Korona i dokolica

Dušan Ičević

Samopopisi Crnogoraca

Dec 01, 2023 0 Komentara

(15 riječi)

Popisi o nacionalnoj pripadnosti Crnogoraca/Crnogorki pokazuju svu složenost, protivrječnost, promjenljivost, prolaznost nacionalnoga osjećanja i opredjeljenja. Zbog nesustaloga poricanja crnogorske nacije, i pokušaja da se popisima dokaže uvjerljivost toga, započinjem sa samoizjašnjavanjem Crnogoraca što jesu nacionalno prilikom useljavanja u Sjedinjene Američke Države

U poricanju Crnogorske nacije proizvoljno se ponavlja da su prema popisima u Knjaževini/Kraljevini Crnoj Gori živjeli samo Srbi. Tačno je samo da u tadašnjoj Crnoj Gori nije bilo popisa o nacionalnoj pripadnosti. U popisu 1909. godini sadržama je samo vjeroispovijest. Srpska ideologija, doktrrina, politička djelatnost sve pravoslavce proglašavaju – Srbima. U knjigama o Crnogorskoj naciji naveo sam dovoljno činjenica i podataka o nacionalnim osjećanjima Crnogoraca i crnogorskih vladara. Zvanična politika iz dinastičkih razloga zavladavanja srpskim prijestolom zastupala je i srpstvo Crnogoraca. Crnogorci koji su se iseljavali u Sjedinjene Američke Države samopopisali su se kao Crnogorci.

Dokumenta svjedoče da su svojevoljno izjavljivali i tako se upisivali: da su iz države Crne Gore i da su nacionalno Crnogorci. Zapisano je i iz kojega su mjesta, sela, grada iz Crne Gore, i koje su godine useljeni u SAD.

Crnogorci useljenici u SAD dolazili su: iz Crmnice: Boljevića, Sotonića, Gluhoga Dola, Brčela, Podgora, iz Paštrovića, Grblja, iz Ljubotinja, Ceklina, Rvaša, iz Njeguša, Cetinja, Bjelica, Ćeklića, iz Nikšića, Banjana, Uskoka, Drobnjaka, Pive, Jezera, iz Rovaca, Morače, Lipova, Kolašina, iz Podgorice, Zete, Komana, Bjelopavlića, Pipera, Bratonožića, Lješanske Nahije, Lijeve Rijeke..., da ne spominjem svako selo.

Svi su Montenegrini, osim dva Serbiana, i nekoliko Slovaka, vjerovatno umjesto Slovena.[1]

  

KAKO SU SE CRNOGORCI IZJASNJAVALI PO ETNICKOJ ODNOSNO NACIONALNOJ PRIPADNOSTI KAO DOSELJENICI U SAD od 1905 do 1912. god.

 

 

 

 

 

 

 

Preci prezimenima opovrgavaju izjave potomaka, svejedno jesu li nasljednici, koji poriču crnogorsku naciju.

Redom, bratstvenici Bulatovića, Kilibarda, Kostića, Radovića, Mandića, Bećkovića, Danilovića, Koprivica..., koje izvorno navodim u mojoj knjizi, potom Jovićevića, Vojvodića itd. izričito kazuju da su Crnogorci. Tako se potiru tzv. tvrdnje da su Vatikan i Kominterna kontruisali crnogorsku naciju.

Predizborne ili partijske „parade“ ne mogu biti osnova, niti dokaz stvarnih osjećanja ljudi. Crnogorci su se nacionalno opredjeljivali slobodnom voljom.

Na prvom popisu u obnovljenoj Crnoj Gori kao ravnopravne republike u ishodu Trinaestojulskoga ustanka 1941. godine, Narodno-oslobodilačke i antifašističke borbe i socijalističke revolucije 1945. godine  u Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji, Crnogorci su pokazali da su – Crnogorci. Potrta je završna poruka nelegalne i nelegitimne Podgoričke skupštine 1918. godine: „Od danas više nijesno više Crnogorci, od danas smo Srbi!“

Prema popisima, „najviše“ je Crnogoraca u Crnoj Gori bilo 1948. godine, čak 90,7% ukupnog stanovništva, 1953. godine 86,7%, a 1961. godine 81,4%. Crnogorce niko nije silio da se tako osjećaju i opredjeljuju. Izvjesno „osipanje“ nastaje od popisa 1971. godine, kada su muslimani, kao konfesija, dobili mogućnost da se tako i nacionalno upisuju. Naime, već 1971. godine ima „samo“ 67,1% Crnogoraca u Crnoj Gori, da bi u 1981. godini procenat procenat porastao na 69,8%. Ponovni znatniji pad nastupa 1991. godine na 61,84% vjerovatno zbog žestoke propagande da su Crnogorci Srbi. Ipak, oni i dalje čine ogromnu većinu stanovništva Crne Gore.

U svakodnevnom životu i u popisima stanovništva sasvim neznatan, ili malen broj građana Crne Gore se osjeća i iskazuje kao Srbi. U popisima je bilo svega 1,8%, pa 3,3% i 3% Srba u Crnoj Gori, da bi se 1971. godine procenat više nego udvostručio na 7,5%. Napominjem da od 1971. godine u čitavoj Jugoslaviji narastaju nacionalistički pokreti, koji ostrašćuju ljude i ustremljuju ih jedne protiv drugih ka sukobima, progonima, pogromima i istrebljenjima. I u vezi s popisima se osjetila nacionalistička povika i podjela.

„Pad“ procenata Srba na raniji postotak, odnosno na 3,32% zabilježen je u 1981. godini, da bi 1991. godine bio skoro utrostručen, na 9,29%, vjerovatno neprekidnom medijskom, partijskom i drugom propagandom da u Crnoj Gori žive samo Srbi, najbolji Srbi, da je svako drukčije izjašnjavanje izdaja srpstva i svijetlih tradicija Crne Gore. U popisu 2003. godine, nakon žestoke prosrpske  propagande,  naglo je skočio broj Srba na 31,99 odsto, smanjo se broj Crnogoraca na 43, 16 odsto. Promjena nastaje u popisu 2011. godine: Srbi se smanjuju na 28,73 odsto, Crnogorci povećaju na 44,98 odsto.

Iz zvaničnih statističkih podataka se može zaključivati da su Crnogorci bili svjesni svoje nacionalne pripadnosti. Kolebanja i osjeke nastaju u burnim nacionalnim previranjima, kada dio njih preispituje svoje etničko porijeklo, koje većina vjerovatno ne spori, ali u njemu ne zastaje, ili se „vraćaju“ u tzv. prvobitno etničko stanje. Posrbljvanje i prisvajanje svega crnogorskoga, a nedovoljno činjeničko dokazivanje  temeljnih vrijednosti crnogorstva, uspijeva da smanjuje i broj Crnogoraca

U mojim tekstovima u Crnogorskome portalu pokazujem zašto see smanjuje broj Crnogoraca u popisima. Svi oni koji negiraju crnogorsku naciju ne mogu da ospore činjenice o objektivnome postojanju crnogorske nacije, koju čine tako opredijeljeni Crnogorci. Oni nijesu zabluđeli ili zaluđeni pojedinci, nego samosvjesni pripadnici svoje nacije.