Za Antenu M piše: Vjera Mićović

Čak i do mene kojoj su daleko svi krugovi moći i uticaja došle su glasine o tom svemoćnom biću koje je iznad ljudi i zakona. Da ne bude zabune, znam Borisa, aktivistu NVO sektora koji je na svoja mala pleća uprtio tešku prosvjetiteljsku misiju da zaparloženo crnogorsko društvo, u kojem su veze i mreže jedini zakoni, prevede u finu, civilizovanu zajednicu. Znam čovjeka sposobnog za sve, zlobnici tvrde i na sve, koji je, ama baš uvijek, bio blizu svih krugova moći, svih političkih stranaka, njemu korisnih medija, lakog da obeća i što mu ne tražite, da se okoristi i sve što mu valja iskoristi. Ljude posebno.

Eto, Borisa znam, ali tog vašeg Raonića, stvarno, ne znam. I krenuh da ga tražim.

Nađoh ga u Savjetu RTCG, divnom primjeru "crne inteligencije". Čeljade prosto strekne od onih biografija, sve doktor do doktora, što sa stvarnim što s plagiranim doktoratom (bez sitničarenja, molim!), medijske ikone što su luču slobodne misli nosile kad je bilo najteže, uglednike NVO sektora koji su krvarili da bismo danas, nakon oslobođenja, konačno mogli da kažemo da zakoni neće biti mrtvo slovo na papiru, da će važiti za sve, pa kom opanci, kom obojci, uglednike iz poslovnog svijeta, sportske aktiviste...i svi pogaziše zakon i konkurs koji su sami napisali i raspisali, glasaše za Borisa, iako ne ispunjava uslove za mjesto koje pokriva. I to po dva osnova. Jedna članica Savjeta je, kasnije, pronašla etičke principe duboko u sebi, sjetila se i zakona, ali za to je bilo potrebno da uđe u lični sukob sa Borisom. Takvi principi su je održali.

Sretoh ga i kod uglednog pravnika, rekoše mi blistave nade crnogorskog pravosuđa, sudije Veljka Radovanovića kojem je, u procesu protiv Borisa, bila nebitna činjenica da on nema deset godina radnog iskustva. Umjesto toga, on je tužiocu osporio pravo da pokreće tužbu, jer je u mogućem budućem konfliktu interesa. Da, da, budućem mogućem konfliktu interesa. Treba nam osvježenje na svim poljima, u jednom od stubova na kojim počiva država posebno, pa zašto ne inovirati praksu? Činjenice su, ionako, dosadne, neprikosnovene, nema sa njima ovako ili onako. Imaš ili nemaš deset godina radnog staža. Krajnje neinspirativno. A pretpostavke su divne, fluidne, na njima se svašta može graditi.

Vidjeh ga i u Agenciji za sprečavanje konflikta interesa koja bdije nad grešnim ljudima i mačem u korijenu sasijeca svaki izdanak koji pomisli da krivo izraste. Mač je malo ruzinav, treba vremena da se iz korica izvuče tj. mišljenje da se napiše i šta mari što zbog toga sudski procesi čekaju, što se odugovlače, otkazuju, opet zakazuju? Nije šećer pao u vodu. A vrijeme za čas proleti, godine se naslože, a naš Boris knjiži godine radnog staža. Taman kad se obnovljeni proces završi imaće pet godina radnog iskustva kao visoškolac, a toliko će, tvrde neki, novi Nacrt zakona o Javnom servisu baš predvidjeti kao uslov za postavljenje nekog budućeg direktora RTCG. Potvrdi li se to, vidjećete Ministarstvo kulture i medija, da ne kažem Raonića, na djelu! Pa mi poslije kažite da nam ministarstva nijesu u službi građana. Bolje rečeno, građanina.

Proročice Pitije odavno nema, nema svetilišta u Delfima, ali postoji crnogorski Viši sud i njegovo pitijsko obrazloženje presuda. Ono, jeste taj sud presudio da je Savjet RTCG nezakonito izabrao Borisa za direktora Javnog servisa, na osnovu tužbe jednog protivkandidata na konkursu, ali jedan zarez u obrazloženju promijenio je sve. Može da se tumači i ovako, a može i onako. Ima li išta logičnije nego protumači kako Borisu odgovara?

Imamo i dično Osnovno tužilaštvo, spremno vazda da postoji na braniku prava i pravde. Brzo ćemo se odrediti prema neprimjenjivanju presude Viseg suda, grmio je neki lokalni tužilac. I jesu! Poslali su predmet Specijalnom državnom tužilastvu. Preveliki je zalogaj za njih da utvrde da li je Borisov savjet pravilno postupio po presudi Višeg suda. Uostalom, svi komplikovani slučajevi pravde šalju se SDT-u, pa kad ono završi sa tom sitneži od organizovanog kriminala, klanovima, švercerima, neka se pozabavi i ovim najtežim slučajem u istoriji našeg pravosuđa.

Jeste, postoji kod nas i ombudsman, ali od njega ne tražite ništa. On je ostao bez jezika već početkom septembra 2020-e. Oslobodilačke bitke su silovite, neke splamte sve pred sobom. Ali, minorna je žrtva splamćeli jezik jednog ombudsmana za vatru slobode u kojoj gorimo od avgusta 2020.

I tako, mic po mic, od institucije do institucije, ukaza mi se Raonić, besprijekorna formula za društveni uspjeh, ne čovjek, već sistem, truo, svaštočinjski, jedini sistem koji funkcioniše u ovoj diktaturi nemorala i prostakluka, u ovoj neartikulisanoj, dezorjentisanoj gomili. Jer, društvom se ne možemo zvati.