Radoslav Rotković: CRNA GORO
Pišem
ti ovo sa tvrdom vjerom
da
nije došla potonja ura,
al’
kad se stiša života bura,
možda
me neće slušati pero,
il’
neće biti struje, ni štampe.
Kako
ću onda da kažem svima:
da
svjetlost ove ugasle lampe
može
da zrači vjekovima.
Ne
tuguj za mnom, Crna Goro,
jer
ja sam sijô śeme znanja,
a
ono niče teško i sporo,
mora
kroz pločnik da izranja,
kô
trava majska, koja se gazi,
al’
opet raste, i diže glavu,
prosipa
cvijeće po našoj stazi,
otima
život zaboravu.
Jer
ja sam samo pričao kako
prolijevali
smo krv bez smjene.
Al’
mi smo narod koji je plakô
za
tuđe bitke izgubljene,
a
svoje smo se stiđeli slave:
od
Tuđemila do Vučjeg dola.
Za
lažne svece izdali prave.
Za
lovor vijenac kupili kola.
Sudba
je naša što nam je bila
godina
svaka – vrijeme ratno;
što
nijesmo fino sklopili krila,
nô
smo se tukli – separatno.
I
zato u nas junačka prsa
pritiska
bijeda i sičija,
a u
njih svega, leba i mrsa,
samo
im fali – istorija!
Čija
nô naša! Jer ljepše nije
niđe
u ovoj dolini plača,
đe
svaki kamen nadgrobni je,
i
sve stečeno oštricom mača.
Zato
su mnogi izrodi javno
cara
junaka ružili jalno;
i
našom krvlju bojili stazu
po
kojoj gaze trijumfalno.
Ima
li lijeka za ovo stado’
Ili
je sve na svijetu čudno?
Zar
nije Isus za nas stradô?
Ili
je umro – uzaludno!
Ne
tuguj za mnom, Crna Goro,
iako
bijah tvoje dijete.
Sklopio
oči jedan je orô
al’
eno drugih koji lete.
(Crnogorski
književni list, god. 3, br. 67, 15. IX 2003, 22.)
0 Komentara