Kritiku totalitarne prakse Lalić ostvaruje sa stanovišta stava, ideje i prakse, čina, djela crnogorske etike, po kojoj je najbitniji čovjek i njegova istina, pravda, sloboda i prava ljudska vrijednost i moralno dobro. Književni lik Milka ovako svjedoči: ''Bile su to ratne prilike, mora se sve pritrpjeti, a misliš li ti, sudija, da se poslije mnogo popravilo?... Kako za koga. Oni što su ostali živi – podijeliše, ne baš pravično, i pare i jare, pa i slavu pobjednika, a mrtvih se sjećaju samo koliko se mora. Pogledaj varoš – i nju su tako podijelili: ulica Mašova, ulica Blažova, ulica Kajova, ulica Mokova, ulica Džeka Velikoga, a taj Džek je, druže Sudija ubio više komunista i komunistkinja nego neki esesovac!... Nema ulice Tamarine, imena joj nigdje nema, kao da je i mrtva ostala pod bojkotom; nema znaka nikakvoga, ni gdje im je kuća bila, baksuzna kuća Tamarine majke, koju su prvo Italijani minirali, pa tenkovima pregazili, da joj zatru uspomenu... A za ovo što si me lijepo saslušao, druže sudija, mnogo ti hvala!... Međer još uvijek ima duševnih ljudi i nijesu baš svi sudovi podmićeni!... Već sam mislila: ne nađe se niko da čuje istinu, i bila sam se pomirila s mišlju da je istina postala otrovna. Sad vidim: nije!... Nije za sve smrtonosna: čuo si je, i živ si ostao. Možda ćeš je i ti nekom reći, da ne bude s tobom zakopana.''[1]

Istina je ljekovita i spasonosna, a ne nikakva otuđena vlast bilo u vidu državno-političke ili pak vjersko-svješteničke, ili kako Lalić kaže – svejedno jesu li državnici ili policajci ili svještenici.[2] ''Desetak svetaca, i to uglavnom istog klana, isti Ce-Ka što sam sebe bira, muvaju se oko jednog ženskog lika i djeteta na ikonostasu. Nekima su označena imena; za druge, pošto su manje važni, ne zna se ni ko su, ni kako su se tu prišljamčili.''[3]                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                     Tamara, odnosno Lalić, nepogrešivo identifikuje i optužuje pravog krivca i dželata – Istoriju, a ne njene obične izvršioce u ma koliko neljudskom i zločinačkom obličju, dakle, obitavali. Sljedeći dijalog između Vukčića i Tamare na samom kraju knjige ovo najbolje potvrđuje: ''On je upita: 'Je li istina da su te ismijavali za vrijeme saslušanja?' 'Bili su popili, osjećalo se se na rakiju. Uz piće je lakše biti bezobrazan i bezdušan: čini im se da se ta dva smrada usklađuju ili potiru. I podsmijeh je vrsta pića: uspava savjest, sažaljenje, briše uspomene i obzire.' On opet upita: 'Kažu da su te upoređivali s Vukicom Mitrović, Lujzom Mišel i Jelenom[4]... Šta su time htjeli da kažu?'  'Da me prekore što se nijesam držala herojski kao one. Nijesu mi vjerovali da saslušavanja nije bilo. Pa i kad su se uvjerili da ga zaista nije bilo – i to su meni u grijeh pripisali. Pošto sam tako propustila jedinu priliku da ih proslavim – to sam, po njihovom pravilniku, zaslužila svaku kaznu i pogrdu.' 'Zapisnik tada nije vođen', reče Vukčić. 'Nikakav trag, nijedan papir nije nađen. Džek Veliki[5] nije volio da se služi perom i hartijom, a ni Leposava. Je li to bilo prvo saslušanje?' 'Prvo i posljednje', reče Tamara. 'Drugog više nije bilo.' 'Na osnovu toga su presudu donijeli.' 'Presudu i izvršenje u istom komadu. Ništa nijesu napisali ni pročitali. Predali su me dvojici kurira, dječacima, vodili su me nekom stazom pored potoka. Pitala sam kud me vode, rekli su mi da nije daleko. Više ništa nijesam pitala, dosjetila sam se da nije daleko. Jedan od njih udario me iznenada nekim kopljem vrelim, oštrim, mastiljavim u potiljak – otada mi je stalno crno pred očima i huji mi u ušima.' Trebalo mu je nekoliko trenutaka da se pribere i upita: 'Zašto su to učinili kraj potoka?... Je li da se manje čuje?...' 'Mora da je negdje blizu bila jaruga', reče ona. 'Ili izvala pod žilama pale jele: da ne mora mnogo da se kopa. Pregrnuli s malo zemlje i vratili se na večeru. Naši ne vole da kopaju ni kad im to čuva glavu od metaka.'... 'Tražiš li da krivci budu kažnjeni?... Kakvom kaznom?' 'Ne tražim ništa – kažnjeni su. Jedni dugo bolovali, grčili se, jaukali i plakali; drugi u krađama uhvaćeni, dobitka lišeni, s izvora bogatstva odstranjeni, sa tribina odgurnuti, djeca im se postidjela od onoga što su radili... Ne bih mogla izmisliti ništa gore od onoga što ih je snašlo, ili što će im se dogoditi.'

Vukčić upita: 'Pa zašto smo se upustili i gnjavili obnovom procesa, kad je on za nas – ne samo za tebe, no i za mene – izgubljen odavno?' 'Nije izgubljen', reče Tamara, 'ništa više od drugih ljudskih sporova, sukoba i napora. Jedan za drugim, svi bivaju izgubljeni i zaboravljeni, zatrpani slojem sljedećih.'[6] 'Znači: sve si im oprostila?' 'Ali jedno im ipak neću zaboraviti. Nemoj ni ti. Kaži nekom, ili zapiši pa ostavi da se nađe. Moju su majku poslali u Foču da me traži po grobljima pravoslavnim i muslimanskim, po šumama i potocima. Potucala se tamo dva mjeseca, potrošila sve što je imala, prosjačila, zebla, gladovala. To im ne mogu oprostiti, iako nikad ne poželjeh da njihove majke budu upućene na slične putove.' Vukčić upita: 'Da li ćemo se još jednom sresti?’ 'Sigurno ćemo se sresti. Svakako se moramo sresti u velikom rastvaranju i stvaranju u kojem vrijeme mijesi svjetove, bića i sudbine, jer vremena ima i ima preko beskraja, možda više no prostora, materije i energije u pokretu.''[7]

Iz svega ovoga se vidi da Tamara, iako tragična žrtva, nije osvetoljubiva i da na kraju potpuno oslobađa krivice svoje neposredne ubice i dželate, ili kako su se u crnogorskom jeziku po starini zvali: rukohvatnike (kao i sve one druge upletene u svoju smrt, bez obzira bili oni na višim ili pak nižim nivoima partijskog rukovođenja), ali se svojim bolnim ljudskim krikom i vapajem obraća Istoriji i tek potom preko nje kao uzrokom sveg zla, svojim pravim, iskrenim, i lažnim, pritvornim drugovima i generacijama onih koji su omogućili da se veliko zlo ustoliči i naoruža. Presudno je bilo da li će Tamara stati na put komunističkog Demona pobune, poslije toga je sve bilo samo Istorija, tj. za Tamaru u krajnjem ‘’puka’’ hronologija stradanja, nečovještva i neljudskosti.

                                                                                           (Nastavlja se)