Mlada partizanka pušku nosila, bombe bačala, pjesmu pjevala... tako se pjevalo tokom borbe za slobodu jer su partizanke bile ratnice, bombaši, bolničarke, kuriri. Tako se dugo pjevalo u miru jer su partizanke bile dobre majke, kuću držale, zemlju obnavljale, humanosti posvećene, na akcijama udarnice, u društvenim poslovima uglednice.

Istorija je slovima sa vječnom pozlatom ispisala - od 2.546 partizanki, koliko je u ratu učestvovalo, 483 su poginule. Iz tada malog Danilovgradskog sreza, od 128, koliko je u ratu učestvovalo, 40 partizanki je poginulo. U zatvorima i logorima smrti iz Crne Gore bilo je 12.108 žena, 1.825 je strijeljano, ubijeno ili umrlo. Sve su bile jednake - i pred cijevima, na vješalima, u logorima smrti, baš kao njihove majke, babe, prababe, u starim bitkama đe su Crnogorke barabar sa braćom i domaćinima pušku nosile i kada su od ,,srca sreću gubile, kolo zavodile i rane teške pjesmom liječile“ jer ,,naša borba zahtijeva, kad se gine da se pjeva“.

Zato je crnogorska žena, majka, sestra, partizanka zaslužila spomenik zahvalnosti, za sve one što su brašnjenik na Krusima, Martinićima, na Grahovcu, Skadru i Mojkovcu nosile, za one što su se borile i ginule od rodnog ognjišta, preko Pljevalja, Neretve, Sutjeske, Sremskog fronta, Prozora... za one čije su kosti ostale po ledinama i kazamatima, za sve heroine zapamćene i zaboravljene.

Nema u Crnoj Gori spomenika, niti partizanskog groblja, đe skoro polovina nijesu imena žena. Potvrđuje to spomenik na Lazinama, bronzana đevojka, partizanka sa slobodarskim pokličem, sa porukom za budućnost.

Na mermernim pločama su imena 23 đevojke, skojevke - Senka Vujašković, Senka Vujošević, Ružica Vučinić, Roksanda i Marta Dragović, bliznakinje Darinka i Mileva Zeković, Jovanka Ivanović, Roksanda Jovanović, Jagoda, Danica i Ruža Kalezić, Jelena Pavličić, Bosa i Milosava Popović, Irena i Milka Radović, Miruna Suhih, Milka Ćipović, Draga Ulić i Zorka, Jovanka i Roksanda Šaranović.

Polovina od njih nije imala ni 20 godina, ali, zapisao je hroničar, pred četničkim cijevima stajale su ponosno. Za taj zločin Javnom tužilaštvu Federalne Crne Gore specijalna komisija je u prvo slobodno ljeto predala dokumentaciju za 62 ratna zločinca. Većina je ,,dobrom voljom“ tadašnje vlasti oslobođena, ali narod njihovu izdaju nije zaboravio.

Iz dubokog poštovanja prema ženama Crne Gore, svih nacija i vjera, koje su ognjišta vjekovima časno čuvale i za slobodu se viteški borile, Savez boraca NOR-a i antifašista Crne Gore i Udruženje boraca NOR-a i antifašista Bara odavno podržavaju i pokušavaju da ,,oživotvore“ ideju generala Raška Vukosavovića, prvog komandanta prve slobodne teritorije u porobljenoj Evropi u Virpazaru nakon Trinaestojulskog ustanka, da se u ovom mjestu podigne spomenik ženi, majci, partizanki.

Ideja dugo živi u pričama i rijetkim obećanjima. Taj spomenik je obaveza antifašističke Crne Gore, koja, i kada je na tom polju bila jača, nije podigla spomenik na Cetinju, kakav zaslužuju 48 narodnih heroja i hiljade boraca poginulih u borbi za slobodu.

Spomenik ženi – simbol postojanja, humanosti, posvećenosti, hrabrosti, ljepoti, odvažnosti, otmenosti je spomenik zahvalnosti i poruka budućnosti.

Da pomenemo iz starih ratova, po istraživanju mr Srđe Martinovića, Milicu Popović-Lazović, Milosavu Perunović, Ljubicu Martinović, Jelenu Šaulić, Vidu Pavlović, Vasiliju Vukotić, Milicu Popović, pa listajući hroniku Drugog svjetskog rata podsjetimo na Daru Čokorilo, Zorku Nikolić-Stanišić, Joku Baletić, Jagliku Adžić, Jovanku Đurišić, Jagodu Bogićević, Anu Đuranović , Ikoniju Dedić, Jovanku Mušikić, Stanu Martinović, Milu Poleksić, Spaseniju Lješković, Stanu Tomašević, Lidiju Jovanović, zatim osam (od 90 u Jugoslaviji) crnogorskih heroina - Đinu Vrbicu, Jelenu Ćetković,Vukicu Mitrović, Ljubicu Popović, Jelicu Mašković, Milicu Vučinić, Dobrilu Ojdanić i Vukicu Mićunović...

Sjećanja blijede, uspomene umiru, istorija se prekraja, život prolazi, ostaju djela i dugovi, opstaju i spomenici - nijemi svjedoci.

Ostaje i obaveza antifašističke Crne Gore, potomaka onih koji su slobodu platili životom da podignu, kao znak zahvalnosti, spomenik – ŽENI, MAJCI, SESTRI, PARTIZANKI...