Piše: Tijana Lopičić

Navršava se 108. godina od slavne Mojkovačke bitke, koja svjedoči o nepotrebnoj crnogorskoj žrtvi, ali i crnogorskom patriotizmu, herojstvu, časti i poštenju crnogorskih vojnika. Surova istina o kojoj se dugo ćutalo, ali se, nažalost, i  danas često prećutkuje, ne može i nikada neće umanjiti podvig hrabrih crnogorskih vojnika, kojih se sjećamo sa ponosom.

Mojkovačka bitka, koja se odigrala između 06. i 07. januara 1916. godine, samo je  jedan od zlokobnih primjera nepotrebnog žrtvovanja u Prvom svjetskom ratu, kada je Sandžačka vojska Kraljevine Crne Gore zaustavila austrougarsku ofanzivu, te navodno napravila odstupnicu srpskoj vojsci da se povuče iz pravca Peći preko albanskih i crnogorskih planina ka Jadranskom moru i kasnije Krfu.

Naime, sa vojnog stanovišta Mojkovačka bitka je bila apsolutno nepotrebna. Crnogorski vojnici, ali ne po prvi put, nepotrebno su žrtvovani u zakulisnim igrama Vrhovne sprske komande. Istorijska je činjenica da su srpski vojnici svoje povlačenje sa teritorije Crne Gore započeli 03. decembara 1915, a završili do 03. januara 1916. godine, odnosno već 04. januara je posljednji srpski vojnik napustio Skadar na putu za Krf.

No, ovo zlokobno žrtvovanje ne čudi, jer je pod pritiskom Rusije, kralj Nikola bio primoran da 1910. godine potpiše nepovoljan vojni sporazum sa Srbijom, te je kao gospodaru Crne Gore i vrhovnom komandantu crnogorske vojske, onemogućio odbranu vitalnih crnogorskih interesa i otvorio put za destabilizaciju i propast Crne Gore. Tako da je vojskom u tom periodu  komandovao tadašnji srpski pukovnik Petar Pešić, koji će kasnije, za uspješnu realizaciju zlokobnog “bratskog” žrtvovanja, u Srbiji biti nagrađen činom generala.

Danas je velikosprka mitomanija uzela toliko maha da njihovi mediji Mojkovačku bitku predstavljaju putem ‘dizajnerskog rješenja’ na kojoj ističu trobojku. Ne samo što skrnave sjećanje na Mojkovičku bitku, i što je tu mitomaniju lako osporiti materijalnim ostacima –  fotografijama iz toga doba, već prećutkuju i onu surovu istinu da su se crnogorski vojnici žrtvovali da se na Solunskom frontu se ne bi našle dvije vojske i dva kralja.

Tako da je trebalo imati hrabrosti ranije i iznijeti surovu istinu, na šta je i ukazivao poznati crnogorski akademik Radoslav Rotković. U svojoj knjizi “Velika zavjera protiv Crne Gore” govori o pedesetoj godišnjici Mojkovačke bitke, ali i zašto je urednik TV Titograda ipak odlučio da istina još jednom bude prećutana javnom mjenju, te kaže: “Neka! Pusti ih da umru u tome snu da su uradili nešto veoma važno i korisno, spasonosno za domovinu! Pa ćemo potom da zborimo kako je to zaista bilo!”

Onoga dana kada se kao društvo uzdignemo iznad velikosrpske propagne i pružimo adekvatan otpor, to će postati i dan kada ćemo spriječiti indoktrinaciju novih žrtava kulturnog genocida nad Crnogorcima, koji postoju žrtve i našom odgovornoću, ako prećutkujemo ili ih štitimo od  surove istine.  aktuelno.me