Paradoksalno, ali samo za one koji ne poznaju crnogorske prilike, u našoj zemlji je već decenijama najdiskriminisanija Crnogorska pravoslavna crkva, a to znači jednim velikim dijelom da su najdiskriminisanija i crnogorska vjerska, etnička i nacionalna osjećanja i njihove identitetske institucije. Zato bi trebalo, između ostalog, pristupiti i formiranju Crnogorske nacionalne zajednice u Crnoj Gori i odgovarajućeg njenog Savjeta i drugih organa. Od svih nacija i nacionalnih zajednica u našoj zemlji, jedino Crnogorci nemaju svoju nacionalnu zajednicu. Oni koji nas negiraju to shvataju sasvim (po njima) logično i normalno: zašto bi, pitaju se oni, neko bio konstituisan kao nacionalna zajednica te mu se time priznalo da je nacija, kada zapravo i nije ‘’istinska’’ (kao i sve druge nacionalne zajednice, ‘’prirodne’’ i ‘’samorazumljive’’) nacija?! A na to da budemo nacionalna zajednica – ni to nam čak ne daju (ni) u sopstvenoj zemlji!? – ne samo da imamo pravo i mogućnost, o potrebi da ne govorimo!?, već i obavezu, prema svim i nacionalnim, domaćim državnim, i međunarodnim pravnim dokumentima o zaštiti ljudskih prava i sloboda, budući da smo po Ustavu definisani kao građanska, a ne nacionalna država. U zaštiti univerzalnih ljudskih prava nije nikako bitna brojnost, već kvalitet i obaveza da se svaki pojedinac zaštiti od ugrožavanja i diskriminacije njegovog ljudskog u bilo kojem vidu habitusa.

Formiranje Crnogorske nacionalne zajednice u Crnoj Gori bi imalo za posljedicu doprinos jačanju fronta saživota, međusobne tolerancije i poštovanja različitosti, uvažavanja svih Drugih onakvih kakvi se ti Drugi sami vide, a ne onakvih kakvi bi po falsificirajućim i manipulativnim, lažnim, diskriminirajućim, asimilirajućim i imperijalnim diktatima i željama trebali da izgledaju. Crnogorska nacionalna zajednica i Crnogorska pravoslavna crkva kao njen prirodni stožer je potrebita državi Crnoj Gori ako želi biti uspješna i demokratska evropska politička zajednica. Ovaj poduhvat se ne može realizovati sa stanovišta aktuelnih crnogorskih predpolitičkih stanja. To je jedino moguće uraditi u procesu kvalitetnih i istinskih evropskih integracija koje podrazumijevaju prvenstveno svekolike integracije unutar Crne Gore, jedinstvene i prosperitetne Crne Gore sa okruženjem i prostora i regiona evropskog jugoistoka sa Evropom i svijetom.

Država Crna Gora treba da pomaže Crnogorsku nacionalnu zajednicu i njen Savjet i druge organe kao što pomaže sve druge Nacionalne savjete. Identitet bilo koje, tj. svake nacije mora se odvojiti od dnevne politike i aktuelne vlasti koja se mijenja i može dakako, pa i treba i mora!? po svim demokratskim uzusima, da se mijenja u svim nijansama lijevog i desnog univerzalnog civilizacijskog opredjeljenja, kakav je to slučaj u uređenim i valjanim zemljama. Identitet je pak nešto sasvim drugo, nešto što postoji, što se nasljeđuje i dalje razvija, što se ne može i ne smije mijenjati, napadati i negirati, što se garantuje Ustavom i međunarodnim dokumentima i on se mora institucionalno zaštititi i čuvati. Crnogorska nacionalna zajednica u Crnoj Gori treba da postoji i u slučaju da nacionalnih Crnogoraca bude više od 50 odsto.

Kada bi se Crnogorci organizovali kao Nacionalna zajednica Crnogoraca u Crnoj Gori, država Crna Gora bi u tom slučaju bila prinuđena u skladu i sa domaćim i međunarodnim ustavno-zakonodavno-pravnim dokumentima i obavezama – ma ko je sačinjavao i ma koja vlast dolazila, tj. ma koje stranke činile tu vlast – odnosno, bilo koja Vlada bi morala da poštuje da postoji crnogorska nacionalna zajednica i da se moraju odvajati budžetske pare (kao i za sve druge nacionalne zajednice) za njihovo postojanje, za rad, za stvaralaštvo i (čak i medijsku) afirmaciju civilizacijskog vjerskog, etničkog, istorijskog, kulturnog, jezičkog i svakog drugog, odnosno ukupnog identitetskog nasljeđa i svega onog što čini jedan narod i naciju takvima kakvi jesu i to što, dakle, jesu u civilizacijskom smislu. To bi pomoglo da se ojača samosvijest u najširim slojevima društva o pravoj istini postojanja Crne Gore i posljedično tome stvarnom stanju u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. Jer, ključ je identitet, ako se izgubi crnogorska Crna Gora – makar kao dio autentične Crne Gore, jedne, što bi se reklo, među ostalim i drugim identitetskim Crnim Gorama – sve je izgubljeno. Sjetimo se kako je govorio i poručivao kralj Nikola iz izbjeglištva da bez Crnogoraca to više ne bi bila Crna Gora, odnosno da se ta zemlja više u suštini ne bi mogla nazivati Crnom Gorom. Sada je apsolutno nedovoljno razvijena ukupna društvena, civilizacijska, a osobito crnogorska vjerska, naučna, kulturna, obrazovna i medijska infrastruktura koja bi imala adekvatnu svijest i samosvijest o tome, te ozbiljno uzela ovu činjenicu i radila na njenom ostvarivanju.

Pomoću Nacionalne zajednice Crnogoraca u Crnoj Gori i njenih kulturnih i naučnih projekata smanjila bi se trenutna pogubna i negativna zavisnost istraživanja i valorizovanja istinskog i stvarnog nasljeđa i tradicije nacionalnih Crnogoraca i Crnogorske pravoslavne crkve – odnosno autokefalne Pravoslavne crkve Crne Gore upisane u Sintagmu Carigradske patrijaršije još davne 1855.g. – od strane sadašnjih naučnih institucija  u Crnoj Gori i zvanične naučne nomenklature, prije svega Univerziteta Crne Gore, Filozofskog fakulteta, Istorijskog instituta, Crnogorske Akademije (CANU), od koje se to već u dužem vremenskom  periodu ne može očekivati, a stanje sa Dukljanskom akademijom (DANU) je poznato, jer i pored toga što je ona u potpunosti okrenuta ka afirmaciji crnogorskog kulturnog i istorijskog nasljeđa, država do sada ništa nije učinila  da se u kontinuitetu i na pravi način omoguće, podstiču i finansiraju takva i slična istraživanja. Ovim bi se, dakle, ponavljamo,  u mnogome spriječilo pogubno i negativno  posljedično stanje koje sadašnje ustrojstvo naučne pa i ukupne kulturne i obrazovne strukture ima na afirmaciju  crnogorstva, a samim tim i na afirmaciju i održivost crnogorske države. Inače, u prosvjetnom sistemu je praktično crnogorsko nacionalno-etničko, kulturno, istorijsko, jezičko, vjersko nasljeđe u potpunosti izbačeno iz udžbenika i iz nastave. Što se ide kao višim stepenima obrazovanja toga je sve manje i manje, a na fakultetima praktično i ne postoje ni minimalni sadržaji. I to samo u dijelu društveno-humanističkog spektra obrazovanja, dok je sav civilizacijski, humanistički i istorijski sadržaj crnogorstva u apsolutnom smislu izbačen iz svih proizvodno-tehničko-primijenjenih i prirodno-naučno-fundamentalnih prosvjetnih stupnjeva, nastavnih sadržaja, disciplina i usmjerenja.

Na ovaj način bi se koliko-toliko i u prosvjeti, i u kulturi, i u nauci, omogućio u relativno kratkom vremenu jedan stabilan ustavni i zakonski okvir kojim bi se finansirala crnogorska  stvaralačka misao, prije svega, ona nacionalnog, samim tim i multinacionalnog, građanskog, vjerskog, kulturnog, tradicionalnog i savremenog državnog, državopravnog i državotvornog pravca i aspekta, a to je jedino dugoročno održivi i temeljni aspekat i pravac postojanja Crne Gore. Formiranjem i radom Crnogorske nacionalne zajednice u Crnoj Gori u jednom velikom dijelu bi se onemogućio i prekinuo dosadašnji već višedecenijski izuzetno pogubni i rušilački praktično bojkot i diskriminacija suštinskog nacionalnog crnogorstva, u čijem temelju je prije svega Crnogorska pravoslavna crkva i istorijski i civilizacijski i identitetski sve do današnjih dana. Država Crna Gora, odnosno njena sadašnja vlast kao i sve buduće vlasti, bi morale i trebale da prepoznaju  ovu demokratsku prije svega i civilizacijsku mogućnost da prestanu sa posljednjom kolektivnom diskriminacijom koju ona kao država ima, a to je nesumnjivo sadašnja i već kažem višedecenijska diskriminacija prema Crnogorskoj pavoslavnoj ckrvi kao temelju nacionalnog crnogorstva. I ovaj današnji skup je svakako jedan od velikih pozitivnih koraka u tom pravcu i kao takvog ga treba pozdraviti i odati priznanje i državi i sadašnjoj vlasti u njenom dijelu koji se odnosi na problematiku i regulaciju vjerskih pitanja na toj činjenici, tj. na podršci civilizacijskom i ljudskopravaškom postojanju Crnogorske pravoslavne crkve bez koje Crna Gora kao prosperitetna i uređena suverena, demokratska i građanska država ne može postojati i biti ravnopravni član nadamo se vrlo brzo evropske porodice. 

Crnogorska nacionalna zajednica blagotvorno bi uticala i na međusobne odnose i saradnju unutar sadašnjih već postojećih Nacionalnih savjeta u zemlji, ali i na postojanje i rad Crnogorskih nacionalnih zajednica u dijaspori, osobito u našem regionu i šire. Trenutno, u zemlji jedino još nedostaje Crnogorska nacionalna zajednica i njen Savjet. Time bi se stvorio, kako u zemlji tako i u dijaspori, jedan sada tako neophodan i elementaran fundus, kapital, i u ljudima, i u istraživačkim projektima, i u idejama, i u publikacijama najšire vrste, i u medijima, i u društvenom dijalogu, i u obogaćenju tolerantnog i civilizacijskog nacionalno-vjersko-kulturnog suživota, i u udžbenicima, i u nastavi, i u javnom diskursu u cjelini,  što bi sve bio osnov za jednu mnogo širu i značajniju, dublju i kvalitetniju  prisutnost crnogorske nacionalno-državotvorno-građanske ukupne naučne, kulturne i obrazovne, vjerske i medijske misli i misije i u savremenoj Crnoj Gori i u dijaspori u cjelini. A to je conditio sine qua non opstanka i razvoja Crnogoraca i Crne Gore.