OD 1945.G. DO POLOVINE 70-IH GODINA

Ovaj III tom ''Istorije crnogorske filozofije'' obuhvatiće, dakle, njen razvoj u vremenu od 1945.g. do polovine sedamdesetih godina. Riječ je o jednom izuzetno burnom i dinamičnom razdoblju u kojemu se Crna Gora razvijala u više ustavno-političko-pravnih oblika nove komunističko-ideološke jugoslovenske državne socijalističke federacije. Nakon njenog raspada, jedno vrijeme je bila u dva ustavno-političko-pravna oblika državnog zajedničkog života sa Srbijom. Na kraju, Crna Gora je 2006.g. mirnim putem, na referendumu o državno pravnom statusu postala nezavisna, suverena i međunarodno priznata zemlja.  U posljednje tri decenije u Crnoj Gori su se smijenila četiri, a od 1945.g. ukupno šest državno-pravna uređenja.

U ovom III-om tomu na početku se predstavlja filozofska koncepcija Milovana Đilasa. I to kako filozofsko-politička tako i filozofska misao koja pripada njegovom interpretiranju i valorizovanju osnovnih kategorija, tokova, osobina i pravaca crnogorskog filozofskog pogleda na svijet. Na neki, nikako ne formalni već suštinski, način Đilas jeste i pravi, najsveobuhvatniji, gotovo reprezentativan, pojmovni i enciklopedijski uvod u savremenu crnogorsku filozofiju, odnosno crnogorsku filozofiju nakon Drugog svjetskog rata, koja se oblikovala sa trijumfom marksizma i komunizma, na jednoj, i sa službenim padom tog istog društvenog sistema, na drugoj strani, čemu je Đilas, u oba slučaja, dao izuzetno velik i prepoznatljiv, iako svakako kontroverzan i protivurječan,  doprinos. Đilasovo djelo predstavlja svojevrsni tranzicijski ''most'' između građanskog i novog, marksističkog, komunističkog, ali – iako izgleda paradoksalno kada je u pitanju jedan isti čovjek! – i onog suprotnog: između komunističkog i (ponovo!) građanskog, viđenja naše opšte duhovne i filozofske zbilje, te kao takvo ima izuzetan značaj u analizi najbitnijih tokova razvoja filozofije u Crnoj Gori i kod crnogorskih autora u socijalističkoj Jugoslaviji od 1945.g. pa sve do najnovijih vremena. Osobito mjesto u tome ima Đilasov odnos prema Njegošu o kome je napisao tri spisa.

Analizirajući ih danas, možemo da bolje sagledamo ne samo prošlu već i sadašnju, čak i buduću, atmosferu kako duhovnu tako i zbiljsku na prostoru bivše SFRJ, osobito crnogorsko-srpskih odnosa. Prvi tekst koji je Đilas objavio o Njegošu bio je članak iz 1937.g.  –„Bilješka o Njegošu“,a prvu knjigu koju je posvetio Njegoševoj stvaralačkoj misli, Đilas je naslovio sa ’’Legenda o Njegošu” (1952.g.) Kako piše Predrag Brebanović, ‘’knjiga je objavljena u izdanju beogradske Kulture; to već besumnje nije bilo štivo koje je pisano po partijskom nalogu, nego iz duboke lične potrebe (kao i tekstovi iz 1953 i 1954, koji će dovesti do Đilasovog pada); ta knjiga jeste u izvesnom smislu kontra-knjiga, odnosno odgovor na knjigu Isidore Sekulić Njegošu, knjiga duboke odanosti (1951), ali je i mnogo više od toga.’’[1]

’’Legenda o Njegošu” je naročito sa današnjeg stanovišta i savremenih društvenih prilika i procesa zanimljiva, jer je u pitanju i po neposrednom motivu, podsticaju, namjeri, svrsi i zadatku antinacionalistička knjiga, što zapravo u biti jeste i treća Đilasova knjiga o Njegošu ‘’Njegoš: pjesnik, vladar, vladika’’, budući da je u njoj dao sa stanovišta autentičnih državnih i nacionalnih vrijednosti i interesa Crne Gore i crnogorskog naroda-nacije!?, moćnu i argumentovanu kritiku ruskog i slovenskog mita, dakle, panrusizma i panslovenstva, izgradivši sa te pozicije i osnov za isto tako razornu i argumentovanu kritiku i velikosrpstva, što je dakako eksplicitno gledajući izostalo, budući da Đilas upravo u toj trećoj, nesumnjivo sadržajnoj, obimnoj i vrijednoj knjizi, vrši konačnu?! reviziju svog gledanja u odnosu na – u krajnjoj instanci i suštinski posebno u sferi Njegoševe i ukupne crnogorske etničke pripadnosti – prethodnu knjigu ’’Legenda o Njegošu”. Predrag Brebanović u tekstu  ”Legenda o Đilasu i Legenda o Njegošu” kaže: ‘’Moja je teza da se Đilasov njegoševski trokorak nipošto ne može opisati u hegelovskom ključu (teza-antiteza-sinteza); naprotiv, ukoliko bismo se držali Hegela, onda bismo mogli da kažemo kako se kod Đilasa (a stavovi o Njegošu tu možda ne predstavljaju izuzetak) dešava začudna evolucija od teze, preko sinteze ka antitezi!’’

Brebanović dalje piše o knjizi ’’Legenda o Njegošu”: ‘’Ona je čak i za Đilasova merila čudna i ‘kontroverzna’ (tačnije bi bilo reći: radikalna) knjiga, koja u sebi spaja mnoštvo naizgled nespojivih momenata: pre svega, nju je za svega par meseci napisao čovek koji je u tom trenutku bio na vrhuncu moći (što je pomalo njegoševski momenat kod samog Đilasa, koji je poput vladike Rada uporedo vladao i pisao), ali ju je ipak – zbog njegovog upuštanja u neke okršaje – teško (čak i danas) ne doživeti kao hrabru, drsku i bezmalo skandaloznu; pri tom ne mislim ni na kakvu agresiju, koja se Đilasu obično pripisuje, nego na jednu vrstu otvorenosti, pa ako hoćete i iskrenosti kakva najčešće nije svojstvena ni intelektualnom, ni političkom životu; u pitanju je bilo svojevrsno kršenje decoruma ili čak javnog morala…Najvažnije od svega je to kako je Legenda koncipirana; jer, premda jeste zamišljena u duhu fojerbahovsko-marksističke kritike religije, ta knjiga je nedvosmisleno pisana u prilog jednom vladici… Iako uglavnom okrenuta ka prošlosti, ovo je knjiga koja je po mnogo čemu išla ispred svog vremena, s tim da je (za razliku, na primer, od Konstantinovićeve Filosofije palanke, za koju se redovno tvrdi da je bila predskazanje, mada se pojavila skoro dve decenije docnije, pa bismo je mogli proglasiti i Minervinom sovom, čiji se huk začuo tek u suton) imala tu nesreću da je se, onda kada je vreme sazrelo za nju, niko, ama baš niko (uključujući i njenog autora) nije setio – naprotiv, manje-više su svi koji su za to ‘pozvani’ (mislim na kritiku i ono što se naziva javnošću) radili na njenom nestanku iz pamćenja. U tom smislu, meni se čini da bi tek danas – da odmah istrčim sa jednom od svoji poenti – sa okončanjem epohe takozvanog postkomunizma ova Đilasova knjiga mogla početi da odjekuje na pravi način, pošto mnogim ljudima napokon postaje jasno da se ni nacionalizam ni klerikalizam (o kojima se poslednjih dvadesetak godina zbilja dosta pisalo) ne mogu adekvatno niti opisati, a kamoli kritikovati mimo njihovog utemeljenja u klasnom društvu u kojem su nastali i u kojem živimo’’.

„Naša javnost“, piše Đilas u ’’Legendi o Njegošu”, ‘’upada u plitku, trivijalnu, besprincipijelnu, nekritičku i nenaučnu nacionalnu i nacionalističku romantiku ’svoje’ (srpske, hrvatske, crnogorske itd.) sitne buržoazije… U isti tor sjavljuju i ovce i kurjaci. I nijesu naši ljudi, komunisti i marksisti, uspjeli da pomarksiste razne sitnoburžoaske i buržoaske ideologe, nego su se neki od njih sami počeli da preobražavaju u malograđane, zahvaljujući i svojoj sopstvenoj plitkoći i malograđanskom romantičnom zanosu prema prošlosti i svome strahopoštovanju pred tobožnjom kulturnošću, tobožnjom erudicijom isl.; to bar važi za one kod kojih je malograđanin bio onaj stvarni, pritajeni ali i neprimereni ja, koji se uvijek zlurado i strpljivo, ali i s razumijevanjem, smješkao paradnim i ne baš nekoristoljubivim nastupima onog drugog prividnog ja – „marksističkog“ i „revolucionarnog“. Kao u morskoj oluji, orkan klasne borbe izbacuje na sve strane ne samo kominformovska čudovišta,/koja nikakva dosadašnja nauka nije poznavala, nego i svakojake stare i dobro znane nakaze, za koje je već davno bilo vrijeme da još jedino naše proleterske i socijalističke majke straše njima svoju djecu. To je pojava, društvena pojava…’’[2]

Jeli to i Đilas, kao komunista i marksista, počevši se preobražavati u malograđanina, nije uspio da ‘’pomarksisti razne sitnoburžoaske i buržoaske ideologe’’, nego se i on sam ‘’počeo da preobražava u malograđane’’?! (Kiš bi još dodao u banalnost, u primitivizam, poručivši i to da ne vjeruje Đilasu, jer su komunisti veliki lažci i da se nikada istinski ne promijene!?)  Jeli to i Đilas, samo par godina kasnije, zahvaljujući ‘’sopstvenoj plitkoći i malograđanskom romantičnom zanosu prema prošlosti i svome strahopoštovanju pred tobožnjom kulturnošću, tobožnjom erudicijom isl.’’ (npr. jednog Nikolaja Velimirovića) – ’upao u ‘’plitku, trivijalnu, besprincipijelnu, nekritičku i nenaučnu nacionalnu i nacionalističku romantiku ’svoje’ ‘’, u njegovom slučaju očite ‘’srpske…sitne buržoazije’’?! Jeli i njega ‘’orkan klasne borbe’’ izbacio u društvo ‘’svakojakih starih i dobro znanih nakaza’’ i jeli i on sjavio zaneseno i romantično, egzaltirano i oduševljeno, u isti tor sa ‘’kurjacima’’, od kojih je za vladiku Nikolaja Velimirovića tvrdio, dakako prije toga, da je od njegove knjige o ‘’Njegoševoj religiji’’ iz 1911.g. i počelo neadekvatno, idealističko, u biti velikosrpsko, nacionalističko i klerikalno tumačenje Njegoševo?! Pa iako se vidi iz detaljnog iščitavanja knjige’Njegoš: pjesnik, vladar, vladika’’,  da Đilas suštinski nije pristao na takav odnos prema  Njegošu, na formalnom, pojavnom, eksplicitnom i verbalnom planu on nije uspio da svoju kritiku panrusizma i panslovenstva dovede do kraja, tj. zaokruži sa kritikom velikosrpskog nacionalizma, klerikalizma i šovinizma. Naprotiv. A u krajnjem, jeli i moglo biti drugačije (na stranu vrsta i stepen krvavog raspada čak i prve i, naravno, druge Jugoslavije, ili je već u startu i to bilo uračunato u konačni saldo!?), kada se radi o jugoslovenskoj sudbini s obzirom na način ‘’ujedinjenja’’ i stvaranja jugoslovenske države (Kraljevine SHS) 1918.g., ali i mnoge prethodne istorijske procese koji su se odigravali na balkanskom tlu? Posebna je tema koliko je porazna i defanzivna aktuelna sudbina crnogorstva – i (multi)nacionalnog i građanskog, i istorijsko-državnog i civilizacijsko-kulturološko-emancipacijskog – u Crnoj Gori posljedica jačine i sveprisutnosti i kod elite i u društvu samo ‘’prividnog’’, ‘’paradnog’’, ‘’ne baš nekoristoljubivog’’ suverenizma i crnogorcizma, a u biti velikosrpskog malograđanskog nacionalizma, kojemu se ne možemo suprotstavit makar i neznatnom nekom količinom istog takvog crnogorskog nacionalizma, već isključivo znanjem, tj. adekvatnim prosvjetnim, naučnim i kulturnim politikama, odnosno državom koja će biti profilisana evropski, građanski, sekularno, antifašistički i pravno i socijalno pravedno (legalno i legitimno). Samo da se ne zaključi da je crnogorstvo posljedica marksizma i socijalističke revolucije, jer od toga ništa nije dalje od istine. Upravo suprotno – tek kada se oslobodimo od partijske države (a njeni pipci i dalje traju i u ovoj našoj već decenijama aktuelnoj tranzicionoj demokratiji), moći ćemo da na pravi način gradimo slobodnu i istinski građansku i demokratsku, u isto vrijeme i izvornu i savremenu, Crnu Goru. 

Opravdanje za ne-ofanzivno prilaženje (iz)gradnji crnogorske države nakon 2006.g. je bilo da za tim nema potrebe, jer može biti kontraproduktivno, već da će i mnogi (do)tadašnji protivnici crnogorske nezavisnosti postepeno promijeniti mišljenje i postati Crnogorci, makar u građanskom i državotvornom smislu!? Desilo se suprotno. Mnogi ‘’Crnogorci’’ iz dosadašnje, tj. nekadašnje vladajuće elite nijesu, sva je prilika, uspjeli u svom ‘’epohalnom’’, ‘’strateškom’’naumu da pocrnogorče mnoge prosrpske pojedince i snage/grupe, no su i oni (ili su tamo već bili?!) sami upali u (zna se koji i čiji!?) tor đe jave zajedno i ovce i kurjaci!? Pogađate ko su bili i ostali ovce, a ko kurjaci!?     

Đilas je, zajedno sa ostalim vođama jugoslovenske/crnogorske komunističke/socijalističke revolucije i dakako sa samom revolucijom kao i poretkom i pokretom, zapravo pokušao da da ‘’pravi’’, u svakom slučaju prosvjetiteljski, emancipatorski, nenacionalistički (ne-velikosrpski! i bilo koji drugi!)) socijalni, moderni, obrazovni sadržaj, konkretno u ovom slučaju crnogorskoj naciji, ali nije na tom putu izdržao već je na kraju pokleknu(t)o (i to u kontinuitetu više generacija jugoslovenske/crnogorske komunističke elite) pred, prije svega i ponajviše, kosovskim mitom, precizno: kao mitom o Crnoj Gori kao taocem kosovskog mita, po recepturi Isidore Sekulić: ‘’Sve ide u iracionalno. Srpstvo, to nije hleb i škola i država, nego je Kosovo; a Kosovo je grob, grob u koji je sve zakopano; a vaskrs ide opet preko Kosova’’. Možda je objašnjenje i opravdanje u Đilasovim riječima da ‘’čovjek ne može pobijediti svoje doba.’’ Nema sumnje da je crnogorsko velikosrpstvo u vazalnom i kolonijalnom odnosu prema matičnom i centralnom, rodnom i izvornom, hegemonskom i imperijalnom, asimilatorskom i u biti ugnjetačkom, diskriminatorskom velikosrpstvu (ono je takvo ne samo prema etničkim Crnogorcima i crnogorskom narodu-naciji, već čak i prema njegovim, tj. velikosrpskim najodanijim sljedbenicima i realizatorima među samim Crnogorcima!).

Danas se, polovinom treće decenije dvadesetprvog vijeka, snage istinskog i evropskog, savremenog, demokratskog crnogorskog suverenizma moraju boriti ne samo protiv ove vrste velikosrpskog imperijalizma, koja je sada u zemlji na vlasti, već i protiv još jednog uvezenog imperijalizma, ’’crnogorskog’’ neoliberalnog kapitalizma, čija je paradigma uska povezanost ekonomije, politike, kulture, obrazovanja, nauke i ideologije, koji je do juče bio na vlasti, ali i dalje ima velikog upliva u zemlji, iz čijih redova su se obilno i vrlo lako pravili i još uvijek mogu praviti i prave već simbioze i sa stranim i sa domaćim velikosrpskim imperijalizmom u raznim sferama društva. Tu smo đesmo u Crnoj Gori danas – u državno-(multi)nacionalnom, idejno-kulturno-naučnom i društvenom sadržaju – zato što su predstavnici crnogorske ’’suverenističke’’ elite, odnosno  državno/partijsko-društvenog dojučerašnjeg vrha, u kontinuitetu negativnim i samorazarajućim kompromisima sa neprijateljima i negatorima crnogorske države, korupcijom i nepotizmom, okamenjenošću i zatvorenošću, presahlošću novih ideja i prestankom suštinske vjere u održivu, demokratsku, modernu, kulturno-naučnu, identitetsko-duhovnu i emancipacijsku nacionalnu i državnu, građansku i multinacionalnu obnovu crnogorstva i crnogorcizma, napravili sve pretpostavke za dolazak sada aktuelnog velikosrpskog kleronacionalizma i klerofašizma na vlast, ili, kako kaže Đilas u ’’Legendi o Njegošu’’ (znači u prvoj, a ne u drugoj knjizi o Njegošu, tj., to kaže, dakle, prije nego se predao u borbi upravo protiv onih zbog koje je i napisao prvu knjigu, što ne znači da druga knjiga o Njegošu nije izuzetan poduhvat!) –  zato što su „potonuli u opšti kapitalistički vrtlog sinekura, priznanja, počasti i svakojakih karijera“. Ovim Đilasovim riječima ne treba ništa pridodavati, jer su toliko aktuelne u sadašnjem crnogorskom trenutku u kome se sa nivoa vlasti negira habitus i korpus crnogorstva i crnogorcizma! – od politike preko ekonomije do ideologije, jezika, školstva, nauke, kulture, medija, od CANU do SPC, od državnog do privatnih Univerziteta! Mali su i nijesu mnogo ohrabrujući izgledi za uspjeh u toj borbi i pobjedu, moćni su protivnici (no kada su se Crnogorci i Crna Gora povlačili: pred najmoćnijim neprijateljima su bili i najotporniji i najžilaviji!), baš kao što je i Đilasu odmah bilo jasno da gubi bitku sa bivšim drugovima, ali kako je isticao ’’tvoraštvu i borbi kraja nema’’ i da se njegove ideje neće valorizovati u sadašnjosti, ali da možda piše i stvara za ’’buduća pokoljenja’’, za ’’buduće vrijeme’. No, očito je da se baš u to ’’buduće vrijeme’’, tj. u ovom sadašnjem i budućem dakako vremenu, u domenu crnogorskog nacionalnog i državnog, građanskog i (multi)nacionalnog pitanja mora ići i iznad i mimo i više i bolje i istinitije i adekvatnije od samog Đilasa i  njegovog djela prije svega u toj društvenoj, idejnoj, istorijskoj i naučnoj sferi! Uostalom, da nijesmo tako u Crnoj Gori postupali i postupili pred kraj XX-og i početkom XXI-og vijeka, sigurno da poslije jednog vijeka ne bi uspjela obnova crnogorske suverenosti i nezavisnosti, pa iako smo se danas zagrcnuli i stali, ali je važno da se i dalje ima vizija i prava slika sadržaja i vrijednosti crnogorske slobode i nezavisnosti, a onda će se pomoću istih takvih principa i načela i doći, ili makar približiti, tom jednom jedinom svetom cilju crnogorske građanske, (multi)nacionalne i državne opstojnosti. Kako reče Marko Miljanov, dobro se jedino ostvaruje dobrim! Jer, zlo, ’’taj idealistički balast’’, može se istinski pobijediti, kako piše Đilas, samo perom, tj. Markovim i crnogorskim etičko-filozofsko-teorijskim pojmom, ali i praktičnim djelom, ’’dobročinstva’’, zapravo, crnogorskom suverenom državom zasnovanom, između ostalog, i na tom svetom pojmu crnogorske hiljadugodišnje opstojnosti!

                               (Nastavlja se)