Piše: Željko Rutović

RAKO. Velika četiri slova azbuke gospodstva, boemije, duha i originalnosti. Posebnosti . Da, baš tako. RAKO. Razumijevanje i života i svijeta. I nas prolaznih u tom i takvom nam svijetu. I opet RAKO. Za trajnu kulturu sjećanja u kojima stanuju veliki ljudi.

U trošnoj podgoričkoj  kafani Most, na Vezirovom mostu, sa stolicom naslonjenoj uz zid te cigaretom, tim njegovim pratećim inventarom, Raka sam godinama sretao, kafanske sate provodio sa zadovoljstvom razumijevanja i kada ćutimo i kada pričamo. Sa Rakom nije išlo i ne može tek konvencionalno i protokolarno. Takav  format nije bio sklon uštogljenim sterilnim oblicima izvještačene protokolarnosti. Ne bas zato jer je on bio osobena ličnost koji  je svoju originalnost autentično i suvereno nosio, onako kako to malom broju odabranih pripada.

Kada neka  buduća vremena, ljudi i priče budu prebirali po sjećanjima ko je stolovao u toj i nekim drugim kafanama, sa ponosom i nostalgijom će reci, RAKO. Pa naravno, jer on i njemu rijetki slični ljudi, zaštitari su dobrog duha koji se urezuje u vrijeme na način da se njegovi savremenici  makar na kratko prenesu u neko drugo koje će živjeti od sjećanja.

O njegovom bogatom pravničkom znanju i dugogodišnjem uspješnom predsjedavanju Privrednim sudom Crne Gore ovdje nije riječ, a znamo da to ni on ne bi želio, jer Rako se je predstavljao ličnošću i svojom harizmom a ne funkcijama i titulama. Zato je ovdje riječ o nekom drugom znanju i duhovno boemsko šarmerskom nesvakidašnjem imanju koje rijetkima basta. Rako bastadur i Rako rizničar sociologije duha, sa riječima je majstorski, gotovo laboratorijski operisao, tako da tu nije bilo ni viška ni manjka. Taj njegov satirični igrokaz duha ostala je osobena naratološka literatura na koju se često poziva i podsjeća taj forum na kojem su Rakov gest, mimika, govor tijela, ostali upečatljivim  znakovljem  koje je pravilo upravo tu razlliku, vidljivu i pamtljivu. Slušajući ga i gledajući ga, bila je privilegija koja se, u vremenu uprosjećenja napadne sterilnosti, rijetko ukazuje. Onako, kao iz najljepših bukvara duhovitosti odgovarao je  Rako “dim u dim”  pritom sa rijetkom lucidnošću  koja se  ne rasipa  brojnim riječima. Pažljivim slušaocima bila je  i jedna riječ dovoljna  od Raka, jer je to riječ koja je i u podtekstu i između redova kazivala mnogo. A opet sve to na neki njegov  hemingvejski način umjetničke gestikulacije, lakonskog odgovora i filmske harizmatičnosti nostalgične crno – bijele trake. Popunjavao bi energetski svojim ulaskom  kafanski prostor, tako da vam se učini da posle njega više niko ne treba ni biti tu. I zato je to, između ostalog, RAKO. Četiri slova jedne životne džentlmenske  knjige koju iznova treba isčitavati i prenositi u nasljeđe, sa porukom i poukom kako je to nekad bilo sa Rakom – Čovjekom, prijateljem, drugom, kolegom, sugrađaninom. Rako, vitez duha. Rako, Čovjek od imena i ljudskog stamenog  biljega.

U neispričanoj priči o Raku  podsjetimo se riječi još jednog iz bratstva velikih boema, dramskog pisca Boža – Bote Koprivice, koji kaže “Svi smo sujetni, ali ako nemšs prostor u srcu da se oduševis drugim, onda nista od tebe”.  Svojom licnošću, etičnošću, vrijednostima, principima, dušom, Rako je zaista bio čovjek za oduševiti. Ostaju mnoga svjedočanstva koja zbore o toj emociji i svekupnoj Rakovoj akademskoj, socijalnoj i empatičnoj inteligenciji, koja je ravno budističkoj nirvani posmatrala lice i naličje naše zbilje, stajući uz ono lice koje životu daje smisao života, iskrenog, ljudskog, nepokornog.

Konacno, Rako će nas iznova podsjećati na jedan bolji, ljepši, etičniji i mudriji svijet, čiji on bijaše prepoznati Građanin života smisla koji je drugim životima i prostorima upravo svojom aurom davao taj so smisla. Smisla koji se ne mjeri vremenom nego tragom u njemu. A Rakov trag hronika je civilizacijskog trajanja koje se ne bilježi  konvencionalnim mjerama ljudskih života.

U Drevnom vodiču za kraj života Seneka kaže “život je kao pripovijedanje, važno je koliko je dobro izvedeno….nije važno u kom trenutku stanes, stani kad god želis, samo na kraju stavi dobru završnicu”.

A pripovijedati o Raku, znači čuti i doživjeti tonove i riječi onih lektira  kojima se rado okrećemo jer upravo u njima tražimo taj eros Senekinog pripovijedanja  koji se je kod Raka suptilno razvijao na način da svako od nas može u njegovim nenametljivim  porukama naći tu stranicu, to parče života koje kroz, naoko malo,  govori i misli o velikom, pa ma šta god pod tim pojedinačno mislili. Rako, između ostalog, taj poklonik estetike oldajtmera, kako i dolikuje filozofemi boemije, na najhumaniji način mislio je život i sve oko njega.