Permanentno globalno obesmišljavanje kritičkog duha, slobodne prosvjetiteljske misli i humanističko filozofskih nazora, zakonito rezultira urušavanjem etičko misaonih vrijednosti koje naprednoj civilizaciji davahu smisao i nadu boljeg mjesta. Čovjekocentričnog a ne konzumerističko mašinocentičnog mjesta. Pomjeraše filozofija vjekovima granice mudrosti tragajući ka ontološkom praizvoru svega. Postavi ona djelatnu čovjekovu sumnju kao čvrstu tačku postojanja, koja ne pristajaše na surove dogme oktroisanih istina. 

Naprotiv, uporno tragaše za, i propitivaše istinu kao samodjelatni kritički dijalektički nazor spoznaje društva. Na njenom učenju izrasli su široki horizonti otvorenosti kao toposa jedinstva svjetova razlika, u okviru kojih duhovnostčovjekovog bića kao djelatnog subjekta bijaše taj sveprožimajuci logos čovječanstva. 

I naravno, filozofska učenja o moralnim zakonima, slobodi, slobodnoj volji i njenim granicama, unutrašnjim principima dužnosti, dijalogu, kulturi osviješćenosti, etičnosti političkog djelovanja, čovjeku kao političkom biću, moći spoznaje pravednog od nepravednog, dobrog od lošeg, pitanjima šta je vječnost, da li vrijeme postoji bijahu vertikala (s)misaonosti kojom je kraljica nauka obilježila vjekove. 

Neprocjenjivost nasljeđa te umne baštine vječni je izvor neprekinutog civilizacijskog propitivanja karaktera svijeta, društva i čovjeka. Promišljajuća društva na tom umu i toj duhovnosti postaviše socio-kulturološke temelje koji ćeizdržati pošasti cikličnih udara raznog barbarstva. Da, promišljajuća društva...

No, doba surovog neoliberalnog tržišta, špekulativnih finansija, berzanskihprevara, medijskih manipulacija, društvenih mreža, rijaliti kulture, u sveukupnom ambijentu gdje je čovjek potčinjeni objekt, sve je uradilo da filozofiju, njeno mišljenje i ideje "pacifikuje" i izmjesti u drugi plan. Da smanjuje ili fakultativno tretira njene obrazovne module, da je drži van fokusa javne pažnje, da je zakida u svakom segmentu, da je u konačnom predstavi viškom ovog antihumanog doba, koje jedino i samo vrednuje i slavi profit.

Mnogo je markera koji združeno i destimulativno djeluju protiv statusa koji u uljuđenim društvima pripada filozofiji, njenom misljenju i učenju. Nekakou nemoći da parira filozofskom biti, današnje doba ekstremne manipulacijei kulture prodati - kupiti, u njoj vidi svog protivnika. 

Kome je još potreban čovjek koji misli. Pa još filozofski. Berzanska spekulativna posla i osiromašeni duh pretpolitičkih društava psihologije gomile traži, edukuje, promoviše i inauguriše neke druge (ne)obrazovane profile. Takve kod kojih može sve i ne mora ništa.

S obzirom da ideje, kritički duh i sumnja razobličavaju suštinu i pozadinu svih sistema, očigledno i vidljivo je, šta drugo nego takve "opasne" ideje držati na udaljenosti koja neće dozvoliti difuziju slobodnog kritičkog duha i njemustasalog javnog mnjenja, nepoželjnog za monopole moći i svaku nakanu autokratskih režima. Otuda, neka cvjeta bezopasni i totalni menadžment svih vrsta i boja! Neka cvjeta (a cvjeta) asocijalni i politički inženjering svih vrsta i boja.

A filozofiju uma u ezoterične sobe tihovanja tamo na periferiji društva, istog onog društva čiji korijeni prapočetaka antičkog doba usmjeriše osnove i društva i države i demokratije. Pisani tragovi neumrla su svjedočanstva filozofske misli. Ne bijaše utim knjigama baš riječi o menadžmentu. Bijaše o riječi, bijaše o umu, o logosu i dijalogu, o etici i estetici, o istini, principima i moralu, o državi i državnicima, o demokratiji i dobroj vladavini... Preteže danas, nažalost, profiterski maloduh u odnosu na ove antičke, ipak vječne riječi.

I kako to bude, ta preovlađujuća opšta klima društva i na njoj dominantne vrijednosti, interesi i "vještine" budu odraz i izraz najširih paradigmi koje se nekritički usvajaju i šire, kao jedine i neupitne.

I zar ne, taj opredjeljujući-favorizujući politički, socijalni, duhovni i kulturološki sistem vrijednosti generisao je po društvo posljedični karakter svih njegovih kapilarnih odnosa. Ništa tu ne ostane netaknutim. Opet filozofski, sve je spojeno sa svim. Nešto prije, a nešto kasnije vidljivo. Tek, društveni procesi imaju svojezakone, obično dugog trajanja, zato je važno na vrijeme ih znati čitati i prepoznati.

Zato, rečeno u duhu opšteg kriterija i sistema vrijednosti svetehnološke civilizacije, ne treba da nas čudi niti buni što se u julskom roku ove školske godine na Katedri za filozofiju Univerziteta Crne Goru upisalo šest studenata. Na istoriji pet. 

Sve je na svome.

Tržište i trendovi. Tehne i logos. Duh i kultura. Baština i identitet. Vizije i strategije. Mit i populus.

I opet ta vječna sumnja i pitanje da li je baš sve tržištem mjerljivo?

Suprotno njemu, nemjerljivi duh vječne filozofije, njene agore, filozofskih pitanja i sumnji, ostaje kao prosvjetiteljski aksiom, kao nada, kao vodič, kao kritička refleksija, kao ideja i ideal slobodne misli i mišljenja za koje se vrijedi boriti i u njima tražiti smisao i odgovor ljudskog postojanja i djelanja. I etičkog i političkog.