Istorija

Ivan Ivanji: Vučić i Dodik guraju Srbiju u „genocidni narod“

Maj 03, 2024 1 Komentara

(15 riječi)

Srpski književnik Ivan Ivanji preživio je Drugi sjvetski rat, progon Jevreja i Aušvic. Bio je novinar i prevodilac za Josipa Broza Tita, a komunizam napušta dolaskom Slobodana Miloševića na vlast. Kaže da nije on izašao iz partije, već partija iz njega. Govoreći o rezoluciji u Srebrenici, kaže da Aleksandar Vučić i Milorad Dodik “guraju Srbiju u genocidni narod, jer u rezoluciji se govori poimence o zločincima, uopšte se ne pominje srpski narod”, piše N1.

Ivanji podvlači da je mišljenja da u Srebrenici nije bio genocid. Na konstataciju da rezoluciju o Srebrenici srpska vlast predstavlja kao napad na Srbiju, ocjenjuje da je to veoma glupo.

„Mislim da u Srebrenici nije bio genocid jer nije bila namjera istrebljenja naroda, jer su starce, žene i djecu autobusima izvozili, bio je jeziv ratni zločin… Ako se izuzme prvi član s kojim se ja ne slažem – a UN su proglasile genocidom, a mislim da nije – sve ostalo bi Srbija sa zadovoljstvom morala da potpiše jer jasno govori o krivcima, a Vučić i Dodik – zašto se izjednačavaju s Mladićem i ostalima i kažu „srpski narod“… Pa oni guraju Srbiju u genocidni narod, jer u rezoluciji se govori poimence o zločincima, uopšte se ne pominje srpski narod“, istakao je.

Od logora do Tita

Ivan Ivanji rođen je u, kako kaže, građanskoj porodici – porodici ljekara. Preživio je progon Jevreja, logor…

Naveo je da ga je strina koja je bila Švabica prevela tokom rata iz Bečkereka, u kom se rodio, u Novi Sad, sa sestrom, koji su okapirali Mađari. Strina je došla po njega, kako je rekao, s pravilnim mišljenjem da će mu tamo biti lakše da preživi. Da je ostao u Bečkereku, završio bi, ističe, na Sajmištu i tu bi stradao.

Prvo hapšenje doživio je ubrzo, kako kaže, kada je imao 15 godina, 1944. Navodi da je imao mađarske dokumente da je Mađar, da nije nosio nikakvu traku, ali ga je neko izdao, pa su došla trojica agenata da ga uhapse.

„Kad su me vodila dva policajca sa puškom na ramenu kroz Novi Sad prema sinagogi, ja sam bio užasno ponosan… Bilo mi je to jako interesantno i uzbudljivo. Poslije su nas stavili u jedan voz, odveli do Subotice. Tu smo bili u nekom logoru koji je bio improvizovan, u nekom bivšem mlinu ili ne znam šta…“, priča Ivanji.

Nakon toga je, kako kaže, prevezen u Baju.

„U Baju nas preuzeli SS-ovci… Tu strpali u one klasične vagone, koje poznajemo iz američkih filmova, i to je kod mene potpuni prekid uspomena, ničeg se ne sjećam do stizanja u Aušvic“, navodi on.

Kaže da misli da je bilo dobro što je u tom trenutku bio sam, konstatujući da je porodicama bilo teže.

Ivanji navodi da je kasnije saznao da je komandant Aušvica pisao svom dobrom ratnom drugu Ajhmanu da prestane da mu šalje mađarske Jevreje, „jer ne zna šta će s njima“. „Pretjerao si… Nit mogu toliko ljudi da ubijem, nit mogu toliko ljudi da spalim… Ne znam šta ću s njima, ajde prestani’“, prepričava njegove riječi.

Zatim su ga, kako navodi, prebacili u Buhenvald, pa odatle u Magdeburg i tu je došao do situacije da ga „otpišu“.

„Tu sam došao u situaciju da me “otpišu”, pošto se u Magdeburgu nije moglo ubijati na veliko, pa transport natrag u Buhenvald… Ali i Buhenvald nije umio da ubija na veliko, nego su iz Buhenvalda slali transport u Aušvic… U Buhenvaldu su me na pisarnici zamijenili“, objašnjava on za N1.

Kako kaže, u pisarnici su sjedeli komunisti. Tu su, objašnjava, spašavali prvo komuniste i socijaliste, pa onda mlađe – mijenjali su brojeve, pa su i njemu promijenili broj, što mu je omogućilo da nastavi da živi.

Govoreći o oslobođenju, sjeća se logora blizu Halberštata i svojih prijatelja, među kojima je bio, kako priča, i pisac i sociolog Hans Ginter Adler. Kaže da je u jednom trenutku krenula pucnjava, a da su on i Adler potpuno drugačije kasnije pamtili taj trenutak.

„Ja se sjećam da sam se pravio mrtav, ležao pored nekog leša i čekao da prođe, a on kao da me je spasavao“, objašnjava Ivanji.

Dugo je nakon oslobođenja bio u Njemačkoj, i kaže da niko nije znao kako će se vratiti kući. Ali je, kako kaže, 2. septembra stigao u Kikindu, „kad su nas Rusi blagoizvoleli vratiti kući“. U Jugoslaviji ga je prvo dočekao čovjek iz Ozne. Zatim je došao u svoju kuću u Bečkerek, u koju je već bila useljena jedna porodica. Prepričava da je zatim otišao kod strica u Novi Sad, koji, kako kaže, samo što nije pao u nesvjest kad ga je vidio jer je bio proglašen mrtvim. On i tetka su se sporili oko starateljstva nad njim, ali je on odlučio da krene dalje sam…

Progurao sam nekako dvije godine bez staratelja, ušao sam u SKOJ i uživao kao pobjednik, rekao je on.

„Sanjao sam federaciju slobodnih komuna Jugoslavije“

Ivanji je bio prevodilac na njemački jezik Josipu Brozu Titu i drugim visokim funkcionerima Jugoslavije, ali jedno vrijeme i novinar. Navodi da novinarstvo nije bila njegova prva želja, jer je htio da bude profesor na Arhitektonskom fakultetu, gdje je i studirao.

Bio je i nastavnik u srednjoj školi u Beogradu.

Preveo je „Jamu“ Ivana Gorana Kovačića na njemački. „To me je jako potreslo, i morao sam da uradim nešto s tim“, naveo je, dodajući da je to uradio sa svojim učenicima kao dramu. Odnio je svoj prevod Otu Bihalju, jugoslovenskom slikaru, istoričaru umjetnosti i književniku. Kako navodi, na kraju ga je on predložio da bude pomoćnik Generalnog sekretara Saveza književnika Jugoslavije. Nakon toga je, dodaje, prebačen u redakciju lista „Omladina“, a zatim je otišao u „Mladost“.

Za N1 je govorio i o prvom susretu sa Josipom Brozom Titom, kada je za njega prevodio na Dedinju. Josip Broz je, kako Ivanji navodi, bio zadovoljan njegovim radom. Dodaje da je trebalo doživjeti takav ugled kakav je Tito imao u svijetu.

„Ja sam sanjao o nekakvoj federaciji slobodnih komuna Jugoslavije, bez republika, nego komune kao u Švajcarskoj… To mi je bio san, da bude svejedno jesi li Slovenac, Albanac ili Srbin… Ali si prije svega Jugosloven, ali to nije ispalo“, kaže on.

Napustio je Savez komunista Jugoslavije rekavši da nije on izašao iz partije, već partija iz njega. Kaže da je Slobodana Miloševića poznavao iz njegovih studentskih dana i da su ga zvali „Duče“, ne zato što su mislili da će biti nešto, već zato što je glavu držao podignutom kao Musolini. „Kada je uspio da skine Ivicu Stambolića, znao sam da će biti zlo, nisam znao da će biti baš toliko zlo“, objašnjava Ivanji.

O podjeli između partizana i četnika kaže: „Za partizane, protiv četnika, Amin!“.