Savić Marković Štedimlija se posebno bavio izučavanjem pojma nacije, a u sklopu toga ponajviše crnogorskim nacionalnim pitanjem. Iako ograničeno vremenom i dobom nastanka, stanjem onovremene društvene nauke i tada još uvijek umnogome nerazvijenim odgovarajućim duhovnim disciplinama, te nemanjem u društvu ni potrebne samosvjesne i kritički usmjerene javnosti i prosvijećene, racionalne, antimitske elite, Štedimlijine stavove o teorijskom i istorijskom aspektu crnogorskog nacionalnog pitanja, nema nikakve sumnje u to, ipak, valja čuti: ''Nacionalitet, prema tome, nije politički, nego jedan naučni pojam. Razmatrajući uslove i činjenice pod kojima i od kojih se jedna ljudska skupina individualizira u narod, mi ćemo doći do jasnog zaključka o crnogorskoj nacionalnosti.

Da se jedan dio društva izdvoji i posebno formira kao cjelina, kao narod, potrebno je da bude nastanjen na takvom geografskom području, koje se po svojoj orografiji, hidrografiji i klimi znatno razlikuje od područja, na kojem žive drugi djelovi toga društva. Da se formira narod potrebno je da u takovoj sredini živi nekoliko vjekova, tako da se zbog promjene privrednog sistema, društvene strukture i psihologije stvori bitna razlika između te izdvojene cjeline i njene matice. Živeći u ovakovoj sredini i pod uslovima, koji su njoj svojstveni, čovjek se preobražava i prilagođava novim prilikama, izgrađuje  drugačije svoju materijalnu i duhovnu kulturu, imade druge običaje i navike, druge težnje i metode rada, drugi karakter i drugu psihologiju. Ova različitost njegova od čovjeka koji je nekad pripadao s njim istoj društvenoj zajednici, izaziva razlike i promjene u svim njegovim fizičkim i duhovnim manifestacijama i proizvodima, jer su sve te manifestacije nastale u njegovoj borbi za opstanak i za održanje vrste, a kao posljedica uticaja i pritiska sila iz date spoljne stvarnosti. Ta naročita spoljna stvarnost, kojom je on okružen, odredila je oblik i sadržinu svih njegovih produkata. Živeći pod tim uslovima društvene skupine, zbog jedinstvenog uticaja spolja, postale su srodne u svojoj fizičkoj i psihičkoj strukturi, a tim i u svim svojim proizvodima duhovnog i fizičkog rada. Time su se one izdvojile od ostalih i postale zaseban narod.

U svom odnosu na prirodu i njene pojave Crnogorci su za nekoliko vjekova bili podvrgnuti skoro istovjetnim opasnostima i udobnostima, jer je njihova okolina kroz čitavo to vrijeme bila sasvim neznatno mijenjana. Istrajno djelovanje prirode na Crnogorce, u skoro istom smislu, izazvalo je njihovo istrajno reagiranje u obratnom smislu.

Osposobljavajući se za što uspješnije reagiranje u tom smislu, Crnogorac je pribjegavao upotrebi i proizvodnji raznih sredstava i oruđa, kojima je olakšavao i povećavao svoje uspjehe. Ta sredstva i oruđa, koja su se razlikovala od sredstava i oruđa ljudi ostalih krajeva, zbog specijalnosti svrhe u koju su bila upotrebljena i okolnosti, pod kojima se njima čovjek služio, nijesu bila samo materijalne (materijalna kultura), već i duhovne prirode (religija, umjetnost, filozofija). Crnogorska materijalna kultura, kao god i umjetnost, religija i filozofija, mogu se objasniti jedino uslovima pod kojima su nastale, a ti su uslovi bili u najvećoj mjeri različiti od onih, pod kojima nastadoše ova sredstva samoodbrane i samousavršavanja kod drugih naroda, pa se crnogorska — stoga — od njih razlikuje u najvećoj mjeri.

Posmatrajući ono, protivu čega su se borili i što su savlađivali, kao i rezultate svojih borbi i nastojanja, Crnogorci su iznašli jednu teoriju zakonitosti svega zbivanja i kretanja, u kojem su i sami učestvovali. Ta je teorija rezultat gledanja na svijet i život iz naročite njihove perspektive, u kojoj se drugi ne nalaze, pa se za to od gledanja drugih i razlikuje. Noseći ove specifično svoje spoznajne rekvizite, Crnogorac u svakoj drugoj, necrnogorskoj, sredini predstavlja jednu uočljivu, čak štrčeću, oazu.

… Koliko je Crnogorac uspio spoznati vrijednost načela kolektivnosti svjedoči Njegoševa veličanstvena pjesma »Gorski vijenac«, za koju se može reći da je najdivnija i najrječitija apoteoza kolektivizmu, koju do danas imade svjetska umjetnička književnost.

Slaveni, dolazeći u krajeve današnje Crne Gore i naseljavajući ih, nijesu ih zatekli puste, nego naseljene. Sa tim starosjediocima (Ilirima i Vlasima), koji su zbog oporosti sredine i naročitih prirodnih uslova za život, bili žilaviji, borbeniji i jačeg instinkta, oni su se pomiješali, te su uspjeli da ovima nametnu samo svoj jezik i ime, a da od njih prime sve ostale oznake nacionaliteta i karaktera.

… Crnogorci su nekoliko stotina godina, potpuno samostalno izdvojeni, na jedinstvenom i neprekidnom teritoriju međusobno općili i zajednički živjeli. Tako je njihova nacija istorijski postala zajednica jezika, teritorije, ekonomskog života i psihičke konstitucije, izražene u zajednici sveukupne njihove duhovne i materijalne kulture.

                                                       (Nastavlja se)