Jesam pobornik teze da čak i pojedinac može promijeniti svijet; dokaz tome su brojne ličnosti kroz istoriju koje su svojim djelovanjem mijenjale živote hiljadama, milionima drugih. Međutim, čini se da je Crna Gora i tu izuzetak. Jeste da joj je uvijek trebao vođa, kome su se građani okretali i kojeg su slijedili – ali samo do one ure do koje su procjenjivali da ima moć; čim se na vidiku pojavljivao neko novi, sa određenim potencijalom, kao suncokreti su se okretali na drugu stranu.

A što se promjene tiče, bar posljednjih decenija, Crna Gora, kao država i društvo, može nešto da mijenja jedino kao kolektivitet. Što je i dobro, i loše. Dobro je zato što se Crna Gora jedino i može gledati kao kolektivitet naroda, vjera, kultura, različitosti; loše, jer kao takva, ubija svaku individualnost.

BROJNA PITANJA…

U možda i najzamršenijem, teškom periodu kroz koji prolazi savremena, ,,osvježena“ Crna Gora posljednjih godina, kada se perfidno – ali istrajno i programski - uništava njena samobitnost, nacija, jezik, crkva, institucije, dijelim s vama nekoliko pitanja: Da li postoji crnogorski nacionalni interes; zašto bi definisanje crnogorskog interesa ugrožavalo nacionalne interese bilo kog drugog naroda? Zašto su anticrnogorska vlast, njihovi politički mentori iz Beograda i ovdašnji medijski sponzori razaranja društvenog tkiva toliko snažno jedinstveni u ,,presudi“ da je sve što je crnogorsko istovremeno i – nacionalističko?

Zar to nije samo podmukli spin iskonskog straha od unutarcrnogorskog dogovora i čupanja ove države iz kandži zaostalih i nacionalističkih ideja propasti balkanskih bespuća? – Zar crnogorstvo, u suštinskom smislu, nije građansko, patriotsko i odbrambeno; što čini crnogorski nacionalni interes - zar to nije narod, država, crkva i jezik, kao najbitniji činioci jedne nacije? Kome i zašto smeta crnogorska nacija, kad je upravo ona presudno stvarala ovu državu kao multinacionalnu, multivjersku, multikulturalnu.

Koga je, kada crnogorska nacija ugrozila?

Mnogo je pitanja na koje crnogorsko društvo mora, prije svega sebi, dati odgovore.

Ali prije svih odgovora, moramo krenuti od početne premise: dozvolili smo da danas, sedamnaest godina od obnove nezavisnosti, argumentovano govorimo o propasti Crne Gore, o tome da postaje obezdržavljena, odnosno državni ram bez državne sadržine, da lagano postaje samo jedna teritorija, omeđena nekim fiktivnim granicama, bez prerogativa države.

Možemo li, smijemo li, ćutke gledati razgradnju naših temelja i kako spriječiti raspadanje. To je ključno pitanje na koje mora postojati crnogorski odgovor. …

I ODGOVOR

Probali smo partijski – nije išlo. Jer su partije interesne grupacije određenog programa koji nosi glasove, na osnovu kojih manja grupa ljudi zadovoljava mahom uskogrupne ili privatne interese. Da nije tako bilo, ne bi 2020. godine ,,pale“ sve institucije, padom partijskih koalicija. Da smo imali razvijene institucije sistema, bilo bi gotovo nevažno ko je izvršna vlast. Ali, naučeni da neko drugi rješava probleme, u ovom slučaju partije, a ne mi građani, tri godine smo u košmaru, čekajući te „mozgove“ da nas čarobnim štapićem vrate u – bolju prošlost ili makar u status quo.

Jer, došle su neke druge partije, koje su još brutalnije pokazale svoje partijsko lice nepotizma i nepravde, ali i jednu kvalitativnu novinu: organizovanost i istrajnost kada je uništavanje Crne Gore u pitanju.

Građanska Crna Gora, za sada, je u potrazi za odgovorom. Ali, ne treba da čeka samo na odgovor stranaka (ne)postojećeg suverenističkog bloka. Partije i pojedinci iz ,,onog vremena“, saopštenjima, tviterom, fb i ostalim lakoguznim načinima, misle da „opoziciono djeluju“ i da tako ,,ispunjavaju očekivanja“ onih koji su ih birali.

To je zabluda. Pokazuju to rezultati izbora. Probali smo i ulicom. Neformalni pokret bunta, započet septembra 2020. u Podgorici, sastavljen od niza grupa, različitog obrazovanja, interesa, sujeta, pravaca djelovanja, surevnjivosti, doživio je vrhunac na Belvederu. Oborio je jednu Vladu, onu Krivokapićevu, ali se ugasio zbog partijske podrške onima, (Abazoviću i ekipi) protiv kojih smo i bili ustali.

Partije koje sebe krase epitetom suverenističke su – glasanjem za one partije koje su provodile plan uništenja države – ugasile ulični bunt.

Pa i onda, kada je bila jasna razmjera prethodne greške, kada je opet narastao građanski otpor kroz ulične proteste ,,Ima nas“ i kada se pokazalo da nas ima – opet su partijske kalkulacije nadjačale snagu slobodnih građana.

Ulicom se prijeti i ovih dana, ali sada radi unutrašnje razgradnje onih ostataka identiteta: da formalno dobijemo dva mitropolita Crnogorske pravoslavne crkve i tako uništimo, do kraja, i tu instituciju. I što nam preostaje? Ono što je trebalo biti jedino i prvo - glas mudrih i pametnih ljudi ove države. Ne mogu se više skrivati kroz kolumne, izjave, saopštenja. Oni moraju sjesti i utvrditi što je, u ovom vremenu, crnogorski nacionalni interes. Oni moraju saopštiti: kako ga ostvariti, kako sačuvati svoju osobenost, istoriju, obrazovanje, kulturu od negatora, modernih osvajača i otimača crnogorskih dostignuća, načela i vrijednosti.

To je istorijski zadatak i obaveza, jer su – upravo u ovoj državi ili njenom podrškom – došli do zenita svojih profesionalnih sposobnosti i naprosto su dužni toj Crnoj Gori da vrate ono što su od nje dobili! A kada to urade, tek onda političke predstavnike naroda, izuti na ledinu i tražiti da sprovedu ono što pamet ove države smatra za nužno i potrebno. Drugog puta ne vidim, drugog načina nema, osim – na okup Crnogorci, svih vjera i nacija.

Jer: ili će se crnogorska zastava viti ili nas stvarno neće biti!

(Autorka je građanska aktivistkinja, politološkinja, nezavisna odbornica u Opštini Nikšić)   

Tatjana Knežević-Perišić