Istorija

Savić Marković Štedimlija: Crna Gora žrtva svoga blagorodnog čuvstva! (XXI)

Okt 30, 2023 1 Komentara

(15 riječi)

‘’Crnogorski portal’’ će u više nastavaka publikovati jedan dio priloga iz ‘’Istorije crnogorske filozofije’’ II tom (od kraja XIX-og vijeka do 1945.g.) autora dr Gorana Sekulovića koji se odnosi na djelo Savića Markovića Štedimlije.

Vladike nijesu mogli formirati neke posebne poglede na probleme svoje zemlje i svoje žvjere, jer su u svemu zavisili od samoga naroda, zato što ih je on birao sve do uspostave dinastije Njegoš, koja je nezvanično, ispočetka, postala nasljednom. Birajući ih, narod je mogao imati znatnog uticaja na njihov rad i na njihovu politiku. »Kako takvi oni su svojim djelovanjem u krajnjoj liniji odjek i izraz narodne duše, koja u ovoj oblasti pokazuje najviše nacionalne snage, pojačavane životom u planinama i zajedničkom borbom. I što je karakteristično, odgovarajući nemirnoj psihi svoje sredine, brdskog i plemenskog naselja, oni u posljednjim vjekovima otvoreno istupaju kao revolucionarni faktor; latentnoj snazi mase daju impuls aktivnosti, a borbenoj energiji svjesnu direktivu i vode je višim ciljevima. Pri tome motivi njihovih važnijih radnja potiču s jedne zajedničke baze, iz kolektivne duše narodne, u kojoj je inače krajnji izvor svega bivanja u istoriji. Oni se neudaljuju i ne zastranjuju, nego su u svemu sa narodom  vezani. Njihove lične težnje i ambicije spajaju se s nacionalnima i uzimaju sve više karakter idealnih tendencija i djelovanja. I u koliko su jače duhovno izraženi, kao  ličnosti, u toliko više predstavljaju sobom opštije interese. U skali njihovog sledovanja, provlači se linija, koja se nikako ne prekida, kao da se gotovo stalno sve više penje i rijetko gdje čini krivine.’’ (Vešović, ib.). Drugi niko ne bi mogao ni pomišljati na to da izvrši ujedinjenje plemena crnogorskih, nego vladike. Ali je njima bilo potrebno da se  prethodno što intimnije srode s narodom i što je moguće više postanu organ njegovog djelovanja, volje i shvatanja, a naročito njegov neophodan posrednik i vod, pa posle da mu postepeno kroz crkvu nametnu i neku vrstu državne vlasti, te pomoću nje izvrše izmirenje plemena i njihovo sjedinjenje u jednu državnu cjelinu. Nužda od spoljne opasnosti prisilila je vladike da svu svoju brigu posvete unutarnjem jačanju, slozi i miru među plemenima, jer se bez toga nijesu mogla odupirati uspješno navalama Turaka i Mlečića. »Opšta je sudbina crnogorskih vladika, ne samo borba u odbrani od neprijatelja, nego postojana briga u teškoćama, da sačuvaju narod od međusukoba i cijepanja. Bez potrebnog mira za rad i sređivanje unutarnjih prilika, Crnogorci, naviknuti na plemenski život i divlju slobodu, nijesu imali zdrave pojmove o zajednici i potrebi jednog stalnog, za sve obaveznog, poretka. U toliko je mučniji bio položaj crkvenih poglavara u Crnoj Gori i teži njihovi zadaci. Ali u ovako surovoj borbi života, oni su živjeli kao u svojoj rođenoj stihiji i težili su ne samo da to izbjegnu, nego da narod oslobode.

Pritiješnjeni izvan i iznutra, oni su osjećali što i cijela zemlja osjeća, uvijek u »nuždi i nedovoljstvu«, trpjeli su muke svoga naroda u strašnoj tragediji gdje »zemlja stenje a nebesa ćute«, gledajući nad sobom »nebo zatvoreno«, te »ne sluša plača ni molitve«. Oni su vođe u užasnoj borbi, gdje su »luna i krst dva strašna simvola«, a »krv pravedna dimi na oltare«; ali u toj borbi ne klonu, jer »nove nužde radu nove sile, a djeisjstvija naprežu duhove«; sve podnose mučenički s vjerom, koja osveštava patnje, jer »stradanje je krsta dobrodjetelj«. Oni su u neprestanoj brizi, da sačuvaju narod od gladi i nužde kao i od krvnika, i u svojim naporima žive asketski, sa isposničkom uzdržljivošću. I često su u smrtnoj opasnosti od katolicizma, koji podriva pravoslavlje, i od muslimanstva, koje se kao »guba u torinu« uselilo i razjedinilo braću jedne krvi i iz jedne kuće, a protiv ovoga uznose »vjeru Obilića« i gaje nadu u konačnu pobjedu. Ovakvo podvižništvo traje ne godinu, nego kroz vijekove; svoju istorijsku misiju oni vode s odanošću apostola, bore se i preodoljevaju svemu«. (Vešović, ib.)

Tek kada je nastala opasnost od Turaka unutar zemlje, kada su se po nekim plemenima namnožili poturčenjaci, koji su bili pristalice turske vlasti i ispovijednici njihove vjere; tek tada počinje narod da uviđa opasnost od toga zla domaćega, pa se počinje sve više skupljati oko vladika, tražiti od njih savjeta i . pomoći. Ta pojava je prisilila plemena da počnu popuštati u svome držanju, te da pošalju svoje glavare na Cetinje, da tamo odlučuju o zajedničkim koracima svih plemena, koracima koje je trebalo poduzeti za obranu zajedničkih granica između države, odnosno slobodnih plemena, i Turske. Međutim, to još nije  značilo da narod priznaje punovažnima glavarske odluke, koje su donosili na skupštinama na Cetinju. Ako te odluke ne bi konvenirale narodu, on ih ne bi, jednostavno, usvojio. One su imale više savjetodavan karakter, nego karakter naređenja jedne više vlasti ili zakona. Opasnost od plemenske zavade, zbog koje nije bilo jedinstvene akcije protivu neprijatelja, nije sada više bila takva kao opasnost od poturica, koje su nagrizale plemensku snagu odiznutra. »Ne bojim se od vražjega kota, neka ga je ka na gori lista, no se bojim od zla domaćega« — kaže Njegoš. Domaće zlo je sada nadmašilo sva ostala zla i opasnosti.

»Isturči se plahi i lakomi«, poturčiše se oni kojima je bilo glavno da, makar za momenat, dobro prođu kroz život i ne pitajući šta će i kako biti sjutra. Naročito u onim plemenima, kroz koja su prolazile turske osvajačke čete i sijale pustoš i smrt, bilo je dosta poturica, jer oni ne htjedoše ostavljati svoja ognjišta i bježati u planine »da boj biju i krv prolivaju«, nego radije ostadoše kod svojih domova, dočekaše Turke i primiše njihovu vjeru, te im obećaše pomoć i pokornost. To sada nije više bila ni de iure ni de facto raja, nego su to bili slobodni građani velike turske imperije, sultanovi podanici. Oni što »pohuliše na vjeru Hristovu« stvarno su razarali plemenske snage i otpornost, a s druge strane izdavali Turcima svoju braću i pomagali da ih se pljačka, silom turči i odvodi u ropstvo. Ta je opasnost zaista bila daleko veća nego sve ostale, , pa je do otpora njoj moralo što prije doći. I došlo je, makar i ne u onoj formi, kako je to prikazao Njegoš u »Gorskom vijencu«. Poturice su morale da se iz crnogorskih plemena isele ili vrate svojoj staroj vjeri ako nijesu htjeli izginuti od bratske ruke. To je bila ta znamenita istraga poturica u Crnoj Gori na badnje veče.

… Proces formiranja plemena bio je, kako smo vidjeli, dovršen još u vrijeme kada je posljednji Crnojević ostavio Crnu Goru. Po mišljenju Dra. Sekule Drljevića raspadanje države u plemenske sastojne čestice nije značilo slabljenje crnogorske državne misli. Ovaj proces značio je u stvari jedan obranbeni strategijski potez. Dr. Drljević ističe, da se unutrašnja državna politika u Crnoj Gori, koja je bila uslovljena jačim uticajima izvana, nije mogla kretati u pravcu jačanja centralne vlasti. Kako su Turci posjedovali skoro sve crnogorske gradove osim Cetinja, to je narod bio lišen svojih kulturnih centara, a za ratne operacije bila su izgubljena glavna uporišta. Tim je bio udaren temelj razvitku separatizma crnogorskih plemena, jer su bile uništene baze za održavanje veza i saobraćaja između njih. Dr. Drljević to ovako izlaže : »Da spasu državu uzeše za osnov unutrašnje politike antidržavni princip plemenskog separatizma u namjeri, da tim potaknu plemeniti rivalitet plemena upravcu što intenzivnijeg rajzvijanja otporne snage protivu turske najezde. Ovaj momenat, ukoliko bi dolazio u kombinaciju pri organizovanoj borbi na bojnom polju, vjerovatno bi bio u datim prilikama veoma genijalna strategijska koncepcija, ali u svojoj primjeni na unutrašnje odnose države morao je nužno dovesti do nepovoljnih rezultata. Vječno u borilačkom stavu plemena su se utrkivala, rukovođena međusobnom surevnjivošću i željom za plijenom, u izvršivanju napada na Turke, a naročito na njihove varoši, gdje su im bili najbolji izgledi za plijen, u kome su, uslijed nemogućnosti mirnog ekonomskog života gledali skoro najjači izvor kako za nabavku ratnog materijala, tako i životnih namirnica uopšte. Ovaj ekonomski momenat, u vezi sa napred pomenutim rivalitetom, doveo je plemena jedno prema drugom u položaj međusobne  nesnošljivosti. Da državna ideja u pravnoj svijesti crnogorskih plemena bude reducirana na minimum, pridružio se ovim unutrašnjim prilikama jedan momenat spolja, koji je svoje porijeklo opet zahvaljivao državnoj politici Crne Gore. Okolna plemena u Turskoj granici trajno su održavala preko svojih prvaka veze sa crnogorskim mitropolitima i razvijala svoju otpornu snagu protiv turske  državne vlasti u pravcu njihovih uputstava. U namjeri da sebi olakša teret borbe Crna Gora je među plemenima, van svojih političkih granica propagirala pravo plemenskog otpora turskoj državnoj vlasti identifikujući tu borbu, po njenom pravnom osnovu, sa svojom borbom protiv Turske (»Arhiv za pravne i društvene nauke«, knj. IX, 1910).

 

                                                       (Nastavlja se)