Piše: Željko Rutović

Demokratiji kao proizvodu duge borbe od antičkih korijena, pa preko Magna Carte  1215., do  političkih revolucija osamnaestog i devetnaestog vijeka, pa sve do modernog doba bijaše imanentna čovjekova pobuna, protest kao kritički stav nemirenja sa ugrožavanjem temeljnih vrijednosti te demokratije. A to i jeste suština demokratije. Protest. Javno izrazeni stav. Jer, ako demokratija nije liberalna, onda i nije demokratija.

A buniti se, protestovati u ime slobode i boriti se za nju, nije ništa drugo do ime govora slobode postojanja i slobode izražavanja čovjeka. Sloboda misli često je plaćana ličnom slobodom. Istorija čovjekove pobune, zato je između ostalog, istorija njegovog ontološkog postojanja.

Na mnogim primjerima čovjekove pobune širili su se horizonti civilizacijskih vrijednosti, ljudskih prava, društvene jednakosti, političkih i građanskih sloboda. Velike i mnoge ideje na tim primjerima su i nastale i opstale. Na protestu. Među mnogim, ostaju snažna svjedočanstva studentske borbe, građnanskog otpora, kuture disidentstva, kako u sukobu vrijednosnih ideja i misljenja, tako i otpora autokratsko totalitarnim konceptima uređenja društva.

Svaka od tih stranica čovjekove borbe govori o integritetu i identitetu kritičkog angažmana čovjeka kao mislećeg bića i njegove upitanosti o svim bitnim pitanjima društva. Zato je pobuna odlika prosvijećenog bića koje ne pristaje na ponižavanje sebe i svog   dostojanstva.U predmetnom diskursu pobunu tretiramo kao kulturu samosvijesti i stanja slobodnog  duha koji ne pristaje na pokornost  pojedinca kao clana gomile. Jeste,zoon politikon, ta vjecna agora čovjeka koji drzi do sebe kao  aktivnog  subjekta  zajednice u kojoj hoce da živi kao slobodno a ne poslušno bice. Konacno, to bješe osnov postojanja čovjeka kao djelatnog bića.

No, današnji život u dobu narcisoidne selfi kulture, ideju i smisao pobune kao emancipacije, kao iskustva stvarnosti, dekuražirao je pred kolektivnom histerijom društvenih mreža i  potrošačkog društva koji vas  tjeraju  da budete “srećno” a ne misaono biće. I zato, sve što se danas umom i djelom odupire uniformnom spektaklu, glamuru i kolektivnoj  masovnoj kulturi, samo po sebi je incidentno te kao takvo prokazano i etiketirano jeretičkim duhom pobune.

Današnja civilizacija uradila je sve, ama baš sve, da obesmisli, potre, banalizuje, profaniše i izmanipuliše čovjekovo nekadasnje etičko misaono kritičko biće, da ukine čovjeka pobune. Čak da mu novim socijalnim inženjeringom potre sjećanje na kulturu otpora i nepristajanja na sve i svašta. Uostalom, cilj mnogih današnjih strategija jeste ovladati čovjekovom sviješću. I  to tako, ti uvezani krugovi novih globalnih radionica smisla čine uspješno, da čovjek dobrovoljno i svjesno veli, zašto bih se i zbog čega bih se bunio? Evo, kaže on, mene u društvu tih društvenih mreža, u rijalitiju, evo i u hramu konzumerizma, gdje postojim, jer  kupujem. Pride, tu su i dežurne mjere digitalnog nadzora i ugrožavanja privatnosti, pa…

Znači, pobuna kao misaona disciplina, kao iskustveni istorijski, politički, filozofski, kulturološko – prosvjetiteljski fenomen, kao pravo na sopstveno mišljenje i izbor, današnjem čovjeku je (p)otkupljena novim zavodljivim monetama novog smisla u kojem je virtualno moguće sve a realno ništa. Ništa, jer je realnost standardizovana kao način postojanja i racionalnog razmišljanja postala ništa, koja je ne tako davno tražila i dobijala reakciju tog negdašnjeg misaonog čovjeka. Ali danas, u ambijentu spektakl tabloidne svijesti, egoizma i opustjelih etičkih imperativa, pobuni nema mjesta. Jeste, ovladao je čovjek današnjice mnogim ekspertizama, masterima i hiper – specijalizacijama, akademskim statusima, no istovremeno i trajno izgubio je osjetljivost za društvena pitanja, solidarnost, humanost, probleme, svijest i savjest o javnom opštem dobru. Čovjek se oslobodio slobode izbora i  “tereta” pitanja – ko sam i sta mi je činjeti u svijetu u kome  jedino kao  biće razuma, slobode i odgovornosti, treba da postoji. Ali, kako reče Borislav Pekić “čovjek ne želi da bude odgovoran, on želi da preživi, ne da nadživi”.

Konačno, pitajmo se koliko i zašto smo u ovom današnjem pohlepno obezdušenom vremenu suviše daleko od riječi uglednog sociologa Entoni Gidensa: “Ne bismo imali radi čega da živimo, kad ne bismo imali nešto za šta vrijedi umrijeti”.