Srbovao je Nikola I Petrović Njegoš prema potrebi. Nikolino srpstvo je namjensko: Biti zaslužan da se naslijedi Dušanovo Carstvo. Srpski dinasti nijesu verbalno bili opsjednuti srpstvom. Znalo se da su – Srbi! Nikola I je u pogodnim  prilikama, zanosno, i zaludno, uzvikivao svoje rodoljubno srpstvo.

Konačno se uzvisio u pravu istinu:

Crna Gora je Crnogoraca. To je bilo, to će biti.[1]

Nažalost, desilo se  sve što je predvidio nakon Odluke Podgoričke skupštine.

Za cjelinu državotvorstva Nikole I bitno je da u svojim govorima i spisima poziva, označuje samo – Crnogorce. Nema Srba. Srpstvo je ideal, zavjet, žudnja.

Redom:  Najprije se obraća Crnogorskome narodu. U Proglasu prilikom stupanja na prijesto ne imenuje, samo: Slavni narode, braćo moja! Predstavnicima Moskve pominje  crnogorski narod i Crnogorce, Podgoričanima takođe Crnogorce. Prilikom proslave Obodske štamparije kliče: Živjeli, moji mili Crnogorci. U govoru u Skupštini na Cvijeti 1868. godine je „Oduševljen čuvstvom očinske ljubavi za moj dobri i junački narod crnogorski...“ sa naglaskom:

„Ja sam sedmi vladalac i gospodar crnogorski od moje porodice“.

Pri osvećenju Carevoga mosta obraća se Crnogorcima, i podsjeća da je poodavno rekao: Da su mi moji Crnogorci radni kao što su hrabri, bismo bili i bogati. Ipak im zahvaljuje. Neću da korim, ali Crna Gora ne bi opstajala da se nije – tegobno radilo. Velikom rabotom, trudoljubivošću, naravno posebno i Crnogorki, moglo se i – preživjeti. I sam imenuje dični Crnogorci: „Juče bi moj Crnogorac prilježni radnik, a danas je sokolasti vojnik bez straha i prijekora“! Uzvikuje na kraju:

          Da žive Crnogorci koji ga sagradiše!

Crnogorci su najčešće u Proglasu pred Velji rat i tokom rata (Na Vidovdan 1876, 8 puta, i 17. IV 1877, 8 puta).

Crnogorci su u Proglašenju Imovinskog zakonika.

U oproštaju od svoga tasta, cijeni ga: diko Crnogoraca, divni Crnogorče, iako je – srpski vojevoda. Obraća se Crnogorcima kada polaže kamen temeljac Novome Baru. Izdvaja: hrabri moji Crnogorci. Živjeli Crnogorci! Naglašavam da je – Crnogorsko Primorje, iako je povremeno  – Srpsko more, kako ga je – krstio?! Izdvaja Dične moje Crnogorke, dostojne kćeri Crne Gore (Ćeklićima). Bugarskome kralju Ferdinandu da ljubavlju odgovara na ljubav „koju mi Srbi, najbliža braća gajimo prema Vama...“ Još prisnije: „Moji dobri Crnogorci... vazda su ljubili svoju bugarsku braću“. Tako je zborio 1910. godine, prije Bregalnice na kojoj je pomagao Srbiji u Drugome balkanskome ratu. Ruskome knjazu Nikolaju Nikolajeviću u zahvalnost za imenovanjem u feldmaršala hrabre ruske vojske kaže da je namijenjeno mojim vitezovima Crnogorcima, zahvaljuju „Ja i Crnogorci“..., i u obraćanju ruskome caru su moji Crnogorci. Čast Crnogorcima, vjernost Crnogoraca je u obraćanju izaslanicima ruskoga streljačkoga puka. U Proklamaciji Hercegovačkome narodu su vaša braća Crnogorci..., združeni s braćom Crnogorcima. Crnogorskoj vojsci u pohodu u Hercegovinu: „... moji hrabri Crnogorci... stupamo u rat, ja i moj brat, knjaz Milan sa svojim hrabrim Srbijancima“.

Bitna je razlika i teritorijalno i nacionalno Crnogoraca i Srbijanaca.                                                                   Crnogorci su u Proglasu Crnogorskoj vojsci uoči napada na Nikšić i prilikom oslobođenja Bara. Iseljenim muslimanima Crnogorskim poručuje da će raspolagati svojim imanjem „kao i svaki drugi Crnogorac“. Odredu Crnogorskoj vojsci uoči odlaska na Krit obraća se: Junaci!, uvjeren da će  moji Crnogorci vršiti dužnost pošteno i junački kako dolikuje Crnogorcima, ime Crnogoraca na „visini na kojoj je vazda bilo pa sve vas koštalo života“! Crnogorci su i u Proklamaciji povodom austro-ugarske aneksije Bosne i Hercegovine. Više puta su Crnogorci u Proklamaciji uoči Balkanskoga rata. „Tužan vapaj koji dopire iz stare Srbije... od potlačene braće...,  gdje ... kolju i nejaku djecu srpsku..., sa željom da se“... bez prolivanja krvi Srbi u Turskoj oslobode muka“, da  Starosrbijanci dočekaju osvetnike iz Crne Gore, gdje će se „sresti sa našom dragom braćom iz Srbije, koju predvodi njen viteški kralj, moj ljubljeni zet“. Živjeli Crnogorci! Crnogorskoj vojsci, mojim Crnogorcima, na Skadarskome frontu sretnjika Badnje veče vladike Danila i srpske badnjake. Proklamacija Crnogorcima povodom objave rata sa Austro-Ugarskom sadrži:

Živjeli moji mili Crnogorci!

Živjelo nađe milo Srpstvo!

Živjela naša moćna  zaštitnica Rusija i njeni saveznici“

Vjerovatno nije znao da je ruski car sa Nikolom Pašićem napravio dogovor o prestanku nezavisne Crne Gore. Rusija je Oktobarskom revolucijom izašla iz rata. Saveznici su izdali svoga vjernoga saborca.

Začudno je, i rijetko, da Crnogorce ne spominje u Proglasu Hercegovcima, Bosancima i Hrvatima. A diči se što „skoro godinu dana otkako mi Srbi slavodobitno odbijamo napade Ćesarovine“. Zakeram: možda i jesu Srbi, pošto je crnogorska vojska bila pod komandom srpskih oficira i pobjedonosno stigla nadomak Sarajeva, ostavljajući nebranjen Lovćen. Ni u Mojem dragom narodu nema –   Srba. U odlasku iz Crne Gore oprašta se sa:  Zbogom Crnogorci!

          U Srpskoj Sparti, kako se i danas žarko priziva, u Nikolinome Srpstvu, kada se ide u ljuti boj, u ratove protiv neprijatelja ili kada se raducka, samo su – Crnogorci.

          Đe se đedoše/Gde se dedoše – Srbi?!

Umećem: Dr Vladan Đorđević prepričava pukovnika Katardžiju da je Černjajev, glavnokomandujući, pohvalio Crnogorce da su oni danas jedini učinili svoju dužnost, da su se Crnogorci tukli uvek kao junaci, i za to ih darivao.[2]

U djelu o odnosima Crne Gore i Austrije 1814-1894. Đorđević piše da je glavnokomandujući general Černjajev poslije izgubljene bitke kod Đunisa, noću 17/18 oktobra 1876. godine, iz Paraćina,   telegrafisao ruskome caru: „Vsje Srbi ubježali, vsje Ruskoe legli… A Černogorci? Eto drugoe djelo! Eto nastojašči geroi“.[3]

U bitkama je izginula trećina Letećega kora. Crnogorska divizija koja je učestvovala u Drugome balkanskome (srpsko-bugarskome) ratu vratila se desetkovana u Crnu Goru.[4]

Kada je Janko Vukotić, serdar i divizijar, referisao o gubicima crnogorske vojske, kralj Nikola je jetko kazao: „Janko Vukotić nije poslat na Bregalnicu da Srbe uči junaštvu“.[5] 

Junaštvo je za pohvalu, i „bratska pomoć“ za dičenje, ali...

Svjedoči za sebe, i za nas danas, i za sve ne/inovjernike, zavazda, da su Crnogorci nacija u pozdravu pred polazak na krunisanje ruskoga cara.[6] Potvrđuje i ruski diplomata u svojoj Bilježnici... da postoji crnogorska nacija.[7]

Đe se đedoše/Gde se dedoše – Srbi?!

Umećem: Dr Vladan Đorđević prepričava pukovnika Katardžiju da je Černjajev, glavnokomandujući, pohvalio Crnogorce da su oni danas jedini učinili svoju dužnost, da su se Crnogorci tukli uvek kao junaci, i za to ih darivao.[8]

U djelu o odnosima Crne Gore i Austrije 1814-1894. Đorđević piše da je glavnokomandujući general Černjajev poslije izgubljene bitke kod Đunisa, noću 17/18 oktobra 1876. godine, iz Paraćina,   telegrafisao ruskome caru: „Vsje Srbi ubježali, vsje Ruskoe legli… A Černogorci? Eto drugoe djelo! Eto nastojašči geroi“.[9]

U bitkama je izginula trećina Letećega kora. Crnogorska divizija koja je učestvovala u Drugome balkanskome (srpsko-bugarskome) ratu vratila se desetkovana u Crnu Goru.[10]

Kada je Janko Vukotić, serdar i divizijar, referisao o gubicima crnogorske vojske, kralj Nikola je jetko kazao: „Janko Vukotić nije poslat na Bregalnicu da Srbe uči junaštvu“.[11] 

Junaštvo je za pohvalu, i „bratska pomoć“ za dičenje, ali...Svjedoči za sebe, i za nas danas, i za sve ne/inovjernike, zavazda, da su Crnogorci nacija pozdravu pred polazak na krunisanje ruskoga cara.[12] Potvrđuje i ruski diplomata u svojoj Bilježnici... da postoji crnogorska nacija.[13]

I radno, i ratno: Crnogorci su – djelatni.