Goran Sekulović: Stodeset godina od rođenja Mihaila Lalića (1914-2024)
Lalić o istoriji kao perfidnoj krvopiji, ili ''Tamara'': Moralni kapital jednog imena dovoljan za naslov jednog romana! (IX)
Lalićev rekvijem, in memoriam socijalističko-proleterskoj revoluciji i komunističkim idealima
Dakle, kad se svemu doda zlo domaće,[1]
dobija se puna slika jedne prave iskonsko-helensko-izvorno-evropske tragične drame
na balkanskom prostoru.[2]
''Nasljedno (sam) opterećen da uzimam šta mi se svidi. To je kao što se neko
rodi s talentom da svira, ili da trguje, ili da rešava jednačine. Prosto ne
mogu da ne uzmem kad mi zatreba i kad ima i kad negdje leži u sanduku – mira mi
ne daju geni Nemanjića ili nekih drugih plemićkih nemani što još životare
negdje u dnu krvi. Može to da bude, što da ne?... Privilegije su izgubljene
bogzna otkad, ali geni i apetiti nijesu se razvodnili. Takvom potomku ne ostaje
ništa drugo nego da se pridruži nekoj vojsci i da pokuša na toj karti da se
uspravi i osveti.''; ''Ne
samo zemlja, no i narod – vazda se to cijepalo, prvo uzduž, pa poprijeko.
Podijeli se na dvije strane, pa poslije i jedno i drugo na po dvije.
Ima sličnog i kod drugih, ali njima to dolazi povremeno i privremeno, a
ne često kao u nas. Kod nas je to kao za vječnost utvrđeno: dva suprotna
magnetna pola što se svuda isključuju. Ako se dva brata ne pobiju, ščepaće se
bratučedi oči za oči; ako ih kavga ne rastjera do trećeg koljena, eksplozija će
utoliko biti jača. Prosto, jedna strana hoće svoje danas s punim stomakom, a
druga brine za neko sjutra s nebeskim carstvom i čistim obrazom. Mi smo bili za
to sjutra i sve smo činili da vas privučemo na njegovu stranu. Pokušavali smo
razlozima i pjesmama, strahom najzad – ali nam nije upalilo. Igra se nastavlja
i još se ne zna ko će koga. Sigurno je ipak sjutra, jer ono dolazi i onako.
Mnogo ste nam jada dali, košuljaši, a i mi vama. Za nas ovdje to je prošlo, ako
se uzme s razumne strane; ali mržnja, kao i ljubav, vazda vam je bila preča i
trajnija od razuma. I nama je, jer – braća smo. Zato je bolje da ćutimo.''[3]
Neko će, ipak, reći: krivi su ne samo ''oni na
vrhu'', tj. oni vrhovni i vrhunski!? planeri i pronalazači svakojakog zla, već
– i to možda ili vjerovatnije pa čak i sigurno mnogo više – i ovi antijunaci o kojima
Lalić piše u ''Tamari'' i svi drugi konkretni pojedinci koji su iznevjerili ljudske nade, jer nijesu postupali na pravi i ljudski, čovječan način. Ali, ne, Lalić kroz Tamarin lik smatra da je Istorija više kriva nego oni, a samim tim se vraća na sami izvor možda najveće utopije cjelokupnog čovječanstva od njegovog rođenja do današnjeg dana. A na izvoru stoji Marks, koji je na osoben i genijalno-stvaralački način sublimisao i sintetizovao sve slične ideje svojih prethodnika ‘’utopista i narodnjaka'' i dao jedinstvenu platformu, šansu, garanciju i mogućnost generacijama revolucionara širom Zemljine Planete da pokušaju sprovesti kao ovlašćeni tumači i realizatori Istorijskog suda njegove najznačajnije odluke i presude.
Zato je Marksova odgovornost neminovna i u simboličkom, metaforičkom, ali i u zbiljskom, realnom, značenju.[4] I iz Lalićeve ''Tamare'' to nepogrešivo i veličanstveno izbija. Kao i onaj tako bolni vapaj – koji prožima cjelokupno Lalićevo djelo – za nadom oličen u sljedećoj misli: ''Jednom
će i ljudski narodi tako, mrtvi od umora, završiti najzad svoju noć
vartolomejsku što traje već godinama i gura ih iz ludila u ludilo.''
No,
nesumnjivo – i to je čini se ključna, konačna i vanvremenska, vječna,
ontološka, poruka Lalićeva – i to ostaje samo prazna, pusta i luda nada, budući
da se nikada neće, jer se ontološki i ne može!?, stići do te mirne i utihle
oaze ljudskosti u kojoj će se ugasiti jednom za svagda mrak ili bolje reći karamrak
vartolomejske noći. Jer – i Lalić
se priklanja teoriji i filozofiji vječnog vraćanja istog: ''... Ništa se ne
mijenja da postane nešto drugo, nego samo ono isto što je bilo. Krug, razumiješ
– udalji se da se vrati u nihil novi sub sole.'' Ili: ''... Kad bi sad
neko rekao da je
taj
rat, sa svim nesrećama koje ga prate, jedan izmišljeni vampijer i ništa
drugo?... Nije rat priviđenje koje će iščeznuti, nego smo mi priviđenja koja
još nijesu iščezla... Mi i onako nijesmo mi. Nestvarniji smo od sjenki jednoga
sna i biće je naše privremeno – lebdi u vazduhu kao kratak zvuk i besmisleno
je... Svi smo mi u stvari šupljikavi, i
nestvarni smo i izmišljeni...''[5]
Svi – osim voljenog bića! ''S proljećem je već bio zaljubljen u tu njenu
inadžijsku tvrdoglavost. Zaželio je i da je poljubi, makar samo iz zahvalnosti,
u sljepoočnicu gdje počinje kosa. Iz dana u dan je odlagao, i nikad se ne usudi
da joj to kaže... I poslije, kad se više nijesu sretali, nije mogao da je
izagna iz misli.''[6]
U
nestvarnostima i priviđenjima svake vrste, samo ljubav, dakle, ima
moć, ili makar nadu i vjeru, utopiju i želju, čežnju i egzistencijalnu potrebu
da se sačuvaju ljudskost i čovječnost, smisao i vrijednost postojanja i
življenja. Ili kako bi se ''stari Đuraš Vukčić''[7] śetio kad ''mu kroz
mozak meteorski''[8]
strkne ''... nekad Tamara u plavoj kecelji gimnazistkinje s bijelim
ovratnikom''[9],
ili se – kada bi u mladosti često pomislio na Tamaru nikada nemajući, vidimo,
hrabrost da joj iskaže ljubav koju je snažno osjećao – ''... raznježio, i u
samoći zapjevao – A što će mi cio svijet,/ako Tamnu ne poljubim...''[10]
Na samrtničkoj bolničkoj postelji Vukčić vodi ''razgovor''
sa Tamarom koja svoju ljubav prema njemu pokazuje time što je sve učinila –
znajući iz vlastitog iskustva da su, zahvaljući destruktivnoj i rušilačkoj
krvopiji Istoriji, ljudi trošni, nepouzdani i spremni uvijek za najgore i
najnečasnije radnje i postupke – da ga poštedi tih i sličnih iskušenja i Demona
na taj način što mu je ostavila najmanje prostora da se premetne
u nešto zlo i neljudsko: '' 'Zar si me i ovdje našla', upita on. 'Ko se
želi, najzad se i nađe', niskim glasom, skoro šapatom
, reče ona, pazeći da ne privuče pažnju okoline. Htio je da vikne, ali
se uzdrža i prošapta: 'Zašto najzad?... Zašto mi to ne kaza ranije, ili
bar nekim znakom, ako ti je stvarno bilo stalo?' 'Bilo mi je stalo. Zaista mi
je bilo stalo, ali sam namjerno odlagala. Htjela sam, u stvari, da sačuvam
nekog u koga se neću razočarati. Namjerno sam te za kraj ostavila – da ti ne
ostane dovoljno vremena da se i ti izvitoperiš kao drugi.' ''[11]
(Kraj)
[1] ''Ne
bojim se od vražjega kota, neka ga je ka’ u gori lista, no se bojim od zla
domaćega...'' (Njegoš)
[2] ''Krst na Golgoti ne može te spasti zla ako
nije podignut i u tebi.'' (Angelus Silezijus)
[3] Mihailo Lalić: ‘’Raskid’’, ‘’Nolit’’,
‘’Pobjeda’’, Beograd-Titograd, 1983.g.,str.
149/150
[4] Ili kako reče jedan od Lalićevih likova,
četnik Đuro Musin: ''Nevinih nema'' (Mihailo Lalić: ''Tamara'', SKZ, Beograd,
1992.g., str. 62); ''Svaki istinski, večni problem jeste
isto tako istinska, večna krivica; svaki odgovor je okajavanje, svako
saznanje popravljanje.'' (Oto Vajninger: ''O krajnjim životnim svrhama'',
Paideia, Beograd, 1997.g.)
[5] Mihailo Lalić: ‘’Zlo proljeće’’, ‘’Nolit’’,
Beograd, 1965.g., str. 123
i 124
[6] Mihailo Lalić: ''Tamara'', SKZ, Beograd,
1992.g., str. 16
[7] Ibid.., str.
14
[8] Ibid., str. 14
[9] Ibid., str. 14
[10] Ibid.,
str. 16/17
[11] Ibid., str. 154
1 Komentara
Fanito Postavljeno 12-05-2024 01:42:13
Lijepih, edukativnih i mudrih devet nastavaka o Lalicevoj "Tamari." Sjajan Sekulicev odabir. Navodi na duboko promisljanje o istinama koje nam saopstava Lalic. O istinama o Tamari i nama samima. Goranovi komentari prate sve to i skladno se uklapaju u svu ovu pricu, cineci je lakse prihvatljivom i razumljivom za citaoca. Podsticajnom u svakom smislu. Bio je pravi citalacki uzitak ispratiti sve to.
Odgovori ⇾