Kultura

NAŠ GOST: GORAN SEKULOVIĆ

Avg 10, 2020 1 Komentara

(15 riječi)

Filozof, književnik (pjesnik i prozaista), književni kritičar, esejista.

Napisao je sljedeće knjige iz književnosti:

- Roman ''Soba za umiranje''

- Esejističko-meditativnu prozu ''Mraks''

- Zbirke pripovijedaka: ''Ruska kuća'', ''Samoubica'', ''Ruske priče''

- Zbirku lirske proze ''Biće je biće''

- Zbirke pjesama za odrasle: ''Kamen raste'', ''Muk muči'', ''Negrad'', ''Suvomeđa'', ''Balada o modernom ratniku'', ''Čekajući smrt'', ''Nježnosti predgrađa'', ''Kuća što se njiše'', ''Sokratov sljedbenik (A i što bi nam život bez slobode)''

- Haiku-zbirku „Među trskama; Among roods” (dvojezično izdanje)

- Zbirke poezije za đecu: „Čudionica” i „Iz zoološkog vrta”

 

 Izbor iz književno-kritičkih studija:

 - ‘’Za jednom kapi čistoga života’’ (o poeziji Arsena Dedića, Miladina Šobića i Vita Nikolića)

- Filozofija zla u književnosti

- Vojislav Vulanović i razumijevanje svijeta: Beskraj i slutnja, Crna Gora i Vulanović

 

         Izbor iz esejistike i filozofije književnosti

- ‘’Njegoš naš nasušni’’

- ‘’Marko Miljanov Crnogorski Kant – Etos kao jedini etnos’’

-  ‘’ ‘Prvine’ Janka Đonovića’’

- ‘’ ‘Crveni petao leti ka nebu’ Miodraga Bulatovića’’

- ‘’ Danilo Kiš i tema smrti’’

- ‘’Andrić i  Njegoš o metafizici’’

- ‘’Ivo Andrić i metafizika mora’’

Uskoro će mu iz štampe izaći knjige ‘’Kišovo pero iz pakla’’ i ‘’Novi, stari Andrić’’ 

 

BUTIK DUŠA

 

I.          Lik iz Kišovog fragmenta

 

Portretska skica

Danila Kiša:

''Cetinje: udbaš/tenisač:

Imao je čudan hod,

Ne seljački,

Trapav, nikako,

Nego hod koji ste

Morali zapaziti

(Mada se hod ne gleda,

Ne vidi): to je bio,

Kako da kažem,

Hod seljaka koji

Hoda kao da je

Građanin, koji misli da

Hoda kao građanin

Koji igra tenis.''

 

Stari udbaš, rodom sa

Cetinja, upućuje me,

Imenom i prezimenom, na

Svog kolegu sa baš

''Takvim hodom.''

 

I tek što to kaza

''U povjerenju'',

Ode mirno –

Kao da su svi

Slijepci – istim

Onim hodom

Koji je opisao Kiš!

 

 

II.        Neki novi Adi Sam

 

''Eksplozija Skladišta. – Skladište, sklad ište, kladište, ladište, ad ište, diž'te sve u vazduh! I sklad i slad, i kladu i lad i ad i Ledu i Ladu i adu i Dalija i Adija i Skalu! I dišite skladno na skalinama!'' (Danilo Kiš)

 

Na brijegu od Morače

(Ili u hladu na adu od Bojane),

Od Roga Ćerića do

Sastavaka i Skalina,

Uz let gnjuraca i galebova,

I udaljenih šumova velegrada

(Kao da sam u  vječnom miru,

Ili, makar u njegovom predvorju),

Obrise Čepuraka,

Skladište memorije

Grada – ‘’Ad ište’’,

Sjedište, Kadište i

Odredište naše šte,

Misli na majčin grob,

Čuh čarobni uzvik ‘’Adi’’ nekog

Dječaka kojim zove svog drugara.

To neki novi Adi Sam ispisuje 

Svoju ‘’izdajničku biografiju.’’

 

 

III.       Mislim se ponekad nešto

 

Mislim se ponekad nešto:

Zaboga, da ne osta ponešto

U svim onim jezerima đe su

Potapali one hladnjače smrti od

Onog njihovog silnog tereta, pa

Da ne postadosmo i mi kanibali

Gosteći se ribom prvoklasnom,

Od najbolje prirodne sorte,

Od A klase, od prve klase,

Od ekstra klase naše domaće

Mašte zločinačke, one tako samo

Naše, tako trajuće, tako protočne,

Sve do pastrmke naše potočne!

 

IV.       E nećeš više!

 

1.

Kupujem kalifornijsku pastrmku

Iz kaveza u Pivskom jezeru.  

Od planine odvojene pristigle

Na vrlo, vrlo privremeni

Boravak u gradu!

 

Prodavac ih vadi iz vode

I baca na sto, a one ko da će

Da polete: batrgaju se, gore-dolje,

Lijevo-desno, hvataju zalet!

 

Prije nego što ih spusti u kesu,

Svaku čekićem udari po glavi

Uz poruku: E nećeš više!

 

Putem od pijace do kuće,

U toj hladnjači smrti u ruci,

Jedna od njih nikako da stane:

Malo-pomalo pa praćakne repom!

 

Kad se na kraju posve utiša i taj

Nedoder plesa života i smrti,

I ja, vozač/nosač hladnjače smrti,

Pomislih: E nećeš više!

 

2.

Lovac snajperom traži

Divojarca koji sa elegancijom

I rutinom preskače oštre i

Šiljate vrhove stijena.

Nakon pucnja ču se:

E nećeš više!

 

3.

Dječak povuče oroz vazdušne puške

I prekide neumorni čavrljajući

Pjev kostića.

E nećeš više!

 

V.        Butik duša

 

Na Zapadu,

U Gracu, davno,

Viđoh butik ribe,

Kad kod nas tek

Počinjahu

Butici mode.  

Danas, kada cijeli

Svijet postaje

Jedan butik,

Pitam se: kako će

Izgledati jedan

Butik duša?

 

VI.       Pjesma o prahu

 

Žamor đece na ulici

Opominje na nestalnost,

Bruji osjećanje prolaznosti,

Naše vrijeme đetinjstva je

Pretvoreno u pepeo.

Čemu je sve prah?

Stalno iznevjeravamo sami sebe:

Izdajemo dječaštvo, mladićstvo,

Zrelost.

Iskustvo starosti je opet

Trenutak na putu beskraja

Bez nas,

Na putu beskraja

S nama.

 

VII.     Veliki Petak

 

Cip cijeli dan kiši

Na ovaj Veliki Petak.

I svima je nesumnjivo

Kišovit ovaj Veliki Petak.

A Veliki nije svima

Ovaj Veliki Petak.

Beskućnicima, skitnicama

I Ciganima on je samo još

Jedan običan, mali petak,

U nizu od početka do kraja.

Uostalom – oni su raspeti

Svakog dana od rođenja do smrti.

I to pod blagoslovom tog istog

U ime čije se slavi ovaj tako

Dosadan, do zla Boga

Kišovit Veliki Petak.

 

VIII.    Rastanak

 

Tvoj je plač bio za me mač!

Svaka tvoja suza jedna crna ruža!

Znah da kad krenu voz

Ode moj dobitni loz!

I da za nas više nema zora

Dok si mahala s prozora!

 

 

IX.       Kišna pjesma

 

Stuštilo se nebo cijelo,

Nije više plavo-bijelo,

Već je crno i mračno,

Ko lice plačno.

I ne lezi vraže,

Iz sebe lije kapi,

Svakom da kaže:

Na, evo se napi!

 

Ko’ da je otvorilo

Veliku česmu,

Il’ neko burilo,

A eto i kišnu pjesmu!

 

 

X.        Molitva

 

Popravljamo kišobrane

I suncobrane

Oštrimo makaze

I noževe,

Popravljamo-Oštrimo,

Oštrimo-Popravljamo,

Sve dok sve ne

Popravimo

I naoštrimo,

Dok sve ne

Poravnamo,

Da nema više

Šta da se

Ni popravlja,

Ni oštri,

Ni popravi,

Ni naoštri!

Amin!

 

XI.       Sličnost

 

Leti leptiru

Još sekund,

Minut, čas, dan,

Koji ti je dan,

Zadan,

Ko’ što je i meni

Ova misao,

Jer, da nije,

Ne bih je ni pisao!

 

Leti leptiru,

Još noćas,

Još ovaj čas,

Jer, ti možeš letjeti,

Ali moraš jednom i prestati!

Zato ne gubi ni tren,

Jer, za tren ćeš i nestati!

 

 

 

 

XII.     Odlazak

 

Ono što jeste

Istinito je,

Lažne su misli naše.

Juče kada ode zauvijek,

Bila je lijepa, draga, drska,

Bila je i anđeo i đavo,

Bila je žena.

Tek juče viđoh da je

Vazda takva i bila.

Ono što jeste

Istinito je.

Lažne su misli naše.

 

XIII.    Kad u kišnoj noći

 

Kad u kišnoj noći,

Namah svjetlost sine,

Bez groma ne može da mine!

 

Tad stani! I čekaj:

O, sigurnosti slatke,

O, spokojnosti kratke!

 

A kad krene gromovlja rijeka,

Po svijetu da se razliva bez lijeka,

Jedna jedina prava pravda je to:

I više, vascijelog kosmosa prijesto!

 

 

XIV.    Pozdrav gromu

 

Kad meće svijeća,

Nema šta da se vijeća!

Samo slušaj i budi tih:

I pripremi se za stih!

Neće doći navi čas sa nebesa

Ono što sav kosmos zatresa!

Čekaj gromovlja strašnu ariju,

Na svijetu najjaču armiju!

A kad se zadnji damar razlije,

 S vinom se pozdrav gromu zalije!

 

XV.     Kolonoskopija

 

Priča mi kolega:

U debelo crijevo

Moje gurale su

Svoje nježne

Prstiće sa dugim

Lakovanim

Crvenim

Noktima

Brucoškinje sa

Medicine.

Predugim do

Moje

Bolne

Grimase,

Precrvenim do

Njihovih

Zarumenjenih

Obraza.

 

XVI.    Śene na putu

 

Valjda što zeboh u skutu,      

Viđoh śene na putu!

Dva tamna traga,

Dva sunčana praga!

Kao da je u njima sve,

Samo u njima, u drugome ne!

 

XVII.  Lukavstvo vladanja

 

Stvari treba razbiti,

Probuditi, ośetiti,

Prije imenovanja.

Ali, ne poput vrča iz

Kojeg će poteći

Vino i smijehom

Zaborava prekriti

Tugu svijeta:

Pripremiti nas za

Poneđeljak ujutru.

Svaku stvar,

Osobito tišinu,

Treba brižno

Uzgajati, u pravom

Trenutku oteti,

Prepoznavši joj slabost,

Nevidljivu mjeru:

Tako ukroćenu podrediti je

Sebi i svom nazivlju.

Svom gospodarenju.

 

                   

XVIII. Intermeco

 

Dan kišni,

Suvišni,

Ni regrutski,

Ni proleterski,

Stvarnost je druga:

Đe ide ova pruga?

 

Ovo je kratka stanka,

Zaštita slaba, tanka,

Neđelja je to tek,

A čeka života zvek.

 

U njemu: ja i ona,

Oproštajna zvona,

Ni pogleda ni slova,

Tek sudbina nova.

 

XIX.    Pijančeva pjesma

Bilo je to neke godine,

Teško reći koje, al’ davne.

Bješe decembar i śever ko zna kojeg dana,

I ulica Moše Pijade i Titograd bez mana.

Iznenada se razleže pjesma pijanca,

Meni bliska, nikako od stranca:

Bješe to pjesma naša, planinska, epska,

Zbog śevera valjda bješe mi i ko’ stepska!

Ni grada, ni kuća, ni ulica,

Ni vremena, ni ljudi, ni lica,

Sve  poravna iz starina bolni glas,

U taj pusti, mukli, božanski čas!

Pjesmu je vjetar slao u etar,

Gušeći je i u neki mali čestar!

Toliko me privukla u svoje biće,

Da uz nju ne bih vidio ni kad sviće!

Opisah tu noć i pjesmu neznanca,

Na pismenom iz maternjeg ko’ mamca

Za literaturu: al’ kad ga se śetih,

Čuh da ih ne čuvaju, ima stvari prečih!

A znam: stihovi ovi su śen blijeda,

Onog opisa pijančeve pjesme nekada!

 

XX.     PUT U JEDNOM PRAVCU

 

Mnogo siročadi ostane kad čovjek umre.

Odjeća, obuća, knjige, ideje,

Svejedno da li njegove ili tuđe.

Sve lebdi kao duh, a tijela i uma

Nigdje pređašnjih da to ponovo

Prihvate, shvate i upotrijebe.

 

A najveće siroče je pokojnik sam.

Beskrajno usamljen u

Beskrajnom ništavilu,

Svratištu na kojemu se

Samo jednom svraća,

I nikada, nikada više,

Skratištu na kojemu se

Čovjek krati i skrati za

Jednu (njegovu, našu!),

Čitavu sopstvenu glavu,

Stratištu bez povratne karte,

Bez povratne karte.

 

XXI.    O suncokretu (okretu ka Bogu)

 

Suncokret se na engleskom kaže – sunflower:

Cvijet sunca, cvijet okrenut suncu, put sunca,

Sunčani, osunčani cvijet, sunčevi cvijet.

 

Bez sunca ne može nijedno živo biće.

Čak ni najpodzemnijem stvoru

Nije data vječna, potpuno tamna noć.

 

Ali, jedino je suncokret imao snagu

Da svoje lice obori i skrušeno se sav

Pokloni pred bogom danje svjetlosti

(Sva druga bića ga varaju i izdaju!).

I bi mu uzvraćeno: u tom položaju

Božja milost ga ovjekovječi.

 

 

XXII.  Ulovljeni lovac          

           

Biće je biću meta:

Zvjerka odmah

Upadne u oči lovcu,

Nju na smrt vreba

Druga zvjerka.

Kod životinja i ljudi,

U oskudnosti i divljini,

Ženka je plijen mužjaka.

Biće je i gonič i progonjeni,

Ulovljeni lovac.