Piše: Boris Vukotić

Uprkos nedvojbenoj činjenici da su opasne, kriminogene strukture bile inkorporirane u sve dijelove crnogorske DPS vlasti, od najviših pravosudnih institucija do policije i sigurnosnih službi, te da je prema uzastopnim izvješćima Europske komisije Crna Gora patila od kroničnih problema kao što su „nedostatak integriteta elita, endemska korupcija, nepotizam, protekcionizam, zatvorene konspirativne mreže, problem neovisnosti sudske vlasti, institucionalna neučinkovitost i neažurnost“, također je nedvojbena činjenica da je do parlamentarnih izbora u kolovozu 2020. godine Crna Gora bila lider u EU integracijama na politički trusnom području Zapadnog Balkana.

U lipnju 2020. godine Crna Gora je otvorila sva pregovaračka poglavlja, a tri su bila privremeno zatvorena. U svim izvješćima Europske Komisije isticane su crnogorska privrženost i usklađenost s vanjskom politikom EU te apostrofirana njena stabilizirajuća uloga u regiji.  

Vučiću se nije svidio scenarij za Crnu Goru

Koristeći svoj privilegiran položaj (čak bi se moglo ustvrditi da je imao odriješene ruke u odnosu na zemlje regije) u Bruxellesu, Washingtonu i posebno Berlinu, (Angela Merkel: „Vučić je sidro stabilnosti koji Srbiju uspješno vodi na putu reformi“), gdje se pogrešno procijenilo da će se srpski predsjednik, unatoč svom životopisu i politici koju vodi, u konačnici ipak okrenuti EU agendama, Vučić je zapravo učinio sve da destabilizirajući Crnu Goru zaustavi odnosno potpuno blokira njene EU integracije. 

Razlog za njegovo djelovanje je jednostavan. Slično kao i u odnosu Ukrajine i Rusije, Crnogorci nisu smjeli poslužiti Srbima kao primjer da je otklon od retrogradnih politika i ideja moguć te da su europske vrijednosti ako ih zaista želite usvojiti apsolutno realne i dostižne.  

S ove vremenske distance i najvećim skepticima kristalno je jasno da iza kontroverznog ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u društvu srpskog patrijarha Porfirija u rujnu 2021. godine na Cetinju stoji nitko drugi do srpski predsjednik. Cilj ove sinkronizirane akcije bio je, uglavnom, uspjeli pokušaj urušavanja crnogorskog institucionalnog sustava, odnosno destrukcija crnogorske državne građevine. Dokaz za ovu tvrdnju su nepremostive razlike u tadašnjoj vladajućoj koaliciji, koje su se pojavile odmah nakon cetinjskog ustoličenja, a imale za posljedicu potpunu institucionalnu blokadu. 

Drugi Vučićev udar    

Drugi Vučićev udar na Crnu Goru je uslijedio nepunu godinu dana kasnije, a materijaliziran je kroz potpisivanje Temeljnog ugovora između Srpske pravoslavne crkve (SPC) i tadašnje manjinske crnogorske vlade. Ugovor se ticao reguliranja sveukupnih, ali prije svega pravno-imovinskih odnosa Crkve i države. 

Zbog kontroverznih odluka crnogorske vlade kada se to tiče izbjegavanja javne rasprave o spomenutom pravnom poslu sa SPC-om te prešućivanja negativne reakcije na tekst ugovora ne samo civilnog sektora i velikog broja političkih partija nego i najviših znanstvenih institucija u zemlji, poput Crnogorske akademije nauka i umjetnosti CANU, koji su upozoravali da je sadržaj Temeljnog ugovora u suprotnosti s crnogorskim ustavom te da izaziva nepotrebne podjele i tenzije u društvu, ubrzo je pokrenut postupak za izglasavanje nepovjerenja vladi, koja je u konačnici razriješena u Skupštini Crne Gore 20. kolovoza 2022. godine, poslije dvanaest sati rasprave.

Teška institucionalna kriza  

Država se ponovo našla u teškoj institucionalnoj krizi, bez legitimne vlade, funkcionalnog Ustavnog suda, Tužilačkog savjeta, polarizirana i podijeljena do nefunkcionalnosti. Europske integracije su definitivno blokirane, o čemu svjedoče i izvješća Delegacije EU u Crnoj Gori od 13. listopada 2022. godine te Europskog parlamenta u drugoj polovici 2023. godine, gdje se posebno naglašava da je „Europski parlament ozbiljno zabrinut zbog zlonamjernog stranog uplitanja, pokušaja destabiliziranja države, hibridnih prijetnji i kampanje dezinformiranja od stranih aktera u Crnoj Gori“. 

A zapravo primarni zadatak manjinske vlade bio je deblokada i ubrzanje pregovora s Europskom unijom u svjetlu špekulacija, koje nikad nisu službeno potvrđene iz administracije u Bruxellesu, da bi Crna Gora, zbog dešavanja u Ukrajini i opasnosti od destabiliziranja regije uslijed ruske neoimperijalne politike, mogla i „zaobilaznim“ putem do članstva u EU. Time bi se poslao jasan signal i drugim partnerima na Zapadnom Balkanu, prije svih Srbiji, da je pristupni proces i dalje živ. Međutim, Vučić je dirigirao tijek dešavanja u drugom pravcu. 

Razlozi za novi Vučićev udar

Nakon konstituiranja sadašnje crnogorske vlade formirane na temelju rezultata parlamentarnih izbora od 11. lipnja 2023. godine, na kojima je najviše glasova u krajnje fragmentiranom biračkom tijelu dobio pokret PES (Pokret Europa sad), aktualnog premijera Milojka Spajića, postalo je očito da se, unatoč očekivanjima nacional-šovinističkih, velikosrpskih centara moći u Beogradu te ulaska njihovih eksponenata u dijelove struktura crnogorske vlasti (predsjednik skupštine i izvršna vlast po dubini), magistralni pravac crnogorske vanjske politike neće promijeniti. 

Dakle, premijer Spajić je, bez obzira na utemeljene kritike kako vođenje vlade ne znači jedino upravljanje financijama ili gospodarstvom, već i rješavanje bremenitih identitetsko-ideološko-sigurnosnih pitanja, pokazao da će u svom djelovanju apsolutno slijediti zapadno orijentiranu politiku koja Crnu Goru vodi članstvu u EU te produbljivanju savezništva u NATO-u. Prethodno spomenuto podrazumijeva daljnju implementaciju EU sankcija Ruskoj Federaciji zbog brutalne agresije na Ukrajinu kao suverenu, međunarodno priznatu članicu UN-a te fakticitet da je Crna Gora priznala Kosovo kao neovisnu državu 2008. godine.

Uslijedile su pohvale od najviših dužnosnika Europske unije i Sjedinjenih Država, a prema kredibilnim izvorima, Spajićeva vlada je na najbolji način iskoristila zamah i rapidno ubrzala posao na implementaciji europske agende. Naravno, to se predsjedniku Vučiću i njegovom opskurnom radikalno-naprednjačkom krugu nikako nije svidjelo. 

„Izvođači radova“

Imajući u vidu političku heterogenost Spajićevog Pokreta Europa sad, gdje su se uslijed nezadovoljstva dugogodišnjom politikom DPS-a ukotvile raznorodne, često međusobno ideološko-identitetski suprotstavljene strukture, Vučić je zaigrao na kartu podjele odnosno cijepanja trenutno najveće (i vladajuće) crnogorske partije kroz naoko iznenadnu, ali za dobre poznavatelje prilika, dugo pripremanu i očekivanu ostavku aktualnog predsjednika Jakova Milatovića na sve funkcije u PES-u. Upitan planira li formirati novu partiju, Milatović je odgovorio da „ako demokratski procesi u Crnoj Gori u narednom periodu to budu zahtijevali, neće bježati od odgovornosti“. 

Kako bi stvari bile jasnije, potrebno je istaknuti da je predsjednik Milatović u svom uredu za glavnog savjetnika za sigurnost imenovao Dejana Vukšića. Ime Vukšića, inače bivšeg direktora Agencije za nacionalnu bezbjednost Crne Gore (ANB), vezuje se za aferu oko odavanja tajnih podataka NATO-a te bliske konekcije s agentima srpske sigurnosno-informativne agencije (BIA). Ruski mediji su svojevremeno prenijeli informaciju da je upravo „Dejan Vukšić raskrinkao tajne NATO-a i legalnu rezidenturu CIA-e u Crnoj Gori“.

Službeni posjet Annalene Baerbock i Dodikov „nenajavljeni“

U trenutku podignutih tenzija koje su po uhodanom scenariju dodatno napuhavali režimski mediji u Beogradu, a u vezi mogućih daljnjih poteza predsjednika Milatovića u odnosu na izlazak iz PES-a (čak se spominjao i pad Spajićeve vlade), Crnu Goru su posjetili ministrica vanjskih poslova Njemačke Annalena Baerbock i predsjednik bosansko-hercegovačkog entiteta Republike Srpske Milorad Dodik. Poruke su bile dijametralno suprotnog sadržaja i, sva je prilika, adresirane više „onom“ ili „onima“ koji nisu bili izravni sudionici razgovora.

Dodik je odradio svoju zadaću 

Međutim, Dodik je bez greške obavio svoj dio posla uz asistenciju izravnog Vučićevog eksponenta u Crnoj Gori, predsjednika skupštine Mandića. Ideja je bila pokazati premijeru Spajiću da se i pored njegove prozapadne agende u najvišim državnim institucijama Crne Gore može promovirati politika kreirana na Andrićevom vijencu 15 u Beogradu, odnosno čak i dalje, u odajama vladara u Kremlju. 

S druge strane, posjet njemačke ministrice vanjskih poslova Annalene Baerbock te njeno upadljivo požurivanje da Crna Gora svoje „domaće zadaće“ iz europske agende dovrši do ljeta „jer bi to bio jak signal onima koji žele spriječiti njen put ka EU“ govori o tome da je strpljenje Zapada na izmaku u odnosu na ambivalentnu Vučićevu politiku te da mu se ovoga puta neće dozvoliti destabiliziranje regije kako bi spasio „vlastitu kožu“. 

Jedino je pitanje kasni li europska birokracija s ovim zaokretom prema politici srpskog autokrata, posebno u svjetlu mogućeg ishoda predsjedničkih izbora u Sjedinjenim Državama. Ako dođe do rotacije u Bijeloj kući, što je sasvim realan scenarij ako se uzmu u obzir trenutne ankete i mišljenja kredibilnih promatrača, Europa će biti na velikim iskušenjima. Sukladno tome, i regija Zapadnog Balkana.   

Izvor: Index.hr

Autor: Antena M