Doduše, znamo u čijim je rukama aktuelna vlast u Crnoj Gori, ali među njima se ne zna ko će je, koja politička grupacija, poniznije i snishodljivije predstavljati i tako zadobiti najveće povjerenje pomahnitalog gazde iz Beograda. Ta borba među njima otvoreno i bez zadrške traje već dugo i još je i te kako aktuelna. A kraj joj se i ne nazire.

Đe nesta onaj ponos crnogorski? Kome se predadosmo i postasmo igračka u njegovim rukama? Zar onome koji želi nestanak Crne Gore i Crnogoraca kao najbrojnijeg naroda u njoj? Zar autokrati kome ni vše od stotinu hiljada žrtava u ratu u kome je i sam aktivno učestvovao nijesu dovoljna opomena da se okane zlog nauma? Zar se još ne shvata da Crna Gora ima budućnost jedino kao građanska država, nikako ne država naroda što vodi u njen nestanak, jer je to projekat koji podstiče i druge narode da se zatvaraju u svoje atare? Zar se ne razumije da je upravo to cilj beogradskog diktatora? Zar se ne uviđa da je to put koji Crnu Doru vodi u propast? Zar ne vide nepravoslavni građani u Crnoj Gori da ta diskriminatorska politika Beograda i njih same gura na marginu društva?

Zar se odbija prihvatiti istina da život nije samo materijalna strana, da ima mnogo, neuporedivo značajnijih vrijednosti? Onih koje nas čine čovjekom, razumnim bićem koje umije razlikovati dobro i zlo. Koje, na primjer, potenciraju nemjerljivu važnost crnogorskog čojstva! Oličene u autentičnoj crnogorskoj filozofskoj misli na koju se crnogorska filozofija temelji i izgrađuje kao osobena i samo sebi svojstvena, a koja glasi: „Junak čoeku konja vodi.“ Na što s punim pravom insistira uvaženi akademik dr Goran Sekulović, filozof i pravnik, autor dragocjene knjige: „Istorije crnogorske filozofije.“

Ne, ništa od toga naše vlastodršce ne interesuje. Vođeni dominantno ličnim interesima, što je bila i ustaljena praksa, manje-više svake vlasti tokom čitave novije crnogorake istorije, uz časne, samo pojedinačne izuzetke, nastavljaju svoj, za društvo i državu poguban način vladanja pod dirigentskom palicom ostrašćenog političkog monstruma iz Beograda.

I što je najgore i užasno brine, malo kome sve to smeta. Neshvatljiva, nepodnošljiva erozija morala i pomanjkanja moralnijeg odnosa prema sebi i stvarnosti u kojoj se živi.

Pi, pi, po sto puta pi! No, da zaslužujemo bolje, ne bi bilo ovako kako jeste.