Atlantida
Nametnuti vizir mitologije, kao zelene naočare pred ulazom u smaragdni grad Oz, stvaraju svaki dan sve iskrivljeniju sliku realnosti. Da smo daleko dogurali s tim vidi nam se upravo po pominjanju Atlantide. Mitovi prožimaju ne samo prošlost, nego postaju i zaloga za budućnost. Jedino u sadašnjosti ostaje dilema kojem ćemo se „prikloniti carstvu“
Svjetlost i tama, dobro i zlo, iskonski antagonizmi u vječitoj borbi za prevlast nad ovim svijetom. Bukvalno svaka mitologija, od indijskih Veda do Tolkina, prožeta je ovim primarnim sukobom i ulozi ljudi u njemu. U svima njima svjetlost pobjeđuje tamu. Moderni svijet nije pobjegao od ove matrice. Od holivudskih filmova, preko telenovela do stripova, nudi nam se jasan koncept pobjede dobra nad zlom sa poukom da treba uvijek biti na ispravnoj strani, stvar je samo u tome što ne misle svi jednako koja je to ispravna strana.
U svojim spisima „Timaj“ i „Kritija“, veliki starogrčki filosof, a sigurno i jedan od najvećih u istoriji čovječanstva, Platon spomenuo je postojanje drevne civilizacije „iza Heraklovih stubova“ pod imenom – Atlantida. Legenda o ovom ostrvu od tada živi i pored mnogih pokušaja, koji su svi odreda propali, da se dokaže njeno postojanje. Sve to ne bi bilo nimalo interesantno, sem baš zagriženim ljubiteljima antike, da tema Atlantide nije aktuelna danas u Crnoj Gori, a i u regionu. Ako ne vjerujete, slobodno prelistajte nekoliko portala i uvjerite se i sami.
Mitološka matrica Srpskog sveta odabrala je upravo Atlantidu, za svoje zlatno doba, u kom je vladala pravda, red i sloboda, a od čije se propasti na ovamo svijet samo sunovraćuje i moralno kvari. Tačno je, nijesu jedini u tome, ali svaka sličnost sa ranijim pokušajima i sličnim tvrdnjama slučajna je! Za razliku od svih drugih, koji su težili da se povežu sa ovom mitskom civilizacijom, to ovdje nije slučaj. Nekako ostajući više vjerni Platonu i njegovom filosofskom učenju, uostalom na koga se pravoslavna teologija dobrano naslanja, Atlantida je uzeta kao ideal i metafora za idealno društvo. Okrenuti budućnosti, propagatori ove ideje shvatili su je kao uzor pobjede, kako sami kažu, svijetla nad tamom kojeg treba slijediti i danas. Upravo zato, ovih dana smo mogli pročitati, u futurističkom zanosu jednog kolumniste, kako se zemlje BRIKS-a jasno proglašavaju za nasljednike Atlantide! I naravno, izbor je onda sasvim lagan, moramo se prikloniti novonastupajućem „carstvu svjetlosti“ koje će sigurno odnijeti prevagu nad mrskim i mračnim silama satanskoga zapada.
Ma koliko se (ne)slagali sa autorom toga uratka, da se takvih, ka što su u BRIKS-u, nije kupilo vjerovatno od Atlantide naovamo, teško da su oni neki uzor za budućnost. Jednostavno, takvo društvance ne uliva povjerenje. Međutim, oni to nikad i nijesu tvrdili, već je problem u onima koji ih proglašavaju za „svijetlu“ budućnost. Mitomani koji od svojih fantazija prave državne ideologije sve zarad obmane naroda. Kontrarevolucionarni udar, od milošte nazvan litije, na vlast u Crnu Goru doveo je upravo takve. Svaka realna politika, ideološki pravac ili samo viđenje stvarnosti je ustupilo mjesto uvezenoj mitološkoj matrici, kako bi od ove države napravila jedinstveni čardak ni na nebu ni na zemlji. I zato odjednom sve postaje upitno. Nametnuti vizir mitologije, kao zelene naočare pred ulazom u smaragdni grad Oz, stvaraju svaki dan sve iskrivljeniju sliku realnosti. Da smo daleko dogurali s tim vidi nam se upravo po pominjanju Atlantide. Mitovi prožimaju ne samo prošlost, nego postaju i zaloga za budućnost. Jedino u sadašnjosti ostaje dilema kojem ćemo se „prikloniti carstvu“? A da bi nam olakšali izbor, zagovornici priča o Atlantidi, potrudili su se da nam relativizuju i ono od prošlosti u što smo bili sigurni. Tako imamo priliku viđeti i pročitati, kako se najveće crnogorske bitke i pobjede, makar u njenoj modernoj istoriji, proglašavaju lažnim naspram, jel'te, uzvišenog mita o Košarama. (Sic!). Potez na kojeg bi se čak i Marko Šubara teško odlučio. Carev laz, Martinići, Krusi, Grahovac, Vučji do, Fundina, Skadar, Mojkovac, sve to blijedi u navalama nasrtljive mitologije i nije uporedivo sa zlatnim mitom. Zapravo, samo je problem što je sve te pobjede izvojevala crnogorska vojska i to (nećete vjerovati) za svoj ajtar, a ne u ime nekakvog imaginarnog srpstva. Stoga se sve to danas mora poništiti, marginalizovati i baciti zaboravu, kako bi mitomanija trijumfovala. Kako bi se stado prevelo na poželjnu stranu i pokorno stavilo na raspolaganje novima Atlantiđanima.
Pa ipak, čini se da svi ovi mitološki izlivi i pokušaji samo proizvode suprotan efekat. Da samo odvode ljude, makar koji misle i svjesni su svijeta oko sebe, od željene matrice. Jer ovakvim igranjem sa prošlim događajima, sa udaranjem na ono što je mnogima, još uvijek, sveto i čiji su preci živote ostavili na svim tim bojnim poljima, teško ih možete ubijediti da se vašemu privole carstvu. Tu ne pomažu nikakvi mitovi, nijedno zlatno doba prošlo ni buduće, ne može da nadogradi ili nadomjesti težinu realne istorije. One koja se desila, koja je dokumentovana i upisana zlatnim slovima u cjelokupno biće ove države i ovog naroda. No, niko vam ne brani da pokušavate makar sporta radi. I ma koliko željeli da su svi ti botovi i njihove priče kojima truju naše mreže i društvo, izmišljeni taman koliko i drevna Atlantida, oni su tu sa nama. Zato, nedajmo se!
0 Komentara