Ne, ne treba se prećerano čuditi onome što se dešava u političkom životu Crne Gore. Jer to je samo posljedica stanja u kome se nalazi naše društvo. Zato čak ni uvođenje međeda ili neke druge dresirane divlje zvijeri koja bi prošetala između redova poslaničkih klupa, usred Skupštine Crne Gore, ne bi izazvalo ničije posebno čuđenje. Jer iznenađenjima u političkom i javnom  životu Crne Gore više nema mjesta. Cilj je postignut!

Simpatični medo bi malo progegao skupštinskom salom, zamumlao okrećući glavu i na lijevu i na desnu stranu poslaničkih klupa. Iskezivši se posebno prema skupštinskoj većini, opasno vrteći glavom. Prema preostaloj manjini samo bi prijekorno odmahnuo lijevom prednjom šapom. A onda bi se, sa vrha skupštinske sale, podigao visoko na zadnje noge i na zaprepašćenje svih gromko zabrundao, promumlavši nešto što je ličilo, makar se na trenutak tako učinilo, na poziv:

„Za mnom!“ Što je potvrdio i energičnim pokretom šape.

A svi znamo đe bi medo mogao da pođe. U svoje prirodno stanište, dakako! Đe je pozvao da mu se pridruže i svi vrli predstavnici građana.

                                                   *   *   *

Jer mi smo društvo koje mnogo ne voli čitaonice, biblioteke, knjigu kao takvu, zbog čega smo pri samom dnu ljestvice po pročitanim knigama u svijetu, po glavi stanovnika. Tužno i pretužno do čega smo doveli sebe.

Jer mi smo društvo koje je, u odnosu na broj stanovnika,  među onima koja u svijetu najviše stradaju u saobraćaju. Neshvatljivo je da u našoj, prostorno malenoj državi, ne možemo umnogome prevazići ovaj užasan, duboko bolan problem. A možemo, uvođenjem najrigoroznijih mjera, kada već razum izostaje.

Jer mi smo, već poodavno, društvo koje dožvljava vrhunac zadovoljstva slušajući one opskurne, uznemirujuće glasove, tako odvratno slične jedne drugim, popularnih folk pjevačica i pjevača. Za koje bi čovjek s iole profinjenijim ukusom, „debelo“ platio da ih nikada ne čuje. Jer mu ni tuširanje ne pomaže da slegne svoju, od muke izazvane kolosalnom prostotom, naježenu kosu. Zato o ukusima, u prilikama kada pogubno utiču na formiranje vrijednosnog sistema građana iliti naroda, ipak treba raspravljati.

I što je onda problem za nedobronamjerne, nazovi političare, da u takvom društvu sprovode svoje nečasne namjere. Naravno da problema nema i, dok god takvo stanje traje voljom onih koji nas vode, neće ga ni biti. Urušavanje svih društvenih i moralnih vrijednosti će se ubrzano nastaviti.

                                                    *   *   *

A na što nas dobronamjerni medo upozorava? Na to da rad i angažovanje na unapređenju prosvjete i obrazovanja, neiscrpan i danonocan, vremenski neograničen, mora postati najpreča, najhitnija obaveza onih koji upravljaju ovom državom! Ma ko oni bili i u ma koje vrijeme njome rukovodili!

U suprotnom, medov iskren poziv da ga slijedimo postaće naša realnost.