Dokolica

Dušan Ičević

Njegoševi dani

Sep 25, 2025 0 Komentara

(15 riječi)

Priredio sam za štampu 2022. godine spis Njegoši-jada. Obuhvatam vrhunske vrijednosti Njegoševe misaone poiietike i kritičke opaske na svakojaka oprečna shvatanja. Zapisao sam i „Na jednome naučnome skupu o tzv. manjim Njegoševim pjesmama, o okviru Dana Marka  Miljanova, prije 2002. godine autoritativni njegološ je izjavio da je o Njegošu sve poznato, nema potrebe da se više istražuje i nanovo tumači. Naravno, usprotivio sam se:

prvo, Njegoš je za sva vremena otvoren za nova traganja, tumačenja, samjeravanja i vrednovanja,

drugo, svako ima pravo na svoga Njegoša.. “ Do tada je bilo štampano 220 knjiga. Nedavno je, povodom Njegoševih jubileja, sabrano preko 500 knjiga. Nastavlja se...

Povodom XI  naučnoga skupa Njegoševi dani izdvojio sam tekst predsjenice Tatjane Bečanović za pouku kako se Njegoš ne može proizvoljno tumačiti.

Njegoševa Luča: citatna imitacija!?

Njegoševa “Luča mikrokozma je potpuno preodjenuta u biblijsko ruho. Nakon skoro 400 objavljenih knjiga i hiljade napisa o Njegoševome djelu novo je otkrivenje da je Luča citatna imitacija biblijskih spisa. Tako kazuje Tatjana Bečanović u tekstu Simbolički znakovi u Luči Mikrokozma[1].                     Tatjana je izričita da je a) biblijska citatnost osnovno konstitutivno načelo Luče, b) pošto su simbolički znakovi preuzeti iz hrišćanske svete knjige i kulturnoga poretka, c) usvaja i druga glavna tradicija – antička kultura. d) Njegoš, znači, citatno prihvata filozofemu o harmoniji sfera, kao i numeričku simboliku pitagorejaca, koje je pesnički kodirao i ugradio u svoju kosmogoniju.(moji kurzivi, D. I.) Pitam: Koje svete knjige su izvor Njegoševe citatnosti? Nije navela nijedan izvor.                                                      Dokaze za svoju postavku nalazi u Sajmonu Blekburnu (Oksfordski filozofski rečnik) i, više puta, u Rečniku simbola!? Dovoljno, zar ne?                Rječnici su korisni, ali ne i potpuni za naučnu elaboraciju i eksplikaciju, da budem u tonu Tatjaninih rado rabljenih stranih termina. Mnogo je značajnije za moguće numeričko tumačenje Luče mikrokozma dvotomno istraživanje prof. dr Miloja M. Rakočevića Njegošev iskonski logos[2] sa obimnom literaturom, u kojoj nema Tatjaninih „izvora“. Za Rakočevića su, nakon helenskih izvora, najznačajnija djela Darvina, Mendela, Mendeljejeva i Ajnštajna. Bibliji se „odužuje“ motom u prvoj knjizi: U početku bješe Logos, i Logos bješe u Boga, i Logos bješe Bog (Sveto jevanđelje po Jovanu). Pogotovu za numerologiju, koju navodi, dragocjeno je Rakočevićevo djelo.

Ili ne znaje, ili

ne haje, ili

važnost ne pridaje, ili

samo svoje štuje.

Svejedno što je, nepoznavanje ne opravdava, što bi rekli stari Latini.

Kompozicija Njegoševoga speva zasnovana je, nastavlja autorka, na božanskim načelima, pošto je uređuju brojevi 10 i 6, dok razvijena hipotaksa, kao osnovni sintagmatski model, označava svojevrsnu apologiju principa zavisnosti i holizma. Poziva se i na Pitagoru, zanemarujući da napomene da ga je Njegoš baš u Posveti, zajedno sa Epikurom, nazvao

zli tirjani duše besamrtne (stih 152)

 Za „dokaz“ navodi i „odgovarajuće“ stihove iz Luče! Stih i strofa, nastavlja, u Luči mikrokozma se organizuju po strogom numeričkom principu 10x10. Savršenstvo broja 10, funkcioniše kao svojevrstan simbol koji označava težnju ka savršenstvu, proporciji, harmoniji i logosu, dakle, božanskim načelima. Navodi stihove u kojima je  prvi slog (đê) dobijen uklanjanjem suglasničkog elementa (đe+je), čime je izazvan hijat sa viškom slogova, koji se zatim redukuje sinicezom, pri čemu slivanje dva ista vokala rezultira akcenatskom dužinom. Kakvo naučno otkriće za savršenstvo broja 10. Opisuje potom šest kolovitnih nebesah, da bi potom „razradila“ prostornu semiozu.

Umeće, vantekstualno, valjda je intertekstualno, po postmodernističkome modelu, i otpor kolonijalnoj sili i svim oblicima kulturnoga i identitetskoga nasilja. Za njegošologe je vjerovatno dragocjeno Tatjanino otkrivenje da  Njegoševa Luča deluje kao moćna odbrambena strategija uperena protiv vantekstovnog prisustva islama.(!?) Pitam, da olakšam: Da li je možda pobrkala sa Gorskim vijencem, u kojemu vrvi borba krsti sa nekrsti? /Luča je nebeska.../ Nadodaje da je upravo s tim ciljem u Njegoševom spevu aktiviran srednjovekovni žanr videnija. Mističnost spjeva i mitološke slike samo spominjem. U Njegoševome počelu  podrobnije sam raspravljao, i osporavao, da je Njegoš – mistik![3] Nadohvat mi je i Njegoš Milovana Đilasa, koji je imao dovoljno vremena da temeljno istraži i ispiše sve što je dostupno o Njegošu. Kazuje da je naizgled čudno da nema „nigdje stvarnog traga Biblije – ni Starog, ni Novog Zavjeta. Da se čovjek upita: Da li je ovaj vladika i duboko religiozan čovjek ikada čitao Jevanđelje, sem onih djelova iz bogosluženja? Nigdje hrišćanskih legendi i mitova. Mit u „Luči mikrokozma“ je samo spolja hrišćanski, a ustvari – jeretičko odstupanje od dogme.“[4] Nastavlja i razlaže kasnije da je Njegoš odstupio od hrišćanske dogme „i prihvatio učenje o praegzistenciji, o prvobitnom čovjekovom životu na nebu,“ koje se nazire kod Platona, „pa nalazimo već kod Origena“, koji je „pokušao da izmiri hrišćanstvo s platonizmom“, kod gnostičara... Đilas je „neumoljiv“: „Njegoš će u –  šestoj, posljednjoj, pjesmi ’Luče’, skoro bezrazložno ubaciti hrišćanski mit o Adamovom životu u raju i završiti spjev jednom kratkomi potresnom himnom o Hristu, ali koja sa radnjom i koncepcijom ostalog teksta nema mnogo zajedničkog.“[5] Zanimljiva  je tvrdnja da je Njegoš sazdavao i izvodio  Lučino poetsko i filosofsko djelo „iz narodskih i drugih vjerovanja.“[6] Hristijanizaciji Njegoša može da „pozavide“ i ep Nikolaj Velimirović (Religija Njegoševa) i Nikolaj Berđajev (Smisao stvaralaštva).

Ep. Nikolaj za Njegoša ustvrđuje da mu je Bog svuda i u svemu. I glavna dogma Njegoševog Vjeruju je hrišćanska dogma o živoj i svuda prisutnosti Božjoj, što čini ¾ svih vjerskih dogmi. /Ako religiju, kako formuliše, čine ujedinjeni misao i osjećaj (što je prije njega zapisao Rešetar, takođe povodom Njegoša), čudno je da pjesnika i mislioca zatvara u dogmu, koliko god ona bila sveta i sveobuhvatna./ Za Velimirovića je teologija – SVE, i svaka je nauka teologija, i svaki je naučnik teolog, pošto svaki govori o Bogu, govoreći o djelima Božjim. I naučnici koji su protiv Boga, uzaludno tako rade, pošto njihova nauka govori o Bogu. “Svi mi, svesno ili nesvesno, hoteći ili nehoteći, služimo Bogu”.[7] /Tatjana je ispunila episkopovu želju./ Za Berđajeva je u logogoničkoj ideji religije bogočovječanstva stvaralaštvo religija. Čovjek je pozvan da nastavi čin Božjega stvaranja. Hristologija je za­pravo učenje o nastavku stvaranja, koje može okončati samo u Duhu. Trojica mu je “okvir” u kome se sve dešava. “Proces svetskog stara­laštva prolazi kroz sve ispostasi Trojice. U Trojici se odigrava svetski proces”. “Istinsko stvaralaštvo je teurgija, bogodejstvo, zajedničko delo­vanje s Bogom”.[8] Vrhunac je: “U svojoj konačnoj, tajanstvenoj suštini stvaralaštvo je, naravno, crkveno”. /Tatjana nije stigle dotle./ U slijedu teksta Berđajev govori o religioznoznome stvaralaštvu koje stvara svjetsko bogočovječansko tijelo, (moj kurziv, D. I.) što bi navelo na primisao da izjednačuje crkveno i religiozno.[9]

Prof. dr Tatjana Bečanović stigla do crkovnoga prdvorja. Uz Amfilohijev blagoslov, može biti i – b/Blažena.

Autorka završno visoko naučno saopštava tajnu: “Dakle, Njegoševa citatna imitacija dovodi do reprezentacije svih tradicionalnih aksioloških i semantičkih struktura, pri čemu princip adekvacije i alegorijsko kodiranje rezultiraju veličanjem i reafirmacijom hrišćanskih svetinja i klasične alegoreze, kao dominantnog receptivnog modela. Ilustrativna strategija afirmacije svetog prototeksta, simboličkih znakova i alegoreze sastoji se u tome što autor mitološke slike, koje se mogu tumačiti jedino alegorično i dekodirati na osnovu prenesenih, konotativnih značenja, uključuje u adekvatan kontekst, koji doprinosi njihovoj idealizaciji i oduhovljenju, što rezultira snaženjem njihovog skrivenog, višeg i dubljeg smisla.”               Srećni čitaoci koji razabiraju što je spisateljica htjela da kaže!

Bavio sam se Njegošem dovoljno da bih osporio svaku citatnu imitaciju, i u doslovnome, i u simboličkome smislu. Istina, priznajem da ne razumijem pomenutu sintagmu, ma koliko pokušavao da je izvedem iz logičkoga diskursa, sem ako nije kodirana u hrišćanskoj mitologiji, u koju nijesam zalazio.

Autorka nije odoljela, kao prava rodoljupka, da ne spomene kosovsku muku. “Poslednja decima Posvete funksioniše kao epski upad u kosmogonijsku temu i signal postkolonajalnog diskursa, a tek nakon prizivanja kosovske mitologije i podsećanja na kosovsku traumu, uslediće pevanja o pobuni na nebu i aktiviranje hrišćanske miteme koja na najbolji način ilustruje svemoć hrišćanskog Boga.” U Njegoševom počelu dajem dovoljno činjenica da je Njegošev Bog uveliko izvan biblijskih tema i mitema.

U “posljednjoj decimi” nema nikakvoga prizivanja Kosova, osim ako se stih 194

Obilića, Đorđa i Dušana

ne prevede u željeni smjer. Nikakvoga epskoga upada nema. Može tako biti samo ako sama dopiše naumljeni tekst.

Autorka je zabunjena, smućena ili naručena da napiše takav tekst. Koji bilo srednjoškolski profesor bi ocijenio da je bar za Luču mikrokozma tema – promašena.

Njegoš daje sebi pravo da ima svoga Boga. I da ga gleda, i saznaje sve Božije tajne. Poznata je biblijska priča: Jahve kazuje da je On Jedan Jedini, da niko ne može da ga vidi, čak ni rođeni Sin. Mojsiju pri povratku u Obećanu zemlju, na Sinaju, u obliku plamtećega vrta izdaje Deset zapovijedi. A tajne koje Gospod otkriva Misliocu poeti su – izvanbiblijske, osim na samome kraju. Otuda je bedastoća kada se Luča mikrokozma proglasi za citatnu imitaciju Biblijskih spisa.

 

U Podgorici, 3. 8. 2013.