Ko god da ode za ambasadora u Moskvu praviće veliku štetu Crnoj Gori
Ranije su crnogorske diplomate izgarale za Crnu Goru i njene interese, i u jugoslovenskoj diplomatiji i kasnije u obnovljenoj državi. Danas su druga vremena, u ''oslobođenom'' Ministarstvu vanjskih poslova napreduješ kada ćutis, ''ne talasaš'', što manje pominješ svoju državu, kritičan si prema suverenističkoj vlasti i kada si lojalan Srbiji i Rusiji - kaže bivši istaknuti crnogorski diplomata ambasador Željko Perov
Čovjek koji je službovao širom svijeta, i četiri puta bio na čelu diplomatskog predstavništva u bogatoj diplomatskoj karijeri, kaže da budući ambasadori koji stasavaju u takvoj atmosferi mogu da prave štetu ovoj državi, jer će uglavnom pričati o „tradicionalnim vrijednostima“ srpsko-ruskom prijateljstvu.
” Biće kritični prema suverenističkoj ideji, a umjesto do nedavno prepoznatljive dobrosusjedske politike Crne Gore, favorizovaće jednog susjeda i ukazivati na važnost odnosa sa tom državom, dakle Srbijom, što je suprotno interesima države koja ih šalje na službu. Pored obrazovanja, poznavanja jezika, iskustva, pozitivne bezbjednosne procjene, ambasador iznad svega mora biti lojalan svojoj zemlji”, kaže Perović.
Upozorava da se danas crnogorsko ministarstvo vanjskih poslova „čisti“ od crnogorskih kadrova.
” Kako se vodi to ministarstvo dosta ukazuje i činjenica da aktuelni ministar Filip Ivanović ne održava podrazumijevajuće redovne kolegijume. Ili, ako predsjednik Crne Gore Jakov Milatović sugeriše ministru da se pojačaju aktivnosti vezane za kandidaturu Crne Gore za prestižnu poziciju nestalnog člana Savjeta bezbjednost UN i ne naiđe na razumijevanje. Tada ne možemo govoriti o ozbiljnom vođenju diplomatije. Niti možemo imati rezultate sa otpravnicima poslova, jer oni ne mogu doći do ambasadora ili ključnih ljudi jer se poštuje princip reciprociteta”, objašnjava Perović.
GREŠKA U STARTU
Smatra da je već u startu za konsultacije o ambasadorima napravljena greška jer, prema informacijama sa kojima raspolaže, od 16 ljudi koji su predloženi, devet su politička imenovanja, a sedam karijerne diplomate, što je, kako navodi, obrnuto proporcionalno Zakonu o spoljnim poslovima.
” Što se tiče ljudi iz Ministarstva vanjskih poslova, to sam već više puta ranije kazao, mislim da tamo ima značajan broj ljudi koji su prošli obuku, koji su imali jedno ili dva inostranstva iza sebe i dobili uglavnom pozitivne radne ocjene, a o imena o kojima sam načuo i o kojima se spekuliše mogu da kažem pozitivno. Za profesora Jovana Mirkovića, koji je predložen za ambasadora u Vašingtonu mogu da kažem sve najpozitivnije. Radi se o univerzitetskom profesoru fizike, sa njim sam kratko radio kada se pripremao za nerezidentnog ambasadora u Japanu. Želim da kažem da se radi o rijetko ozbiljnom čovjeku, uljudnom, vaspitanom i ako postoji mogućnost u ovom momentu da se pošalje dobar ambasador u Vašington onda je to profesor Jovan Mirković. Međutim, tamo ga čeka veliki posao jer je mjesto u Vašingtonu ključno za Crnu Goru, višestruko izazovno. Ambasador u Vašingtonu mora biti usmjeren na Stejt department, Bijelu kuću, Senat, Kongres, te nastojati da što intenzivnije prati američku unutrašnju i spoljnu politiku. Odnosi SAD sa Kinom, Rusijom, američki uticaj u svim djelovima svijeta, te njihova politika prema našem regionu i Crnoj Gori, ali i prema evropskim saveznicima su od izuzetne važnosti i o svemu tome se mora redovno izvještavati svoje ministarstvo, time i glavni donosioci spoljno-političkih odluka. Zato je od izuzetne važnosti obaviti dobre i temeljne pripreme u MVP-u i drugim relevantnim državnim institucijama”, kaže on.
Prema njegovim riječima drugo veoma važno mjesto je u Moskvi.
” Prvi prijedlog za ambasadora je bio Miloš Radinović, predsjednik Društva rusko-srpsko-crnogorskog prijateljstva „Slovenski most“ koji ima rusko državljanstvo i već je bio u konfliktu interesa. Nakon opravdanog odustajanja pomenutog kandidata sada se predlaže čovjek kome je Rusija bliža od svoje zemlje Dragan Bojović i koji je još gore rješenje. Uostalom ko god da ode za Moskvu praviće veliku štetu Crnoj Gori”, kaže Perović.
On objašnjava da, prema Zakonu o spoljnim poslovima, 70 odsto ambasadora treba birati iz redova profesionalnih diplomata, a 30 odsto pripada partijama, odnosno raspodjeli „diplomatskog plijena“ između konstituenata aktuelne vladajuće garniture.
” To je dvanaest „političkih imenovanja“. To opet samo po sebi ne mora da znači ništa loše, ako se stvarno radi o kredibilnim ljudima koji su se prethodno dokazali u oblastima kojima se bave. Naravno, uz podrazumijevajuće ozbiljne i kvalitetne pripreme. Rijetke su diplomatije, kao što su npr. diplomatije Turske i Španije, gdje se šefovi DKP, dakle ambasadori, biraju 100 odsto iz diplomatske službe. Prema dogovoru, navodno su bivšem DF pripala 4 ambasadorska mjesta, Demokratama 2, albanskim partijama 2 itd. Četiri mjesta rezervisana za DF su Beograd, Moskva, Peking i Atina”, podsjeća Perović.
IMA LI CRNOGORACA
Perović smatra da princip koji predlažu partije većine da u Beograd ide nacionalni Srbin, u Tiranu i Prištinu nacionalni Albanac, u Moskvu Srbin, sa prilično istančanim ruskim svjetonazorima, nije dobar.
– Koliko god bili kredibilni prijedlozi, princip nije dobar. Iz više razloga. Evo i konkretnog primjera. Prilikom završavanja ambasadorskog mandata u Tirani 2012, dobio sam instrukciju iz Crne Gore da zatražim prijem u MIP-u Albanije i predam zahtjev za agreman za novog ambasadora, mog nasljednika uvaženog Ferhata Dinošu. Taj zahtjev se uobičajeno predaje visoko pozicioniranom službeniku Ministarstva inostranih poslova, najčešće šefu protokola. Meni je, međutim, javljeno da će me primiti tadašnji ministar, bivši premijer i prijatelj Crne Gore Iljir Meta, sa kojim sam pored službenih imao i lične odnose. Samo što sam ušao i pozdravio se sa ministrom, on uz osmijeh kaže „mi znamo ko je Dinoša, cijenimo ga i ekspresno ćemo dati agreman, ali smo željeli i očekivali da nam Crna Gora pošalje nacionalnog Crnogorca – objašnjava Perović.
IZAZOVI I ISKUŠENJA
On upozorava da su za Crnu Goru ambasadorska mjesta u susjednim državama od izuzetne važnosti.
” Za ta mjesta se traži poseban senzibilitet, znanje, umješnost i što ne reći, čvrstina karaktera. Ovo posljednje, naročito danas, kada je Crna Gora izložena višestrukim uticajima, izazovima i iskušenjima je od izuzetne važnosti. Odnosi sa susjednim zemljama su uvijek od prvorazrednog značaja, kao, naravno, i najznačajniji svjetski centri, bilateralnog ili multilateralnog predstavljanja. Interesantno je da baš u te centre nijesu predviđeni nacionalni Crnogorci. Ako su uopšte igdje i predviđeni. Prije svega ti kandidati idu kod „svojih“ i bez imalo sumnje u lojalnost državi koja ih šalje (Crna Gora) oni u neku ruku odlaze u zemlju prijema kod „svojih“ i samim tim ih dovodite u određenom smislu u neugodan položaj. Posebno se to odnosi na buduće ambasadore u Beogradu i Moskvi, centrima koji se najdirektnije miješaju u državnu politiku Crne Gore. Pa se opravdano pitamo kako će budući ambasador u Beogradu reagovati, na dnevnoj bazi, otvoreno negiranje crnogorske nacije, jezika, kulture, crkve. Ili na pojačani narativ srpskih velikodostojnika o „nedjeljivosti jednog naroda“, promjeni granica, koje „nijesu date jednom za vazda“ ili vidnom ubrzavanju stvaranja neostvarivog „srpskog sveta“. Upitno je da li će ambasador tražiti objašnjenje u ministarstvu ili uputiti, na osnovu instrukcije iz zemlje (koja vjerovatno neće ni stići) protestnu notu. Odnosno da li će uredno obavještavati nadležne u zemlji koja ga je poslala o takvim i sličnim događanjima. I praviti stalne analize sa sugestijama svom ministarstvu. Ili npr. da li će, hipotetički govorimo, budući ambasador Bošnjak u Sarajevu redovno pratiti i izvještavati o „novom“ prilazu bošnjačko-srpskih odnosa, jednog od najznačajnijih bosanskohercegovačkih intelektualaca i nesporno vodećeg bošnjačkog gurua i ne samo u Bosni i Hercegovini, cijenjenog profesora Šaćira Filandre. Ili, da li će ambasadori nacionalni Albanci iz Tirane i/ili Prištine redovno izvještavati o povremenim, u tišini vođenim, razgovorima albanskih i srpskih intelektualaca o „istorijskom“ srpsko-albanskom pomirenju, po uzoru na ne tako daleki dogovor kraljevskih kuća Zogu i Karađorđevića i nesebičnu ulogu ovih posljednjih prilikom ustoličenja kralja Ahmeda Zogua. Ili će u svim pomenutim slučajevima crnogorsko državno rukovodstvo biti uskraćeno za slične dragocjene informacije. Ako ih to uopšte interesuje, jer možda „nemaju ni vremena ni snage da se bave trivijalnim pitanjima“”, poručuje Perović.
On kaže da su bile potrebne decenije da se izgrade dobri odnosi sa Hrvatskom i da ih je aktuelni ministar odbrane za dva dana ozbiljno narušio.
” Zvanični Zagreb ozbiljno prati sva dešavanja i nekoliko puta ukazuje da na granici sa Crnom Gorom sada ima Rusiju. Naravno, zbog politike koju vodi aktuelna većina. Pa ako i tamo ode na službu čovjek koji će raspirivati mržnju, eto novih problema na putu ka EU”, zaključuje Perović.
Rigorozne bezbjednosne procjene
Naš sagovornik kaže da su u bivšoj Jugoslaviji pripreme za diplomate bile veoma rigorozne.
A socijalizovanje i usavršavanje je trajalo tokom čitavog radnog vijeka. Iako je velika Jugoslavija, nakon rata, bila napravljena praktično sa ledine, Tito je bio mudar i u diplomatiju je zvao učene ljude i politički neukaljane.Takav je bio jedan od prvih ministara inostranih poslova Stanoje Simić, pa vrsni intelektualci kao Marko Ristić.
Tada je počela da se stvara prava diplomatska mreža uz veoma jak bezbjednosni aspekt. U stvaranju te mreže ključna je bila saradnja ministarstava unutrašnjih i vanjskih poslova. Kandidati su prije službe išli na specijalne pripreme u ministarstvo unutrašnjih poslova, bile su razne diplomatske škole, za one koji nijesu imali fakultetske diplome, ili se završavala viša škola unutrašnjih poslova.
To su bili ljudi odani Jugoslaviji, koji su se konstantno usavršavali. Tada je Crna Gora imala sjajne ambasadore poput Vlada Popovića, Veljka Mićunovića, Branka Draškovića, Miša Pavićevića, Danila Lekića, Milorada Pešića, Marka Orlandića i drugih. Diplomata je morao imati fakultet, pohađati specijalne kurseve za jezike – sedmi stepen za prvi jezik, peti stepen za drugi jezik. Polagalo se 12 ispita nakon pripravničkog staža. I tek tada bi se dobijao odgovarajući raspored. Uz sve to su obavljane rigorozne bezbjednosne procjene koje su uključivale i psiho testove – kaže Perović.
Novocrnogorci
Perović kaže da se danas na Balkanu vodi bitka stranih službi za prevlast jer region ponovo postaje najranjivija tačka. Vjeruje da Zapad ovdje neće dozvoliti novi sukob.
izvor: standard
0 Komentara