li mu ikada pomenuo ovu epizodu prilikom naših rijetkih susreta, kada bi tokom ljeta iz Zagreba, đe živi, doputovao na Cetinje.”

(Iz mog autobiografskog romana “Ponos kao kazna”, pripremljenog za štampu).