(''Crnogorski Portal'' objavljuje seriju autorskih intervjua Gorana Sekulovića sa najistaknutijim crnogorskim stvaraocima o trajno aktuelnim identitetskim pitanjima koji su objavljeni u listu ‘’Prosvjetni rad’’ u periodu od 2012. do 2016. godine)

 Dimitrije Popović jedan je od najpoznatijih crnogorskih i evropskih umjetnika. Rođen je 4. marta 1951. na Cetinju. Završio je studije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1976. Za boravka u Parizu 1974. upoznaje pariškog kolekcionara gospodina Davriera, pa u sastavu njegove zbirke izlaže 1978. u Galeriji Alexander Braumüller s umjetnicima Salvadorom Dalijem, Ernstom Fuchsom, Victorom Braunerom, Dadom Đurićem, Leonorom Fini i drugima. U Pforzheimu 1982, Galerija “Liberta” i “Universal Fine Arts” iz Washingtona, organiziraju mu zajedničku izložbu grafika s Salvadorom Dalijem. Iste godine, u povodu velikog jubileja „Leonardo a Milano – 1482–1982”, izlaže ciklus crteža “Omaggio a Leonardo” u milanskoj Palazzo Sormani. U povodu 27. međunarodnog umjetničkog festivala „Due mondi” grad Spoleto u kojem se taj festival održava, organizuje mu izložbu slika, crteža i grafika. U godini jubileja, dvije hiljade godina hrišćanstva, izlaže u Rimu ciklus raspeća CORPUS MYSTICUM u Sant Andrea al Quirinale, Santa Maria del Popolo – l’Agostiniana arte sacra conteporanea i u Pantheonu. Jedan je od petnaest umjetnika, likovnih kritičara i filozofa, (M. Botta, M. Cacciari, M. Paladino i P. Portghesi), koji su pozvani da odgovore na „Pismo Pape Jovana Pavla II umjetnicima”. Odgovori su objavljeni u knjizi „Umjetnici odgovaraju Papi Jovanu Pavlu II”, izdavač Sri spa – Milano, 2003.

O Dimitrijevom slikarstvu objavljen je veliki broj monografija.

Objavljene knjige: Veronikin rubac, Matica hrvatska, Zagreb 1996, Smrt u slikarstvu, Matica hrvatska, Zagreb, 2001, Sumnja kao krepost, Dominikanska naklada Istina, Zagreb, 2003, Priče iz Arkadije, Ex libris, Zagreb, 2005, Corpus Mysticum, Prometej, Zagreb, 2007, Raspeće strasti, roman, Naklada Ljevak, Zagreb 2008, Blud i svetost, roman, Naklada Ljevak, Zagreb 2010, Smrt Danila Kiša, VBZ, Zagreb, Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske, Zagreb, 2011, Luča Njegoševe noći, Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske, Zagreb, Skander Studio, Zagreb, 2012.

Nagrade: 1977. Nagrada ULUBIH na 6. Zagrebačkoj izložbi crteža Zagreb, nagrada 7. sekretara SKOJ-a za slikarstvo na izložbi Salon mladih, Zagreb, 1979. Nagrada USIZ-a za kulturu SR Hrvatske na VII Zagrebačkoj izložbi crteža, Zagreb; Nagrada za crtež na I septembarskom salonu, Nikšić, 1980. Nagrada za crtež u 2. dubrovačkom Salonu, Dubrovnik. Nagrada za crtež na izložbi Suvremeni crnogorski crtež, Titograd, 1983. Nagrada za crtež, Salon 13. Novembar, Cetinje, 1984. Nagrada Grafičke zbirke Nacionalne i sveučilišne biblioteke, Zagreb, na 13. Zagrebačkoj izložbi grafike, Zagreb, 1984. Nagrada grada Cetinja za likovnu umjetnost, Cetinje, 1988. Nagrada 13. juli za likovnu umjetnost, Titograd, 1996. Odličje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića za postignuća u likovnoj umjetnosti, Zagreb, 1997. Godišnja nagrada za likovnu umjetnost Centra suvremene umjetnosti Podgorica, 1998. Zlatna medalja Giacomo Manzù – Ministro provinciale dei Frati Minori Conventuali za skulpturu na izložbi XIII Biennale internazionale dantesca „La porta per la città di Dante: Paradiso”, Ravenna, 2002. Medalja za slikarstvo „Giotto e il suo tempo”, za izložbu Dimitrije e Dante, Padova, 2007. Medalja „Hrvatska kultura” za likovnu umjetnost, Zagreb, 2010. Treća nagrada Večernjeg lista „Ranko Marinković” za kratku priču, Zagreb, 2013. Nagrada „Ivan Crnojević”.

Stvarnost i mit ovoga podneblja podjednako su izazovni i inspirativni

G. Popoviću, nikada nijeste prekidali veze sa Crnom Gorom. Šta je ona za Vas, šta je za Vas crnogorski identitet?

Popović: Što sam stariji, postajem sve više svjestan moje vezanosti za Crnu Goru. U tom smislu Crnu Goru vidim i doživljavam i kao svojevrsno izvorište mojih umjetničkih preokupacija, likovnih i literarnih. U podneblju u kojem sam odrastao, vremenom sam prepoznavao one kulturnoistorijske specifičnosti ambijenta koje su, u većoj ili manjoj mjeri, svjesno ili nesvjesno, uticale na moj umjetnički senzibilitet. Crnogorski identitet ne mogu jednostavno definisati, ali ga lako prepoznajem u svom njegovom bogatstvu različitosti. Mislim na ono što je obilježilo klasičnu i modernu kulturu crnogorske istorije. Taj kontinuitet u prostoru i vremenu, paganski, hrišćanski, islamski ostavljao je traga kroz svoje specifičnosti i razna prožimanja. Stvarnost i mit ovoga podneblja podjednako su izazovni i inspirativni. To je podneblje koje obilježavaju herojstvo i tragičnost, žrtvovanje i posvećenje, lirsko i dramatično. Naravno, neko će reći s pravom da se to isto može odnositi i na druge mediteranske zemlje. Ali to „isto” čini grčki identitet drugačiji od španskog, talijanski od francuskog, turski od egipatskog. Riječ je o nijansama istih problema. Problemi ljudske egzistencije se najbolje projektuju u oblike umjetničkog stvaranja. Umjetnost je jedan od najpouzdanijih ogledala identiteta.

Moja je generacija jedna od posljednjih koja je imala neposredan kontakt sa prirodom

Za svakog umjetnika su prve godine života veoma važne. Čega se śećate iz najranijeg cetinjskog djetinjstva?

Popović: Posebno se sjećam prirode. Igаra u vrtovima, parkovima i cetinjskim glavicama. Tu se otkrivao čudesan svijet prirodnih oblika, životinjskih i biljnih. Volio sam slagati herbarijume. Igrali smo se sa insektima i pravili kolekcije ulovljenih leptira. Moja je generacija jedna od posljednjih koja je imala neposredan kontakt sa prirodom. U tim boravcima u prirodi posebno su me zanimali i privlačili antropomorfni i zoomorfni oblici stijena u cetinjskom ambijentu. Puno toga iz tih doživljaja prirode transponovalo se u kompozicijama mojih ranih radova. U rodnoj kući sam u to doba otkrivao svijet umjetnosti u starim knjigama. U tom razdoblju priroda i kultura rimovale su se na dječiji način.

Danilo Kiš, koji se kao i Vi na Cetinju školovao sve do gimnazijske mature, i za čiju ličnost i stvaralaštvo ste vezani i na Vaš poseban literaran način, isticao je značaj ruskih profesora za svoje oformljenje, izbjeglih iz otadžbine nakon Oktobarske revolucije. Kakvo je Vaše iskustvo?

Popović: Nemam lično iskustvo s tim profesorima, ali sam čuo da su bili vrsni pedagozi, a to je za prenošenje znanja u školama najvažnije. Mogu reći da sam i ja imao odlične profesore u cetinjskoj gimnaziji. Posebno sam zahvalan onim profesorima koji su prepoznali moje umjetničke sklonosti, pa su mi znali progledat kroz prste iz predmeta matematike, fizike i hemije.

Temeljna pitanja ljudskoga bića

Reklo bi se da su Vam jubileji, tj. godišnjice svjetskih događaja ili učenja, rođenja ili smrti velikana, u umjetničkom smislu „sudbina”. Ostvarili ste izuzetna djela, kako se veli, „u povodu” Leonarda, hrišćanstva, Njegoša…Da li ti uzuzetni trenutci, koliko i kako, utiču na Vašu stvaralačku kreativnost i imaginaciju?

Popović: Uprkos različitostima mojih temata, sakralnih ili svjetovnih, istorijskih ili mitskih ličnosti postoji ona unutarnja metafizička spona koja ih povezuje, a odnosi se na temeljna pitanja ljudskoga bića, o smislu njegove egzistencije, o karakteru vremena u kojem se ta egzistencija ostvaruje. Dakle, bez obzira radi li se o Leonardu ili Daliju, Njegošu ili Kafki, Juditi ili Merlin Monro, u svakoj od tih osobnosti u njihovim djelima i sudbinama postoji temeljni problem bića. Odnos prema životu i smrti, prema stvarnosti, prema kulturi, odnosno čovjekov odnos prema samome sebi. Takođe, sa stvaralačke strane, pred umjetnikom se postavlja problem kako u duhu svoga vremena sagledati i artikulisati određeni motiv. Moj pristup Danteu drugačiji je od pristupa drugih umjetnika, na primjer od Đota do Dorea, od Botičelija do Dalija. Kako, na primjer, poslije toliko vjekova sagledati Hristovo raspeće. Kako smisao te žrtve likovno artikulisati u modernu sliku stradanja. To su kompleksni izazovi. U mom slučaju, likovna i literarna imaginacija nalazi inspirativni izvor u najdubljim slojevima ljudskoga bića koji se očituju i kroz život i kroz umjetnost.

Njegoš govori o svemogućem Bogu i uzaludnosti čovjekovoj da ga spozna

Povodom proslave 200 godina od rođenja Petra II Petrovića Njegoša, na Cetinju je otkrivena Vaša skulptura „U slavu Njegoševe misli” i otvorena izložba Vaših radova iz ciklusa „Misterijum Luče Mikrokozma”. Šta je za Vas Njegoš?

Popović: Upravo na tragu ovoga što sam sada rekao. Njegoš je veliki inspirativni izvor. Na nekoliko kompozicija iz ciklusa „Misterijum Luče Mikrokozma” ispisani su stihovi

„Mi smo iskra u smrtnoj prašini

Mi smo luča tamom obuzeta”

Suština ovih misli izrečenih u stihovima u potpunosti odgovaraju filozofiji modernog vremena. Kao što njihov smisao, na drugačiji način izražen, možemo naći kod pisaca i filozofa prije Njegoša. To su svevremene misli. Njegoševa Luča je jedno od najmističnijih ogledala nesagledivosti ljudskoga bića. Moja skulptura „U slavu Njegoševe misli” inspirisana je stihovima Njegoševe pjesme „Crnogorac svemogućem Bogu” iz zbirke „Pustinjak cetinjski”. Čovjek je tragično biće. Teži nespoznatljivom, usprkos tome što zna da Tajnu nikada neće moći doseći. Njegoš govori o svemogućem Bogu i uzaludnosti čovjekove da ga spozna. U skulpturi je izražena precizna simbolika pjesnikovih stihova kroz formalne elemente kompozicije. Duži zašiljeni krak simbolizuje nedokučivost nebeske tajne. Drugi, niži, simbolizuje ograničenost ljudske spoznaje. Ljudska glava stilizirane transformativne anatomije simbolizuje duhovnu težnju bića za spoznajom i oslobođenjem iz tjelesnog oklopa. U pripovijetki „Luča Njegoševe noći”, kroz literarnu formu u nizu alegorijskih scena, jedne mistične noćne predstave na Cetinju izrazio sam one bitne elemente Luče kroz vječnu dinamičnost odnosa permanentnog trojstva, Bog- Satana- Čovjek, izvedenih iz Njegoševog koncepta mikro i makro kosmosa.

I Italijani rade na „plasmanu” Dantea

Njegošu ne treba idolopoklonstvo, već ozbiljan kritički dijalog. Da li smo dovoljno svjesni njegovog evropskog duhovnog temelja i obzorja?

Popović: U potpunosti se slažem s vašim mišljenjem. Mislim da smo svjesni Njegoševog, kako kažete, „evropskog duhovnog temelja”. Ono što treba neprestano graditi na tom temelju jeste kontinuirani rad, sistematsko bavljenje Njegoševim djelom na način njegove promocije u međunarodnom kontekstu. Dovoljno je vidjeti kako to rade Italijani sa Danteom. Bez obzira što je Dante opšte mjesto u svjetskoj kulturi, Cenro Danteso u Raveni kontinuirano radi na njegovom „plasmanu”. U tom smislu je 2002. godine, u Danteovom muzeju u Raveni, bila održana moja izložba radova inspirisana pjesnikovim „Paklom”. Ono što treba neophodno uraditi jeste osavremenit jezik Luče mikrokozme. Prepjevati ga na moderan jezik. To vrhunsko Njegoševo djelo ljudi apriori odbijaju pod izgovorom „to je teško za čitati, a još teže za razumjeti”. I na jednom i na drugom se mora poraditi, tako da spjev bude u dozvoljenoj mjeri i čitljiv i razumljiv.

Što se tiče jezika, treba se držati onoga što je ustavnom odredbom uređeno

Kako gledate na naučno i društveno utemeljenje crnogorskog jezika i ostalih atributa crnogorske kulture i duhovnosti? Kako na osnovu njih, po Vašem mišljenju, treba postaviti crnogorski obrazovni system, i da li se on i koliko kreće u tom pravcu?

Popović: Teško mi je precizno odgovoriti na ovo pitanje, budući da ne živim u Crnoj Gori i nijesam dovoljno upućen u problematiku koju navodite. Što se tiče jezika i nedavnih problema oko unošenja novih glasova, smatram da se treba držati onoga što je ustavnom odredbom uređeno. U vrijeme mog školovanja bilo je dosta „rupa” iz oblasti kulturnog nasljeđa. Tako na primjer, iz istorije, Petar I nije obrađivan onoliko koliko zavređuje njegova uloga u našoj istoriji, a kralj Nikola se nije uopšte obrađivao. Obrazovni sistem je dužan da sve važne i relevantne pojedinosti unese u svoje programe. Na tome se gradi i zasniva ono što zovemo svijest o identitetu.

Osnivanjem štamparije bila je određena i kulturna budućnost prijestonice

Dobitnik ste Povelje Prijestonice „Ivan Crnojević”. Šta za Vas znači ovo priznanje?

Popović: Kao rođeni Cetinjanin, počašćen sam ovim velikim priznanjem. Povelja nosi ime osnivača Cetinja. U postavljanje temelja zdanja Crnojevića u cetinjskom polju, uz kamen je, na simboličan način, bila položena i knjiga. Osnivanjem štamparije bila je određena i kulturna budućnost prijestonice. U tom smislu, povelju vidim i kao svojevrsnu crnogorsku kulturnu paradigmu, jer kultura se kao temeljna ljudska potreba stvarala i razvijala i u nepovoljnim, pogibeljnim istorijskim uslovima, kao u vrijeme Crnojevića.

Koliki je po Vama značaj crnogorske dijaspore za održavanje, njegovanje i razvoj crnogorskog nacionalnog, državnog i kulturnog identiteta?

Popović: Značaj je velik i treba ga stalno unapređivati. To je svrha crnogorske dijaspore. Kao primjer izvrsnih i kontinuiranih rezultata treba istaći rad Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske, koja je u tom smislu i javno pohvaljena od strane Hrvatskog Sabora.

Vaše mišljenje o državnom pokušaju ujedinjavanja CANU i DANU?

Popović: Ako je Država donijela odredbu, onda se ona treba i sprovesti. Debata koja je uslijedila pokazala je potrebu da se mora sjesti za sto i, po obostrano određenim kriterijumima, preispitati problem.

Crna Gora je jedna od rijetkih država koja nema svoju „ličnu kartu”, odnosno, nacionalnu enciklopediju. Kako Vi gledate na tu činjenicu?