Piše: Milenko Perović

Podśetila je Crna Gora na Vajmarsku republiku i po tome što svoje snebivanje pred nastupajućom fašizacijom društva reklamira kao uzdržanost i mudrost, s širenjem uvjerenja da to zlo nije baš toliko veliko zlo, jer ga upražnjavaju „naši ljudi“, komšije, rođaci, bratstvenici i kumovi. Ujedno, ona širi pouzdanje da će pobjedom na parlametarnim izborima pacifikovati to zlo ili ga naćerati da se za vazda vrati u mračnu borinu iz koje je izmiljelo.

Beranski slučajevi nijesu ekscesi, nego djelovi jasne i evidentne strategije uništavanja Crne Gore. Ta se strategija odvija i traje već trideset godina. Njen ključni spiritus mentor, ideolog i izvođač je Amfilohije Radović. Dugo i predugo su njegove najrazličitije eskapade od mnogih, posebno od crnogorske vladajuće nomenkrature, tretirane kao - ekscesi.

Nije bilo spremnosti da se istini pogleda u oči i zaključi ono jedino što se moglo i moralo zaključiti: Tokom potonjih trideset godina Amfilohije je svojim djelovanjem, stavovima i mišljenjima oblikovao ideologiju koja se od klerikalizma kreće prema klerofašizmu. 

Šta je Amfilohijeva ideologija?  

Prvo.Amfilohije ima svoj udio u ugaonom kamenu „religijske“ doktrine dobrog dijela današnje SPC. Čini ga ideologem svetosavlja. Pravoslavni teolozi, čak ni oni koji su ga izmislili, nijesu ni pokušali da ga racionalno definišu i utemelje. Poneko je shvatio da taj ideologem nema suštinske veze s istorijskim Savom Nemanjićem i njegovim djelom. Malo se ko usudio na zaključak da je ono para-religijski analogon i podupirač Garašaninovog „Načertanija“. Svetosavlje je djelo dehristijanizacije, paganizacije i remitologizacije pravoslavnog hrišćanstva. U njemu je obezvrijeđena ličnost Isusa Hristosa kao moralnog učitelja i centralne životne paradigme ljudi.

Obezvrijeđena je ideja individualnog vjerovanja i ideja ljudske zajednice koja je postulirana kao zajednice individualnih savjesti, što je središte hrišćanstva kao religije slobode i ljubavi. Umjesto Hrista, u svetosavlju je „sveti Sava“ pozicioniran kao mitološki arhetipski „kulturni heroj“ i tribalni vođa. Njegova ljudska zajednica, fantazmagorično označena kao „srpski narod“, nije shvaćena kao hrišćanska zajednica slobodnih ljudi, u kojoj je svako ljudsko biće - muško i žensko, Grk, Jevrej ili Skit - sposobno da nosi boga u vlastitim grudima.

Svetosavlje zna samo za mitologiziranu tribalnu zajednicu. 

Drugo.Amfilohijev opšti pogled na svijet, izveden iz svetosavlja, u potpunosti je određen duhom mitologizirane nehrišćanske tribalnosti. Povodeći se za ne osobito sretno izabranim izrazom R. Konstantinovića, mogao bi se on nazvali „duhom palanke“. Većina njegovih čitalaca, evo već pola stoljeća, ne uspijeva shvatiti da je Konstantinovićev kritički predmet svjetonazor međuratnog srpskog pjesništva. U njemu on otkriva moćnu rasprostranjenost nacističkog stava kao, manje ili više skrivene, paradigme cijelog jednog sistema kulture. U mnoštvu svojih javnih istupanja tokom trideset godina o najrazličitijim životnim pitanjim, Amfilohije je pokazao da sukus njegovog svjetonazora, umotan u hrišćansku frazeologiju, čini fašizirana mitologizirana tribalnost. Koliko god se u njih kleo, za njega Srbi nijesu ni narod ni nacija, nego izmaštana vanvremenska triba, ali uprostorena i tamo đe ne bi trebalo da žive i drugi narodi! 

Treće. Amfilohije je u potpunosti zarobljenik četništva, kao jednog tipa fašističke ideologije. Cjelina njegovog odnosa prema četništvu iz Drugog svjetskog rata jasno se pokazuje u ekskulpiranju četničkih zločinaca i kolaboracionista, a posebno u njihovom posvećivanju. On je na “mala vrata” provukao rehabilitaciju staroga četničkog pokreta, a svakom zgodnom prilikom je četničke zlikovce iz ratova devedesetih godina glorifikovao kao “osvetnike” i borce za nacionalnu stvar. Tako je ušao u red biranih apologeta zločina na balkanskim prostorima.

Četvrto.Kao što je Hitleru i njegovim “misliocima” ideologem anihilacije pojedinih naroda bio kapitalni dio nacističke doktrine, tako i Amfilohije neumitno propovijeda program anihilacije Crnogoraca. Za njega je svaki oblik postojanja Crnogoraca smetnja koju treba ukloniti da bi se stvorio “svesrpski” tribalni san. Zato on za mirna vremena, s indolentnom onih koji bi mu morali biti odlučna prepreka, sistematski pretvara Crnogorce u tribalne “Srbe.”

Peto.Za Amfilohija istu takvu smetnju predstavljaju Bošnjaci, odnosno, Muslimani. Istina, on pokazuje izvjesnu neodređenost u idejama da li im treba namijeniti sudbinu Jevreja ili Slovena ili Roma u nastupajućem hiljadugodišnjem tribalnom Rajhu!

Šesto.Amfilohije već trideset godina provodi praksu anihilacije Crnogoraca. Ona se račva u dva osnovna kraka. Na jednoj strani, radikalnih istorijskim revizionizmom, kome na Balkanu nema ravna, on negira sve bitne elemente povijesnog postojanja Crnogoraca ili ih sistematski otima strategijom sveopšteg posrbljivanja. Na drugoj strani, on već trideset godina provodi apsolutni kulturocid nad crnogorskim sakralnim nasljeđem. 

Sedmo.Svaki Amfilohijev govor o južnoslovenskim narodima inspirisan je cvijićevskim polu-rasizmom. I za njega, u velikim tribalnim skupinama postoje etničke skupine koje više od drugih odgovaraju njegovom idealu “srpske tribe.”

Osmo.U svojoj srčanoj borbi protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti, Amfilohije je spontano, ali zakonomjerno u “litijama” otkrio i prigrlio moć fašističkog falangizma. Sklop okolnosti uslovljava da tu moć dijelom koristi u pritiscima na vladajuću nomenklaturu Crne Gore, dijelom je drži u “pričuvi”. Sumanuto trobojništvo, bilo kao trobojno prekrečivanje Crne Gore, bilo kao nošenje tuđih trobojki, služi mu kao trenažni proces kojim se u svakom pogodnom momentu militantna jezgra “litija” mogu pretvoriti u smrtonosne fašističke falange.

Tridesetogodišnjim ukorjenjivanjem svoje ideologije, Amfilohije je u manjem ili većem stepenu proizveo potencijalnu, ali i aktualnu fašizaciju djelova crnogorskog društva.

Da li je nastupilo vrijeme da se, kao nekad pred prijetnjom nacifašizma u predratnoj Jugoslaviji, Francuskoj, Španiji itd, počne razmišljati o stvaranju novoga crnogorskog Narodnog fronta? Ko će odbraniti crnogorsko društvo od fašizma, ako neće ono sâmo? 

(Izvor: Portal Analitika)