Politika

Mandić-Ibrahimovićevo "pomirenje i ujedinjenje"

Jul 21, 2024 2 Komentara

(15 riječi)

Za Antenu M piše: Adnan Čirgić

Kad je prije dvije godine saopštio da se neće spoticati preko Srebrenice (na putu do fotelje, razumije se), samo su naivni povjerovali da Ervin Ibrahimović nije tako mislio. Onaj kojemu je ta poruka upućena - Andrija Mandić odnosno Aleksandar Vučić - sasvim jasno ju je razumio.

Na pitanje postavljeno premijeru Spajiću na potonjem premijerskom satu u vezi s Mandićevom inicijativom za podizanje kapele na Lovćenu, umjesto Spajića odgovorio je Mandić, i to da mu se čini da crnogorsko društvo još nije sazrelo za tu "pomiriteljsku" akciju. E ako Ervin Ibrahimović uvede Bošnjačku stranku u Mandićevu Vladu, više se neće postavljati pitanje je li crnogorsko društvo dozrelo za pomirenje skrojeno u skladu s četničkom ideologijom jer će Mandić imati ne samo sve institucije u svojim rukama (to i danas ima) no i od Ibrahimovića kupljenu potvrdu da on - iako četnički vojvoda - radi na nacionalnome pomirenju.

Pitanje ulaska Bošnjačke stranke u Vladu četničkoga vojvode nije pitanje koje treba ostaviti za istoriografske analize s bezbjedne vremenske distance. Koju korist danas Bošnjacima u Bosni ili Albancima na Kosovu mogu donijeti istoričari rasvjetljavajući lik i nedjelo raznih sejda bajramovića, rahmana morina ili fikreta abdića? Pitanje ulaska Bošnjačke stranke u populističko-četničku Spajić-Mandićevu Vladu pitanje je koje zahtijeva odgovor u aktuelnome trenutku. Pitanje je to legitimiteta onih što se predstavljaju ne samo kao nacionalni predstavnici crnogorskih Bošnjaka no implicitno i crnogorskih muslimana uopšte.

Teško je povjerovati da u tome korpusu, izvan političke elite koja je nacionalni i državni interes spremna podrediti svojoj fotelji, ima ikoga ko se poistovjećuje s nosiocima politike i ideologije koja je rezultirala višestrukim etničkim čišćenjima tokom XX vijeka kad je na hiljade muslimana pobijeno ili proćerano iz Crne Gore, pokoljima muslimana u Crnoj Gori, Srbiji i Bosni te genocidom u Srebrenici. Ne mislim samo na potonje ratove iz 90-ih godina no i na velikosrpske akcije na śeveru Crne Gore s početka XX vijeka koje se u naše doba iz Vučićevih propagandnih laboratorija žele pripisati Crnoj Gori iako je to učinjeno mimo znanja crnogorskoga Dvora te kasnije sankcionisano. Zlikovci iz Drugoga svjetskoga rata, Draža Mihajlović i Pavle Đurišić prije svih, nacionalni su heroji i idoli Andrije Mandića. Njihov nacionalni program podrazumijevao je etničko čišćenje nesrpskoga stanovništva na zamišljenoj teritoriji Velike Srbije. Iz privrženosti toj ideologiji Andrija Mandić nosi titulu četničkoga vojvode.

Što motiviše Ervina Ibrahimovića da Bošnjačku stranku stavi na raspolaganje Vučićevoj profašističkoj četničkoj vlasti u Crnoj Gori, to je pitanje na koje vođstvo te partije mora dati odgovor prije svega svojim biračima. Nadati se da još uvijek nije kasno da to pitanje sebi postave funkcioneri Bošnjačke partije prije no što im Ibrahimović definitivno ukalja obraz. A poznato je da su glasači te stranke na referendumu glasali za obnovu države Crne Gore te da je nekadašnje rukovodstvo te partije dalo nemjerljiv doprinos ustavnome uređenju Crne Gore kao građanskoga i multikulturnoga društva. Andrija Mandić je i tada i sad bio na suprotnoj strani.

Ulazak Bošnjačke stranke u Mandićevu Vladu delegitimiše tu stranku kao nacionalnu stranku Bošnjaka u Crnoj Gori, kao stranku koja njeguje građansku ravnopravnost i prijateljske odnose s Bosnom jer Mandić ne njeguje prijateljstvo s Bosnom no s Dodikom. Ulazak te stranke delegitimiše Mandića kao šovinistu, a to je ono što mu je potrebno u ovoj fazi njegova obračuna s nacionalnim Crnogorcima. Nakon toga slijedi obračun s onima koje je Ibrahimović prevario - s Bošnjacima u Crnoj Gori.

Velikosrpska politika ne toleriše drugost. Ne toleriše ona ni građanski nastrojene Srbe, a kamoli Albance, Bošnjake, Hrvate, Rome... Svi će oni podijeliti sudbinu nacionalnih Crnogoraca - baš kao i nakon 1918, baš kao i u Drugome svjetskom ratu, baš kao i 90-ih godina, baš kao i nakon 2020.

Stoga jed i bijes prema najavljenoj sramotnoj izdaji Ervina Ibrahimovića i njemu podobnih funkcionera BS ne smije biti usmjeren prema Bošnjacima u Crnoj Gori jer će ta stranka izdati interese Bošnjaka jednako kao i državne interese Crne Gore. Uvede li Ibrahimović Bošnjačku stranku u Mandićevu vlast, na sramotu te partije treba javno ukazivati, u nju treba upirati prstom kao u još jednu Vučićevu marionetsku partiju u Crnoj Gori. Ali ne treba zaboraviti - niti ta partija predstavlja sve Bošnjake u Crnoj Gori niti su joj Bošnjaci dali mandat za predaju svoje sudbine u četničke ruke. Na tu vrstu podlosti, na prozivke na račun nacionalnih pripadnika jednoga ili drugog korpusa, ni Crnogorci ni Bošnjaci ne smiju pristati jer je to upravo ono što se želi postići Vučićevom strategijom koja nastoji Crnogorce predstaviti kao šoviniste, nacionaliste, ekstremiste i time ih diskvalifikovati iz borbe za osnovna ljudska prava kao pripadnika danas najugroženije nacije u Evropi.

Ne smije se na to naśesti ni sad, ni kad velikosrpske partije u crnogorskoj Skupštini preko bošnjačkih političkih marioneta budu izglasavale buduće lažne rezolucije o genocidu Crnogoraca nad Bošnjacima, ni kad te marionete budu podržavale inicijativu o uvođenju dvojnoga državljanstva kao načina da horde Vučićevih glasača i aktivista iz regiona trajno izmijene društveno-političko uređenje Crne Gore. Građanski aktivizam i energija demokratskoga otpora mora se usmjeriti prema stvarnim krivcima - prema potkupljenim političarima koji jednu građansku državu s puta u EU preusmjeravaju u žvale Srpskoga sveta.