Istorija

"Zašto donosite uže u kuću obješenog?"

Jul 30, 2024 2 Komentara

(15 riječi)

Piše: Tanja Šuković, potomak žrtava pokolja u Velici

Obilježavanje osamdesete godišnjice stradanja u selu Velika, zahvaljujući uzvanicima i porukama koje su se čule, izgledalo je upravo kao što piše u naslovu - kao da je donešeno uže u kuću obješenog! Kako, inače, drugačije razumjeti morbidnost svega onog što smo čuli i vidjeli? Kojom drugom metaforom opisati odsustvo logike i zdravog razuma – žrtvama se mijenja nacionalno ime, sljedbenici ideologije fašističkih sluga govore o antifašizmu, a četnički vojvoda o pomirenju i kulturi sjećanja?

Kao potomak porodice koja ima iskustvo veličke tragedije, osjećam obavezu i odgovornost da još jednom javno osudim zloupotrebu tragičnog događaja iz naše prošlosti, bolesne manipulacije i otrovne narative, zarad politikanstva i opasnih velikodržavnih projekata.

Ako uzvanike poput Andrije Mandića, Porfirija Perića, Joanikija Mićovića, Metodija Ostojića, Milana Kneževića, srpskog ministra kulture i inih, već ne obavezuje ljudskost, onda bi valjda trebalo da ih obavežu činjenice, a one su svete i neprikosnovene.
Tokom Drugog svjetskog rata Velika je bila partizansko uporište na sjeveroistoku Crne Gore. Upravo zbog toga, 28. Jula 1944. godine, pripadnici SS divizije “Princ Eugen”, brdske SS divizije “Skenderbeg”, brojnih jedinica muslimanske fašističke milicije, albanske kvislinške vojske i uz sasluživanje četnika iz Crne Gore i Sandžaka, izveli su u tom partizanskom selu, ispod Čakora, posebno pripremanu operaciju. U roku od samo dva sata zvjerski su pobili skoro 500 nevinih civila!

Zbog saradnje s partizanima zbrisane su čitave porodice. Ubijeni su i zvjerski mučeni svi koji su se našli na putu zlu – djeca, žene i starci. Sa istom surovošću, bez milosti i bez izuzetka.

I, to su činjenice. Nepobitne i lako provjerljive.

A šta smo čuli onog dana?

Ne treba velika pamet da se prozre pogana i opasna optužba poglavara srpske crkve Porfirija Perića na račun muslimanskog stanovništva iz Plava i Gusinja. Gospodine Periću, u kuću si nam došao! Je li grijeh bacati optužbe „an ženeral“ na račun čitavog naroda?! Muslimanska milicija bila je dio organizovane nacističke vojne formacije. Taman kao što su to bile i četničke jedinice. Ili mislite da su četnici brali cvijeće po Čakoru i pravili herbarijume?

Pa evo, pogledajte. Nacisti su pedantno bilježili sve. I svoje zločine i svoje saradnike.

I, nije tačno ono što je neko od govornika izrekao na obilježavanju godišnjice da, do nedavno, nije bilo nikakvog obilježja nesrećnim žrtvama, nesrećnog veličkog pokolja. Onaj spomenik, na koji ste položili vijence (namjenski i namjerno okićene trobojkama) podignut je sedamdesetih godina prošlog vijeka. U vrijeme za koje vi kažete da nije smio da se pominje ovaj tragičan događaj!

Još malo faktografije. U Velici je bila škola, bilo je učitelja i popova, ali nikad, do 1916. nije bilo crkve! I, kakvog apsurda - okupator je, za potrebe obilježavanja početka školske godine, sklepao improvizovanu bogomolju. Pitam uzvanike, prvenstveno gospodu iz Crkve Srbije, koji tvrde da su ovdje bili i prije nas i „čuvali vjeru pravoslavnu“- ko vam je branio, ako ste bili tu, da preduhitrite okupatora?! Nijesu valjda komunisti?

Svjedočimo već dugo, Crkva je prigrabila ulogu “glavne institucije” zadužene za obilježavanje godišnjice pokolja u Velici. Ne treba mnogo analitičkog promišljanja da bi donijeli valjan zaključak zašto se Crkva toliko uključila u eksploataciju stradanja stanovnika sela Velika. Odgovor je jasan kao dan. Sve to ima svoj kontinuitet i svoju (ne)skrivenu pozadinu. Prije deceniju, prilikom obilježavanja sedamdesete godišnjice pokolja u Velici, Joanikije Mićović, mitropolit crnogorsko-primorski, tada episkop budimljansko-nikšićki rekao je:

„Uz to, u pojedinim spiskovima veličkih i polimskih žrtava fašističko-balističko-vulnetarskog terora njihov nacionalni identitet definisan je odrednicom Crnogorac-Crnogorka, što ne može biti prihvatljivo jer je crnogorska nacionalnost uspostavljena odlukom komunističkih vlasti tek po završetku rata, a do tada svi pravoslavni u Crnoj Gori, pa i u dolini Lima, u zvaničnim knjigama upisivani su kao Srbi i nikome to nije smetalo. Ukoliko se oni koji su rođeni i postradali kao pravoslavni Srbi naknadno drugačije imenuju u nacionalnom smislu, to predstavlja grubu povredu identiteta, a u ovom slučaju – još jedno ogrešenje prema nevinim žrtvama.”

Dođosmo do suštine! Sada hoćete da veličkim žrtvama otmete ono što ni Šmithuber nije! Uzeo im je živote, ali im nije dirao nacionalno ime.

Gospodo crkveni službenici i vi ostali sljedbenici četničke ideologije, dajte, zaustavite se. Stvarno je dosta!
Ako vas ne obavezuje ovozemaljsko, bojite li se Boga!?

Konačno, rekla sam vam dio onog što sam imala i spasila dušu. I ovo se računa kao kolektivno sjećanje! Vi vidite šta ćete.