U fokusu

Goran Sekulović

Kako je Pekića ''dobro'' pročitao Putin

Maj 16, 2024 1 Komentara

(15 riječi)

Borislav Pekić je ovako vidio bit (kosovskog) mita i antisemitizma: ’’... Nebeska politika gruvanja u zid. Kosovska politika čuvanja duše... Kod Kosova nema (i za i protiv). Kosovo je... svaka čast mrtvima, fantazmagorična zabluda politike... Samo Srbi slave nešto što im od štete bilo... Kosovo. Kosovo pa Kosovo!... Nebesko carstvo... dobro je za pesmu, od njega narod ne živi.’’;’’Antisemitizam nije mržnja prema Jevrejima. Antisemitizam je urođeno negativno stanje varvarskog duha koje se ispoljava u pogromu nad Jevrejima samo zato što su oni u svakoj naciji u manjini. Kad njih nema, prazni se na nekoj drugoj manjini. Ako ni njih nema, dobro će doći svako izdvojeno mišljenje, sve što ne može ili neće sa većinom da drži korak...’’ Ovako se  zapravo svaki šovinista odnosi i prema svakom drugom manjinskom nacionu, vjeri, mišljenju, pojedincu. Varvari i varvarsko ponašanje i djelanje nije predodređeno i karakteristično samo za jednu etniju, vjeru, kulturu, jezik, ideologiju, politiku, stranku, ono je kao mogućnost i začeće svuda moguće i prisutno. To nam politička i svaka druga praksa uveliko potvrđuje. Zato bi tome morali biti posvećeni svi, tome da u svakoj misli, ideji, svakom retku, činu, akciji, poruci, pokuša(va)mo izbjeći ovo otrovno sjeme neljudskosti, zla i ljudskog obezličenja. Jer nema malo ili više nacionalizma, svaki ’’mali’’ vid nacionalizma ima in nuce apsolutno akciono i eksplozivno punjenje zla i otrova svake vrste i svakog dometa! Makar mi Crnogorci tome ne bi smjeli da se damo i prepustimo, bez ikakvog obogotvorenja vlastite nacije, ali s obzirom na neke vrhunske, besmrtne i gotovo nezemaljske primjere i domete čojstva (nasuprot naravno onima na potpuno suprotnoj strani: ’’Bez budala tupoga pogleda, bil umovi mogli blistat svjetli? – Njegoš), morali bi se paziti tih i sličnih prljavština gotovo kao niko drugi, jer nas oni, teško s ičim uporedivi, primjeri i dometi (ma da je i jedan, a nije samo jedan!?) obavezuju itekako, tim prije što su u njima učestvovali i bili i ostali dovijeka i za vječnost pripadnici svih etnija, vjera, kultura i jezika sa ovog našeg geografski neznatnog prostora, ili kako rekoše najznamenitiji svjetski umovi: etička i etnička vrijednost skoncentrisana na jednom izuzetno malom prostoru.

Mi danas živimo i trpimo velikosrpski i klerofašistički mit o Crnoj Gori kao taocu i dužniku kosovskog mita. Uz taj mit idu i sve zloupotrebe etničkih, etičkih, književnih i filozofskih poruka jednog Njegoša i jednog Marka Miljanova, da samo njih spomenem. Od toga do veličanja ratnih zločinaca samo je jedan mali korak. Na destruiranju svih tih malih koraka (koji nijesu od juče i u njihovoj pripremi i tolerisanju se ne može nikako amnestirati ni stara vlast, naprotiv!) cijelo crnogorsko društvo bi se moralo i moglo! itekako naći, bez obzira na sve postojeće razlike, prirodne, od boga date, i istorijski, ideološki, svjetonazorski itd., formirane i prihvaćene, usvojene i praktikovane. I u njima nije problem. Naprotiv. Ne bi bilo dobro, a ni moguće, da razlika nema, razlike su uslov slobode i autentičnosti svake jedinke, svakog naroda, svakog javnog subjekta, svakog društva, svake države – Milovan Đilas je tako često isticao – iako se nažalost do smrti (naprotiv!) nikako nije držao tog svog teorijsko-filozofsko-disidentsko-političkog stava i vjeruju kada je riječ o Crnoj Gori i Crnogorcima u odnosu na Srbiju i srpski etnikum, prepuštajući crnogorsku nacionalnu samobitnost raljama velikosrpske agresivne mitomanije i destrukcije svake vrste – da je prirodno da svaki narod i njegova država nemaju isti interes, tj. da je geografski, istorijski, strateški, etnički, kulturno, vjerski, politički, podrazumijevajuće i logično da imaju različite interese u odnosu  na druge narode i njihove države. Ti nesporazumi ne bi trebalo da nastaju od tih razlika i na osnovu njih. Nesporazumi nastaju ako se žele te prirodne, demokratske i civilizacijske razlike uništiti i onemogućiti, a one se mogu takvim učiniti jedino iz motiva i pobuda mržnje i osvete. E tu bi morali nastati ‘’nesporazumi’’! i te i sve druge slične želje za zlom, mržnjom i osvetom bi se morale osuditi i javno podvrći jasnom i glasnom protivljenju, negiranju i direktnom upiranju prstom na sve one koje ih žele propagirati i prakticirati, i to na kraju ili početku i za njihovo dobro, a samim tim i za dobro svih i čitavog društva i države. Jer, sa jezikom (i praksom dakako!?) mržnje i osvete, zločina i genocida, nema sporazumijevanja i praštanja, tu ima samo dubokog ljudskog i moralnog odijuma, odlučnog i sasvim jasnog odbacivanja, nerazumijevanja i neprihvatanja.

I, evo, polovinom treće decenije XXI vijeka, velikosrpstvo kao zla kob mržnje i osvete, zločina i genocida Srba i Srbije – ne željeći da identifikuju i fokusiraju pojedince-ratne zločince već pretvarajući ih u ''heroje'', aktuelni režim(i) u Srbiji proizvode sasvim zakonite posljedice kojima nameću čitavom srpskom narodu poziciju genocidnog naroda iako niko u međunarodnoj zajednici to naravno ne može i ne smije i nikako i ne radi i ne čini, formuliše i zaključuje u nijednom međunarodnom dokumentu!, što pokazuje i najnoviji primjer Nacrta Rezolucije o Međunarodnom Danu sjećanja na genocid u Srebrenici – ponovo kuca u liku Načertanijevskog ’’srpskog sveta’’ na vrata čitavog regiona zapadnog Balkana. Ili, rečeno pekićevski: ’’Nama Srbima je uvek neko drugi kriv. Ako već ne možemo da se na neku istoričesku zaferu izvadimo, će izmislimo i ne častifu ujdurmu samo da se opravdamo.’’