Nik Gašaj

U svijetu, do početka 90-ih godina 20. vijeka, dvojno državljanstvo bilo je isuviše rijetko. Sprečavao ga je najveći broj država jer se smatralo prijetnjom državnoj suverenosti i izvorom suprotstavljenih obaveza i pripadanja, a u odnosu između države i državljanina, građanina izazvalo je probleme koji su izgledali nepromostivi: dvostruka obaveza služenja vojske, dvostruko oporezivanje, dvostruko glasanje, dvostruko korišćenje socijalnih povlastica.

I međunarodni dokumenti su izražavali nesklonost država prema dvojnom državljanstvu. Liga naroda je 1930. u konvenciji obznanila da je "interes međunarodne zajednice" da države članice prihvate da svaka osoba treba da ima samo jedno državljanstvo. I nakon Drugog svjetskog rata dvojno državljanstvo se smatralo suprotnim međunarodnom poretku zasnovanom na nacionalnim državama. Međunarodna pravna komisija zaključila je 1954. da "sve osobe imaju pravo na državljanstvo, ali isključivo na jedno državljanstvo" kao i Konvencija Vijeća Evrope o smanjenju višestrukog državljanstva iz 1963. godine.

Međunarodnom javnom pravu i međunarodnoj zajednici i državama koje pripadaju međunarodnoj zajednici nijesu mili ni dragi ni apatridi, ni lica bez državljanstva, ni bipatridi, lica sa dva državljanstva, jer to unosi zabunu, probleme, komplikuje odnos prema tom licu. To lice, ukoliko, recimo, počini prekršaj ili krivično djelo, može da se pozove na jedno od dva državljanstva i traži da ga ta, država, u kojoj nije počinio to neko društveno opasno djelo, zaštiti. Tada, dakle, nastaje jedna pometnja, kako u imovinskopravnim odnosima, tako i u nizu drugih odnosa, naravno na planu povreda krivičnog zakona ili prekršajnih zakona. Međunarodna zajednica ne voli ni lica bez državljanstva, ni lica sa dva državljanstva.

Prof. dr Kasim Trnka navodi: Međunarodno pravo nije raspoloženo, tako da kažem, prema dvojnom državljanstvu. O tome postoji čak i jedna konvencija, zaključena u Vijeću Evrope 1962. godine, u kojoj se insistira da svaki građanin ima jedno državljanstvo, jer postoje određeni problemi kada imate dvojno državljanstvo, na primjer u slučaju borbe protiv terorizma. Sada u savremenom svijetu ta pitanja dobijaju izuzetno veliki značaj". A ja bih dodao i pitanja počinilaca koruptivnih radnji i kriminala u Crnoj Gori, u regionu i šire. I prof. dr Vitomir Popović govori o klasičnoj zloupotrebi dvojnog državljanstva. Na primjer, osoba koja je počinila najteže ratne zločine u Hrvatskoj, a koja je pobjegla u BiH, jednostavno nije isporučivana Hrvatskoj, odakle je došao, da "izdrži kaznu". To ukazuje da se radilo o izigravanju prava i dvojnog državljanstva.

Dvojno državljanstvo povlači i različite probleme između dvije države – gdje će se vršiti plaćanje poreza, služenje vojnog roka, odziv na vojno ratište, aktivno i pasivno biračko pravo, zaštita prava kada se takav građanin nađe u inostranstvu, kojoj će se ambasadi obratiti i niz drugih pitanja. Danas ni pojedine članice EU ne dopuštaju dvojno državljanstvo: Austrija, Češka, Danska, Estonija, Letonija, Litvanija, Holandija, Njemačka i Poljska.            

U pojedinim postsocijalističkim državama, u srednjoj i jugoistočnoj Evropi dvojno državljansto je politički instrument konzervativnog nacionalizma, tj. instrument jedinstva nacije i proširenja nacionalne zajednice preko državnih granica. Dakle, riječ je o pokušaju ekspanzionizma i revizionizma u državama na koje su bile usmjerene. Na primjer, državne politike Rumunije i Srbije izazivale i izazivaju nestabilnost susjednih država (Moldavija, BiH, Crna Gora, Kosovo).

Rumunska politika dvojnog državljanstva temelji se na dugoj tradiciji totalno-etničkog shvatanja nacije i integralnog nacionalizma, koja se u 90-im izrazila u revizionističkoj politici prema susjednoj Moldaviji s ciljem obnove Velike Rumunije. Rumunija je zakonom o državljanstvu iz 1991. uvela pravo na državljanstvo za pripadnike prekograničnih manjina u susjednim zemljama (Moldaviji i Ukrajini), dopuštajući im da zadrže svoje drugo državljanstvo. Tom je politikom uspostavila nerezidentno državljanstvo za većinsko stanovništvo Moldavije, koje smatrala etničkim Rumunima, a s ciljem da Moldaviju, nastalu raspadom SSS-a, s vremenom ukine kao suvereni entitet i priključi Rumuniji (prof. Dr Slaven Ravlić).

U Mađarskoj je 2001-2004. postojao snažan otpor socijalista i liberala koji je doveo do neuspjeha referenduma o davanju državljanstva Mađarima u susjednim državama 2004., a zasnivalo se na liberalno-građanskom shvatanju i isticao da to može izazvati rast troškova i poreznog opterećenja građana, regionalnu nestabilnost i nedemokratsko povećanje biračkog tijela, što bi ugrozilo političku ravnotežu u Mađarskoj.

Republika Srbija je tako ustrojena da sve Srbe u regionu tretira kao njena srpska dijaspora iako su Srbi u Crnoj Gori, Hrvatskoj, Srpskoj Republici i na Kosovu autohton narod, a da nisu emigrirali iz Republike Srbije. Dalje, Srbija je donijela Zakon o državljanstvu koji omogućava dobijanje dvojnog državljanstva i crnogorskim državljanima koji se nacionalno izjašnjavaju kao Srbi, ali, prema mojim saznanjima, kao jedan od osnovnih uslova za prijem u srpsko državljanstvo jeste da svi Srbi moraju podnijeti pismenu izjavu da Republiku Srbiju smatraju svojom državom. Na taj način ona diretno zadire u suverenitet drugih država. Naravno, to je politička zloupotreba.

Uvođenje dvojnog državljanstva u Crnoj Gori, kao maloj državi, može biti rizično po njen državni suverenitet i teritorijalni integritet, jer to može dovesti do njene destabilizacije i teritorijalne dezintegracije. Dakle, Crna Gora ne bi trebalo da dozvoli uvođenje dvojnog državljanstva kako bi zaštitila svoje državne i nacionalne interese i očuvala demografsku strukturu svog stanovništva, kao mala zemlja. To je istorijska nužnost. Nažalost, upozorenja, ni u prošlosti ni danas, ne dopiru do ušiju političara.