Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

Postoje trenuci koji nas iznenade i ostave bez riječi, jer kada pjesnik pređe na drugu obalu vječnosti, nakon njega žive njegova djela i njegove pjesme. Tiho i nečujno, u 56. godini života, 18. juna 2024. godine, umro je omiljeni danilovgradski profesor, pjesnik i posvećeni pedagog Slaven Fatić. Pjesnici ne umiru nikada; oni nastavljaju da žive kroz ono što su stvarali. Pjesnici ne vole opraštanja, ne vole sjećanja; vole riječi kojima su gradili svoje živote, zato preplićem Slavenov život sa njegovom poezijom. Jer on je bio ona hrid koja se nepokolebljivo uzdiže iznad mora, postojana i snažna, odolijevajući svim olujama i vjetrovima. Slaven Fatić je kroz svoje stihove gradio mostove prema beskonačnosti, ispisujući stranice koje će zauvijek ostati svjedočanstvo njegovog duha.

Ma koliko Crna Gora da je mala, dala je brojna imena književnika i stvaralaca koji su svojim djelima ispisali poetske obeliske svoga stvaranja. Upravo Slaven Fatić je jedan od njih. Tih i skroman, iskren i privržen, posvećen kulturi, obrazovanju i književnosti svojim stihovima ali i koracima je ispisao one književno-poetske staze koje će trajati. Njegova poezija odražava duboku emotivnost i promišljenost. U njegovim stihovima osjeća se strast prema umejtnosti i životu. Kao što kaže u zbirci (HAVANA) III: “Ali ti si vanvremena kula, svetionik za suvišne duše“ (str. 9), Slaven Fatić je svojim djelom postao upravo taj svetionik, koji će generacije pisaca i ljubitelja književnosti slediti i poštovati. Fatić je svojim radom i stvaralaštvom pokazao kako književnost može biti mjesto đe se čuva i njeguje ljudska duša, đe se najdublje emocije pretaču u riječi. Njegov pjesnički izraz nosi u sebi mudrost i senzibilitet, što se može viđeti i u pjesmi “Među nama“: “Postaćemo nevidljivi za silnike i gramzivce, svetkovaćemo svaki vedar dan“ (str. 11), čime nam poručuje da istinska ljepota i vrijednosti nevidljivo oblikuju naše živote. Slaven Fatić je svojim skromnim, ali istrajnim radom ostavio neizbrisiv trag u crnogorskoj književnosti. Njegova djela će nastaviti da žive, inspirišući i usmeravajući nove generacije ka putevima umjetnosti i stvaralaštva. Kao što u pjesmi “Na kraju sveta“ piše: “Retku radost jula donese mi plavi cvet korova“ (str. 56), tako i mi nalazimo rijetku radost i utjehu u njegovim stihovima, u plavom cvijetu njegove poezije.

Havana je ostala daleko u Slavenovoj poeziji, ali njena bliskost se osjeća u svakom stihu, u svakoj riječi koja odjekuje snagom njegovog stvaralačkog genija. Njegove pjesme su mostovi ka nepoznatom, ka svim Havanama koje svatko od nas nosi u svom srcu. Slaven je uspio da svojim pisanjem prenese ljubav prema životu, prema svakom trenutku koji se može pretvoriti u vječnost kroz poeziju. Njegova “Havana“ je svijet u kojem se gube sve razlike, đe se spajaju kulture i duše, đe poezija postaje univerzalni jezik razumljiv svima. Kroz svoje stihove, Slaven nas podsjeća da bez obzira koliko daleko nešto može biti, kroz umjetnost i ljubav, sve može postati blisko i stvarno. Njegova “Havana“ će zauvijek ostati kao svjetionik nade i inspiracije, podsjećajući nas na ljepotu i moć pjesničke riječi.

Kao profesor, prenio je ljubav prema jeziku i književnosti na generacije svojih učenika, oblikujući njihove misli i osjećaje, kao što je i sam bio oblikovan ljepotom riječi. Njegove pjesme, poput svjetionika, osvjetljavale su puteve kojima je kročio, donoseći svjetlost i nadu svima koji su se našli u tami. Slaven je bio pjesnik koji je znao slušati tišinu, čitati između redova života i u svakoj sitnici nalaziti inspiraciju za svoje stvaralaštvo. Njegova poezija, poput vjetra, doticala je srca i duše, šapućući priče o ljubavi, gubitku, radosti i boli. Bio je majstor riječi, koji je iz naizgled običnih trenutaka izvlačio neizmjernu dubinu i ljepotu. Svaki njegov stih bio je poput kamena u temeljima njegovog života, čvrsto postavljen, trajno postojan. Slaven je bio i ostao vječiti tragač za istinom, umjetnik koji je svojim riječima ispisao neizbrisive slike u našim umovima. Njegova hrabrost da se suoči sa životom, da voli, sanja i stvara, ostavila je neizbrisiv trag u svijetu poezije i obrazovanja. Njegov život i poezija bili su isprepleteni u savršenoj harmoniji, svaki stih bio je odraz njegove duše, svaka riječ bila je svjedočanstvo njegovog postojanja. Pjesnici ne vole opraštanja jer znaju da kroz svoje riječi nastavljaju živjeti. I Slaven će zauvijek živjeti u svojim pjesmama, u srcima svojih učenika i svih koji su imali privilegiju da ga poznaju i dive se njegovom djelu. Slaven Fatić je bio, i uvijek će biti, ona hrid koja stoji nepokolebljivo, prkoseći vremenu, dok njegovi stihovi odzvanjaju vječno, poput talasa koji se razbijaju o obalu. Njegova smrt ostavlja veliku prazninu, ali i bogato nasljeđe koje će živjeti vječno. Slavenove riječi će nastaviti da odzvanjaju, podsjećajući nas na ljepotu i snagu poezije. Zato umjesto daljeg nekrologa dajem jednu njegovu pjesmu iz zbirke “Havana“ jer pjesnici i treba da odu sa svojim pjesmama.

AKO BIH SMRT OZBILJNO SHVATIO

Ako bih smrt ozbiljno shvatio

možda bi odmah tu

nasred sobe

porastao neki žrtvenik

neki oltar

pred kojim bih klečao

moljakao plakao

bacao na sebe drvlje i kamenje

puštao krv bilo čemu

izgladnjivao se do oduzetosti

ne bih li umilostivio onoga

koji nas je izmislio ovako

smetene nesite a strasne

Ali ne brini draga

ja u smrt ne verujem

mada su pomrli neki

zbog kojih je valjalo živeti

Osim toga

ne volim ni da dramim

Iz biografije Slavena Fatića izdvajam:

 Slaven Fatić rođen je 7. marta 1969. godine u Podgorici. Osnovnu i srednju školu završio je u Danilovgradu, a studije srpskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Radio je kao animator kulturnih aktivnosti u danilovgradskom Centru za kulturu. Bio je novinar i urednik u nekoliko štampanih i elektronskih medija u Crnoj Gori. Živio je u Danilovgradu i radio kao profesor književnosti. Za književni rad je nagrađivan, a pjesme su mu uvrštene u nekoliko izbora poezije. Objavio je knjige pjesama: “San pod oltarom“, “Ponoćni teatar“, “Pismo u pokušaju“ i “Havana“.