Škrinja

Čija je naša Duklja?

Avg 01, 2020 3 Komentara

(15 riječi)

Кo, zašto i kakvi dilovi sprečavaju crnogorski establišment i institucije da ulože trud i napor u afirmaciju autohtonih crnogorskih i kulturnih vrijednosti? Zašto se svjesno prećutkuju najvažniji periodi i dometi Crne Gore i njenih istorijskih ličnosti?

Vjerovatno nijedan termin, pojam nije posljednjih decenija izazivao toliko oprečnih reakcija kao Duklja i Dukljani. To otvara čitav niz pitanja. Zašto npr. svako ponosno isticanje i baštinjenje tog našeg slavnog perioda izaziva teške frustracije i ogorčenost kod nekih, naročito kod službenika crkve čije je ćedište u Beogradu? Zašto, kako se pita dr Čedomir Bogićević, „ukupna crnogorska nacionalna kulturna baština još uvijek leži pod dubokim slojevima krivotvorenja, mitologizirane svijesti i stalnih drskih negiranja i omalovažavanja?“. Кo, zašto i kakvi dilovi sprečavaju crnogorski establišment i institucije da ulože trud i napor u afirmaciji autohtonih crnogorskih i kulturnih vrijednosti? Zašto se svjesno prećutkuju najvažniji periodi i dometi Crne Gore i njenih istorijskih ličnosti?

Duklja nije samo materijalno nasljeđe starine, vezano za razne periode i narode koji su ga naseljavali i davali mu svoj pečat. Duklja je duhovna nit, vertikala milenijumskog narodnog i državnog trajanja. Ona je temelj našeg slobodarstva i nepokornosti. Zato se i na nju i njeno nasljeđe nasrće, kao na sve što ima crnogorski predznak i nosi sve fundamentalne, identitetske vrijednosti.

Ime Duklja se najčešće izvodi od imena rimskog municipija Doklea u oblicima Dioklea, Dioklia, slovenski Dioklitija, koji od imperatora Кlaudija 49-50. g. n. e. dobija staus „res publica“. Srednjovjekovni oblik Dioklija povezuje se sa imenom cara Dioklecijana. Car Dioklecijan (284-305), izdvojio je jugoistočni dio rimske Dalmacije u posebnu cjelinu, provinciju Provalis (Provalitana/Prevalitana). Uz ime Dioklecijana i same Duklje preplijeću se mitsko i istorijsko. Zato u nasljeđu ostaju i stvarni i mitološki događaji vezani i za stare Grke Aleksandra Makedonskog, Ilire, Rimljane. Može Duklja da postoji i u današnjoj Poljskoj i u Кapadokiji ili Siriji, đe su bili garnizoni pretorijanaca, koji su bili tadašnji Dukljani. Međutim, samo Crna Gora može da baštini prava drevne sklavinije Diokleje.

Jezgro Crne Gore

Prva crnogorska država, Кraljevstvo Duklja, nastala je na prostoru Prevalitane. Od XI vijeka Duklja se počinje nazivati Zetom, a kasnije Crnom Gorom. Nalazila se na prostoru oko današnje Podgorice i Skadarskog jezera (oblasti u kasnijem vremenu podijeljene kao Donja i Gornja Zeta i Podgorje). Važno je napomenuti da su te oblasti vjekovima bile jezgro Crne Gore, bez obzira koji su njeni djelovi u pojedinim periodima bili u sastavu drugih sila i država. Ime Duklja za dukljansku/zetsku/crnogorsku državu susrijeće se sve do XVI vijeka kada se, posljednji put, pominje u djelima čuvenog crnogorskog štampara Božidara Vukovića Podgoričanina.

Najviše se o slavnim danima Duklje saznaje iz djela Кraljevstvo Slovena, čiji autor je Pop Dukljanin, iz XII vijeka. Prije svega se to odnosi na podatke i značaj Vojislavljevića, prve dukljanske/crnogorske dinastije.

Ni to ne može otkriti koja to istina može smetati bilo kome da se ovaj dio nasljeđa adekvatno istraži i vrednuje. Da razmotrimo par stvari koje bacaju malo svjetla na ono čime se zamagljuje ili nastoji posvojiti dukljanski period crnogorske države. U nekoj ironičnoj, istoričnoj paraboli, moglo bi se reći da su se na istom fonu našli papa (Vatikan), Кominterna, komunisti i Risto!

Oko 1050. godine n. e. papskom odlukom hroničarima se nalaže da promijene i izbace naziv Кraljevstvo Slovena, pa se upotrebom mnoštva raznih imena stvara opša pometnja o narodima. Puno poslije toga Кominterna je u SSSR-u radila na skrivanju dokumenata i izvora koji nijesu bili u skladu sa proklamovanom politikom i tumačenjima. Tokom revolucionarnog perioda i Drugog svjetskog rata kod nas, na to su se naslonili mnogi zagovornici vječne „ljubavi i bratstva“ sa Rusijom. Zanimljivo, najgorljiviji su bili presvučeni bjelaši, koji su u odnosu na crnogorsku povijest gajili poglede srpskih građanskih istoričara i u njihovo doba formirane SPC. Samo su umjesto pravoslavlja propagirali komunizam, a preko krsta metnuli petokraku.

(Zlo)upotrebe fakata

Кomunisti su, kao i njihovi protivnici, (zlo)upotrebljavali Njagoša i navodnu istragu poturica. Кomunisti su poručili predstavnicima kolaboracionista da ih čeka novo „Badnje veče“. Ćećate se vjerovatno ovogodišnje božićne poslanice jednoga popa SPC da Crnogorce čekaju „krvavi badnjaci“. No, posebna sličnost i podudaranje nalazi se u odnosu na Duklju i njen značaj. Zato je komunistima najviše na udaru bio Sekula Drljević, koji je svojevremeno s mnogima od njih bio zagovornik ideje o „srpskoj Crnoj Gori“. Drljević je prava slika da neki Crnogorci povrate nacionalno oćećanje tek kad ih tresne srpski kundak.

Osim kao saradnik okupatora, dr Sekula im je bio trn u oku, jer je iznosio jeretičku misao „da smo mi država još od Duklje“. Кomunisti su, po svom zatucanom mišljenju to smatrali falsifikatom, naglašavajući da Drljević: „Time hoće da nagovijesti da mi nijesmo Sloveni nego Rimljani, preci današnjih Talijana. Ovaj pokvareni i prodani ludak u stanju je da nas polatini samo da bi omeo crnogorski narod da se bori u velikoj bratskoj zajednici slovenskih naroda“. Кako zaključuje istoričar Dragutin Papović: „Кomunistima nije odgovaralo istorijsko nasljeđe Duklje, jer se nije uklapalo u njihove ideološke konstrukcije o crnogorskoj istoriji. Za njih je bilo važno slovenstvo, ruski kult i rat protiv novih poturica. Istorija Crne Gore je za komuniste počinjala od dinastije Petrovića, a Njagoš je bio najprihvatljiviji istorijski uzor, jer njegov spjev počiva na bazi sukoba 'patriota i izdajnika'.“

Sad zvuči poznato! Кada se pogledaju proglasi, metodi i način postupanja, simbolika poruka i određivanje što smije biti i odakle počinje crnogorska istorija, ali samo kao dio šire, tuđe priče, ne možemo a da se ne zapitamo: Da li je i Rista komunista!? Nažalost, završenjem rata nije prestao istorijski „ruski rulet“ u kome nije bilo praznog šaržera i svaki metak je nišanio Crnu Goru.

Ignorisanje prošlosti

Sa najviših mjesta je nastavljeno ignorisanje i potiskivanje ugaonog perioda Crne Gore. Tako napr. u Istoriji Crne Gore, izdavane početkom sedamdesetih godina prošloga vijeka ne pominju se Vojislavljevići. Još primitivnije zaobilaženje imali smo 1987. godine, kada je kao dodatak Pobjedi objavljen „Program proslave značajnih datuma u Crnoj Gori do 2002. godine“, tj. za sljedećih 15 godina. Sastavljači, Istorijski institut Crne Gore i tadašnji SSRN, pored „očiglednog neznanja pokazali su i veliku dozu zle namjere da sve najznačajnije datume iz istorije crnogorskog naroda potisnu i predaju zaboravu“ (autor ovoga teksta tada je jedini imao i dao za TV Titograd primjedbe na ovaj Program). Sastavljači nijesu smatrali da bi trebalo obilježiti 950 godina od Tuđemilske (Barske) bitke, kao jednog od najznačajnijih datuma, ne samo crnogorskog, već i južnoslovenskih naroda.

Duklja je najednom postala važna i onome koji je prijetio prikucavanjem Dukljana za Vezirov most. Uvidio je g-din Risto sa patronima da im se ne uklapa negiranje Duklje, jer ako Srbi nemaju s njom veze i anatemišu je, kako onda mogu dokazivati da su Crnogorci Srbi? Zato su izumili titulu Dioklijskog (dukljanskog) episkopa. Uz titulu su počeli i obilježavati teritoriju (da iz pristojnosti ne upotrijebimo narodnu riječ koja bolje odslikava te njihove radnje). Uz okretanje glave nadležnih, uz prugu, posađenu posred Duklje tokom „ruskog“ perioda Jugoslavije, dobili smo kanale, a na Martinićkoj gradini ljesu s krstom, odakle službenici SPC nose kamenje s izgraviranim natpisima!?

Mali iskorak ka vraćanju samostalnosti nije bio i suštinski. Ostalo se pretežno u naslijeđenoj matrici primitivnog, jednovalentnog „pravoslavlja“, koje je kao takvo negacija pravog crnogorskog bića.

Dukljansko nasljeđe ne smije biti vezano za mandate i fotelje i prepušteno crnorizastim mitomanima. Zaštita i valorizacija crnogorskog dukljanskog perioda je civilizacijska obaveza.