Bilo je baš onako kako je jedino i moglo biti – još jedno ponižavanje. Ne samo vlasti Milojka Spajića, nego i ponižavanje države Crne Gore.

Na dan kada je organizovao svečani prijem u Vili ,,Gorica“ povodom Dana nezavisnosti, premijer Spajić skrušeno je – nakon samo jednog Vučićevog poziva iz Beograda i samo jednog razgovora sa javnim izvršiteljima volje srpskog vožda, Kneževićem i Mandićem – pozvao sve poslanike iz PES-a da se potpišu ispod teksta rezolucije o Jasenovcu.

Koji tekst prije toga nijesu ni čitali, a kamoli pisali! I koju je rezoluciju svojevremeno čak i Srbija odbila da u srpskom parlamentu usvoji?! I niko da javno i glasno uzvikne, ili da se makar, među sobom, PES-ovci šapatom zapitaju: ako Srbija nije željela o Jasenovcu 2021, zašto bi Crna Gora morala 2024?

Ništa, muk, sve živo iz PES-a počiva. Eto, baš tako, jer – moraju. Te su večeri Milojko i ostali milojkovci, baš kao i Bečić-Bogdanovićeve demokratske junoše, jednobrazno i pokorno priznali ono što neki ovdje odavno vide: da vlast u Podgorici u potpunosti zavisi od volje Beograda, kojem bespogovorno služe, kao dresirani kućni ljubimci, pa makar ih Vučić i javno psovao i politički šikanirao...

Pokazalo se da će Milojkova vlada, treća od pobjede litijaške kontrarevolucije iz avgusta 2020. godine, nastaviti sluganstvo Vučićevoj Srbiji i Putinovoj Rusiji, obećavajući da neće skrenuti s puta kojim su decembra 2020. krenuli bogobojažljivi Zdravko Krivokapić i aprila 2021. godine nezajažljivi Dritan Abazović.

Ravno do dna – samoponižavanja i nepoštovanja Crne Gore.

Čak je i koktel u čast Dana nezavisnosti pretvoren u bizarni politički igrokaz zavisnosti od politike Beograda. Spajić i njegovi politički prijatelji ovaj 21. maj obilježili su, ne kao dan kada je Crna Gora obnovila nezavisnost, već kao da su zvanično priznali da su bili i ostali kmetovi Beograda.

Tako ponižavajuće. I tako realno. Premijer je u petak u Vili ,,Gorica“, sve držeći ruku na srcu dok se intonirala himna, obilježio Dan zavisnosti vlasti Crne Gore od vlasti u Srbiji i Rusiji!

Priča o Jasenovcu, baš kao i priča o crnogorskim amandmanima na rezoluciju o Srebrenici, samo su dio dokaza koji potvrđuju crnogorsku sivu realnost.

Da, bilo je baš onako kako je, na žalost Crne Gore, jedino i moglo biti.

Jer, ne treba zaboraviti: kao pridruženi član srpskog velikodržavnog, klerikalnog SALC-a, Milojko Spajić je sredinom 2020. godine u Crnu Goru došao – ne da bi se potrudio da ona bude ,,savršena da bi bila vječna“, kako izusti prije neki dan – već da bi se, kao vjerni sluga državne Crkve Srbije i tadašnjeg mitropolita Amfilohija izborio protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti.

U realnom životu, Spajić i njegovi su se, kao i većina litijaša, borili protiv crnogorskog prava na građenje sopstvenog puta, sopstvene istorije.

A priče o Crnoj Gori kao Singapuru na Balkanu, bajke o lakoj zaradi i nezarađenoj penziji, o projektu ,,Evropa sad 1“ – koji nije Milojka Spajića, nego bez carine uvezeni projekat profesora Gorana Radosavljevića iz Beograda – sve su to sitno-šibicarski trikovi, smokvin list da bi se ukrila suština i istina.

Mučna istina po Crnu Goru: kao što je gotovo nemoguće očekivati da će se Andrija Mandić i Milan Knežević ikada moći otrgnuti iz kandži njihovih političkih stvoritelja iz Beograda i Moskve, tako nije realno pomišljati da bi Milojko Spajić, doveden kao litijaš i utamničen imperijalnom politikom Beograda, mogao tek tako da se otrgne i odigra neku samostalnu, crnogorsku igru.

Istini za volju, prije četvrt vijeka pojedini sposobni političari, od nekada ,,mladih, lijepih i pametnih“ koji su došli na vlast u Crnoj Gori podržavajući nacionalističku, ratnohuškačku politiku Slobodana Miloševića – poput, pogađate, Mila Đukanovića, ,,oca crnogorske obnove nezavisnosti“ – smogli su kuraži, političke i lične, da se usprave i odu putem gradnje bolje, nezavisne Crne Gore.

Je li moguće ponavljanje te stranice crnogorske istorije? Iako ne izgleda da ima takvu petlju, moralni i politički kapacitet, možda mlađanog Spajića ne treba otpisivati prije vremena ili za sva vremena. Samo, za takav politički put treba imati nešto više od ritualnog ispuštanja magle pričom o skorom ekonomskom blagostanju u Crnoj Gori. To se sada ne vidi...

Jedino što je zasigurno uočljivo i što su svi mogli da svjedoče kod Spajića i njegovih kamarada iz vlade, ovih dana dok se obilježava 18 godina od 21. maja i punoljetstvo od obnove nezavisne Crne Gore, bila je – nezrela, maloljetnička petparačka politička priča.