Danas je trideset i treća godišnjica smrti admirala Vladimira Barovića. Njegov junački i čojski čin - odbijanje da izvrši naređenje i gađa civilne ciljeve tokom agresije na Hrvatsku ostaje na ogromnu čast i vječni ponos svakom Crnogorcu, svakom građaninu naše zemlje. Svrstao se Admiral u najveće crnogorske junake - zaboravljene, skrajnute, ignorisane i prećutane.

Tu zaista nema potrebe za patosom i uvriježenim crnogorskim pretjerivanjem o obljetnicama. Njegov čin je besmrtan.

Admiral Barović nije želio da ratuje protiv bratskog hrvatskog naroda. Tako je napisao. Skončao je na Visu, istoga dana kada je preuzeo komandnu dužnost, jer se „Crnogorci ne mogu boriti i uništavati narod koji im nije ništa skrivio“. Heroj Barović!

To oproštajno pismo se ne uči u crnogorskim školama. Tu inferiornu, iskompleksiranu tragičnu tradiciju gajimo generacijama.

Admiral Barović je, na kraju, sahranjen u Herceg Novom. Ministar vojni danas neće posjetiti njegov grob i položiti cvijeće. Niti će dati izjavu za štampu, pomenuti besmrtnog heroja. Na to ga ne obavezuju NATO standardi, misli Ministar. Ili ima psihološke barijere, pa ne može?

Admiral Barović, iako je odavno protekao - po zakonu obavezujući - rok od dvadeset godina od smrti, još uvijek nema spomenik u Crnoj Gori. Ili da to kažemo bez ovoga „još uvijek“ - jer neko može pomisliti da je ta stvar u pripremi, ili da o tom spomeniku neko iz vlasti ili iz svijeta naše politike, kulture ili umjetnosti razmišlja - ali, eto, još nisu uspjeli da dovrše projekat. Zato je ispravno reći: admiral Vladimir Barović, simbol ljudskosti, čovječnosti i vojničke časti nema spomenik u Crnoj Gori. Nema!

Za drugi spomenik, koji je u pripremi, čuli smo ovih dana. Urgentnim fizioterapeutskim mjerama i promptnom akcijom (baš u Hrvatskoj) Nepoželjnih Osoba, koje Vis sada mogu gledati samo na mapama, jedan drugi pokojnik, koji je umro/ubijen prije koju godinu - jer nije imao šansi da izbjegne dodir sa opakim virusom - nema tih „bespotrebnih“ problema sa dvadesetogodišnjim rokom.

O životnom djelu i misiji tog pokojnika se nećemo prepirati. O zločinima, mržnji i ksenofobiji se nema što više raspravljati. Dovoljno je pogledati (ko smije, naravno) dokumentarac „Svjedok božje ljubavi“ (Šuković, Rakonjac), koji predstavlja višedecenijski niz javnih istupa, izjava i govora tog visokopozicioniranog funkcionera Crkve Srbije.

O razlozima ekspresne podrške za taj spomenik u Beranama nemamo ni prostora, ni vremena. I to je, čak i da nije bilo predizborne kampanje, očigledno. Izlasci sa sjednice Vlade su dio političkog folklora koji ukazuje na strah i nemoć i koji izaziva mučninu. Pokojnik, kojem su, uzgred budi kazano, sistematski poništene sve forme i simboli slabašne „autonomije“ crnogorskog dijela te crkve, je sada potreban živim sljedbenicima te političke i ideološke platforme. Utilitarna pravovjernost, dabome.

(Poređenja sa inicijativama da se kvislinzima iz Drugog rata podižu spomenici nećemo razglabati. Mada bismo vjerovatno morali, ali nam, bar za sada, pomaže „sitnica“ što su najpoznatiji od njih nosili i Hitlerov željezni krst. Da nije tako, našlo bi se dovoljno glasova i za to u aktuelnoj mastodonskoj vladi - čak i da neko od uvaženih ministara i ministrica baš za vrijeme glasanja ode u toalet i tamo umisli kako je time spasio/la sopstveni obraz.)

Jer - treba li i to reći - spomenici su tu zbog živih, a ne zbog počivših. O nama se, dakle, radi. O generacijama koje pamte ko je bio admiral Barović i što je učinio - kao što znaju i za ovog drugog pokojnika - ali i o generacijama koje tek treba da uče i saznaju - i u školi, i u medijima - pa i pomoću spomenika - ko su ljudi koje kao društvo cijenimo i poštujemo, na koje smo ponosni i koje smijemo pokazati drugim kulturama i drugim istorijskim iskustvima - a da se ne zastidimo ako neko sazna što su učinili, čime su se bavili i što su govorili.

O živima se, na kraju i u suštini radi. Na nama je da odlučimo da li ćemo spomenike podizati onima koje su druge narode i vjere smatrali braćom i prijateljima, ili onima koji su druge i različite nazivali lažnim ljudima i najbesramnijim imenima. O poštovanju naše jedine države i kodeksa časti da ne govorimo - to danas zvuči tako „passé“.

Danas je, dakle, godišnjica herojske smrti slavnog admirala Vladimira Barovića.

Moramo biti svjesni: njegova će slava i junaštvo živjeti i bez naše hrabrosti da mu - zbog nas, najviše zbog nas i naših života - podignemo dostojan spomenik.•

Miodrag Vlahović - pobjeda