Ovo je naše, ljudi!
E, u tom i takvom Parizu možete da vidite bukvalno sve. Samo vam je u početku čudno i brzo se naviknete. I, taman kada ste pomislili da se vidjeli baš sve, u krupnom planu, i to baš krupnom jer drugačije ne bi stala, izađe glava jednog ministra sporta
Kada je Jesse Owens, tamnoputi američki atletičar, došao u nacistički Berlin 1936. godine, na Olimpijske igre, nije mogao ni da dosluti da će samo desetak dana kasnije on biti taj koji je pobijedio Treći rajh.
Pred sam kraj te berlinske Olimpijade, koju su Hitler, Gebels i Leni Riefenstahl osmislili, producirali i pokušali svijetu predstavili kao pobjedu i nadmoć arijevske rase, dogodilo se čuveno finale u skoku u dalj.
Jesse je do tada već imao dva zlata, jedno u trci na 100 i drugo na 200 metara, i to je već bilo dovoljno da se iz temelja poljuljaju nacistički propagandni snovi i da izazove žestok gnjev sumanutog arijevskog antipoda Adolfa Hitlera.
Ali, u finalu skoka u dalj, Jesse nije samo dokazao svu sumanutost i pogrešnost arijevske nadmoći, već je porazio i drugi nacistički princip rasne segregacije – klasno društvo.
U kvalifikacijama za finale Owens je već dva puta prestupio, treći prestup bi ga diskvalifikovao iz finalnog takmičenja. U tim trenucima velike mentalne borbe, straha i neodlučnosti Owensu je prišao njegov najveći rival, njemački atletičar Luz Long, i dao mu savjet koji će ga odvesti u finale i kasnije do pobjede i treće od četiri zlatne medalje koliko će osvojiti na berlinskoj Olimpijadi.
Hitler i njegovi nacistički ideolozi su prije Olimpijskih igara potrošili ogroman trud i novac „edukujući“ svoje sportiste da se tokom igara ponašaju nadmeno i da ne dozvoljavaju takmičarima iz drugih „nižih“ nacija da im priđu. Fizički kontakt je takođe bio nepreporučljiv. Arijevski sportista je morao biti iznad svih, a svi ostali nedostojni njega.
Jesse Owens je u finalu preskočio nezamislivu granicu snova od osam metara i postao olimpijski šampion. Prvi koji mu je prišao da mu čestita bio je, upravo, Luz Lo.
Dvojica fantastičnih sportista, jedan tamnoput, a drugi arijevski plav, čvrsto su se držali zagrljeni na sredini berlinskog olimpijskog stadiona. Nisu nijednog trenutka željeli da prestanu sa slavljem. Plakali su zajedno od sreće, jedan jer je on tamoput pobijedio rasizam i nepravde, a drugi germanski ponosan jer je poražen od boljeg. Suze su se slivale, padale i natapale travu stadiona. I, bile su iste boje.
Hitler je u gnjevu napustio tribine ne želeći da prisustvuje porazu još jedne svoje ideje.
Dok je odlazio shvatio je da ne može biti bolji od svih i pobijediti sve, ali da možda može pobiti sve. Svekoji su drugačiji, bolji, tamniji, visočiji... gledajući taj stisak koji je pomjerao tektonske ploče na kojima je on godinama gradio svoje carstvo laži, saznao je kolika je vrijednost sporta i da njegove granice prevazilaze sve zemaljske.
Nepunu deceniju kasnije će naučiti i da su ljudi, granice, države... lako uništivi, a poraziće ga saznanje da duh, pa i onaj sportski, nije.
U tome i jeste ljepota, cilj i svrha sporta. Jačanje duha svoje države, izdizanje iznad ostalih na jedni pravi način, jedini koji ne vrijeđa druge.
I, dok ponosno stoji na stepeniku, za zeru visočijem od drugih, ponosno gledajući prema svom barjaku koji se polako uzdiže ka nebu, i dok himna glasno svira a lice se sve više i više grči pokušavajući da sakrije krik. Onaj krik kojim bi nadjačao sve oko sebe, krik koji urla i viče ime svoje države, jer ovo je za nju, za majku našu. I, sve kapi znoja koje su se godinama prolivale za ovaj trenutak neka su ti proste. Neka ti je prosto sve ono što nisam mogao dok sam se spremao za ovaj trenutak u koji stade sve. Za ovo bih ja umro da mog, i da treba, za tebe je to lako. Ovo je za sve nas, za našu državu. Vječna da si!
Ovako se osjeća svaki sportista svijeta, svaki sportski radnik, svaki navijač na planeti.
Ovako sam se i ja osjećao više puta dok sam gledao naše sportiste. Ali, jedan trenutak posebno se pamti.
Trebalo je da počne drugi produžetak protiv Norvežanki, kada je kamerman dao krupni kadar. Prikazao je lice najveće od svih, Norvežanke Hajdi Loke. Na njemu se prvi put u njenoj čudesnoj karijeri pojavio strah. Bio je izazvan onim šta je u tom trenutku posmatrala.
Gledala je prema klupi Crne Gore koja se trebala taktički spremati za drugi produžetak i slušati upute selektora. Ali nije. Crnogorske đevojke su u krugu zagrljenje, od naboja i želje čupaju jedna drugoj dresove, glasno, najglasnije, da čuje nebo... Viču i pjevaju uglas. Prolamalo se Arenom i nadjačavalo sve navijačke pokliče. I, svi su stali da ih čuju. Jedan glas je bio jači od drugih, jedna je bila glasnija od svojih saigračica, jedna je uskliknula najglasnije - OVO JE NAŠE, LJUDI!
Hajdi Loke je nije razumjela, ali je odlično znala šta znači. Znao sam i ja tada. Tu nas noć niko poraziti, ne može, ne, pa da ih je bilo još deset puta više. Ne može jer - OVO JE NAŠE, LJUDI!
Sve ovo može i moralo bi ovako, jer sve drugačije je naopako.
A, evo i kako se to radi kada hoćete da osim zemlje, istorije, kulturnih i sakralnih dobara prodate i duh jednog naroda, i to baš onaj sportski.
Prvo, najveći fudbalski klub u zemlji svim silama otmete iz ruku ljudi koji su godinama ulagali u njega i koji su se makar trudili da od njega naprave respektabilan regionalni kolektiv, i predate ga na upravljanje gradskoj upravi. Onoj istoj upravi koja nije bila u stanju i znanju da očisti ulice i isprazni kontejnere. A, u međuvremenu dok se nije znalo čiji je i zašto ničiji FK Budućnost, crno-crna koalicija je „ulećela“ među navijače i od nekada apolitične i anacionalne skupine momaka i đevojaka kojima je Budućnost bila jedina svetinja napravila „Vratite nam svetinje“ Varvare.
Ali, kako su se uplašili da to sve neće biti dovoljno da se satre podgorički fudbalski duh odučili su da ipak za svaki slučaj „popasu“ travu sa terena i naprave ga nedostojnim evropskog takmičenje. Budućnost će, zbog toga, narednu evropsku utakmicu protiv CSKA 1948 igrati na DG areni, kao izbjeglica. Dakle, igraćemo u goste sa gostima koji imaju u nazivu tu tako, za Crnogorce, znakovitu 1948. godinu, a glavni sudija na meču će biti Slovak Mihael Očenaš.
Ljudi, imate li i vi osjećaj da se neko dobro sprda sa nama?
Drugo, najtrofejniji sportski kolektiv u Crnoj Gori, i jedan od natrofejnijih rukomentih klubova u ženskom rukometu u Evropi, najveći crnogorski sportski brend, pokušavaju svim silama da ugase. I to samo iz jednog razloga jer i dalje misle da su im rukometašice Budućnosti krive za poraz na raferendumu.
Pobjeda koja im je noć prije glasanja, 20. maja 2006. donijela prvu evropsku titulu i defile u Sportskom centru sa crvenim majicama sa srcem u sredini je rana koja nikako ne zaraste.
Zamislite tu drskost, rukometašice iz glavnog grada jedne države proslavile titulu u majicama sa nacionalnim grbom, te iste, svoje države. Ma, gasi bre.
I, treće. Olimpijada je u Parizu. Gradu svjetlosti, ali i gradu kriminala i rasne i vjerske netrpeljivosti, a opet i gradu đe je zasijala luča socijalne pravde, gradu koji polako mijenja svoju fizionomiju i koji zna da zalegne u prljavštinu nacionalizama i rasizma, ali koji uvijek ispliva iznova jer znaju da njihova Bastilja ne smije više nikada biti sagrađena.
E, u tom i takvom Parizu možete da vidite bukvalno sve. Samo vam je u početku čudno i brzo se naviknete. I, taman kada ste pomislili da se vidjeli baš sve, u krupnom planu, i to baš krupnom jer drugačije ne bi stala, izađe glava jednog ministra sporta.
Na selfi fotografiji je osim glave od ministra, nekih 70% (ne glave nego fotografije, dio glave je baš mali), šljakasti teniski teren i na njemu jedan teniser.
I, ništa u toj pojavi ne bi bilo čudno da su teniser, glava i ministar iz iste države, i da su ministar i glava došli da ga bodre zbog toga. Ali, nije tako.
Ono, ne bi bilo čudno ni da su ministar i glava iz druge jedne države došli da gledaju tenisera iz druge, ali pod uslovom da su oni tu privatno (ministar i glava), ali nisu bili.
Štaviše, bili su tamo, njih oboje, o trošku države iz koje je ministar. Lijepo plaćeni i fino dočekani, sve sa parama poreskih obveznika. I, dok se sportisti te ministrove države bore na drugim terenima on i glava su u gostima. A, zašto i ne bi kada toj glavi obraz nije korektivni faktor.
Neko će reći kako mu je bila velika želja da još jednom gleda najboljeg tenisera na svijetu. Možda. Mada, nije on puno puta gledao ni fakultet, pa se nije selfirao ispred Sorbone.
I nakon Olimpijade Long i Owens su ostali u kontaktu, jedan drugome su redovno pisali pisma i održavali prijateljstvo. Sve dok Luz Long nije poginuo na ratištu u Italiji. Dugo nakon toga Owens je pričao kako je od Longove supruge dobio jedno od najdirljivijih pisama u kojem ga je podsjetila na njihovo veliko prijateljstvo i zamolila da ispuni posljednju želju njenog supruga i bude kum njihovom sinu.
To je naravno i uradio. Bilo je u tom pismu puno priče o ljubavi, bratstvu i pravom prijateljstvu, ponajviše o sportu koji ih je oblikovao kao ljude i koji ih je spojio. I, o svemu onome što je jače od svakog zla i svakog rata.
I, kako tada tako i danas, na Olimpijadi se uvijek pojave i zablistaju neki heroji.
Nažalost, postoje i oni drugi. Suprotni svemu onome šta sport predstavlja i jeste.
Za veliko čudo i jedni i druge traju vječno. Prvi jer oni jesu vječnost, a ovi drugi jer sramota nikada ne umire.
0 Komentara