Kratki intervju: Doktorand teorije umjetnosti Ana Pejović

VOMINFO: Kako gledate na događaje u CPC?

Najveći moralni i duhovni element crnogorskog naroda predstavljala je i predstavlja njegova Crkva. Kao simbol hristoljublja i zavijetne riječi, stradalništva za „krst časni i slobodu svetu“  Crnogorska pravoslavna crkva u svom viševjekovnom autokefalnom statusu koji je postojao i prije, a posebno nakon ukidanja Pećke patrijaršije 1766.godine, predstavljala je kičmu crnogorske državnosti. Krvavim bijelim terorom sprovedenim od strane vojske i žandarmerije srbijanskog prijestolonasljednika Aleksandra Karađorđevića u kojem je zvijerski ubijeno preko devet hiljada (devet hiljada) Crnogoraca i Crnogorki, faktički od 1918. a službeno 1920. godine CPC gubi svoju kanonski uspostavljenu autokefalnost i biva pripojena Crkvi Srbije. O priznanju autokefalnosti CPC od strane Vaseljenskog patrijarha svjedoči službeni dokument Sintagma (Katalog autokefalnih pravoslavnih crkava) objavljen u Atini 1855.godine, odobren od Carigradske patrijaršije, u kojem se pod rednim brojem 9 navodi Crnogorska pravoslavna crkva.

Zbog velikog broja neupućenih građana i građanki naše države, jer se o ovom važnom segmentu crnogorske državnosti skoro i nije učilo u školama, moram napomenuti i nepobitnu činjenicu da je nakon donošenja Ustava Svetog Sinoda u Knjaževini Crnoj Gori 1903. godine, već sljedeće 1904. godine CPC imala svoj Sveti Sinod (imale su ga samo autokefalne crkve), a status naše Svete Crkve regulisan je državnim Ustavom Knjaževine Crne Gore 21. decembra 1905. godine.

CPC je kao važan temelj nacionalne samospoznaje obnovljena 1990. godine a za njenog poglavara izabran je Arhiepiskop cetinjski i Mitropolit crnogorski, dotadašnji vikarni episkop Antonije Abramović. O njegovoj duhovnoj uzvišenosti i posvećenosti iskonskom dobru, pravici, dobročinstvu, pravdoljublju, hrabrosti, gostoprimstvu i najplemenitijim moralnim pregnućima jednog duhovnika, najbolje svjedoče dvije činjenice, prva je bijes srpskog klira zbog nemogućnosti da ga bilo čime kompromituju, a druga vječnost lika i dijela ovog bogougodnog arhipastira crnogorskog među vjernicima i poštovaocima CPC koja ne jenjava ni nakon skoro tri decenije od njegovog upokojenja.

VOMINFO: Kako riješiti nastalu situaciju?

Ova nemila dešavanja u našoj Svetoj Crkvi kojima svjedočimo kroz medijska obraćanja samo su dio duboke krize uzrokovane uplitanjem stranih službi i nekopententnih pojednaca u samu organizaciju, djelovanje i postojanje CPC. Dvije najvažnije podumente crnogorske državnosti bile su i ostale crnogorski jezik i Crnogorska crkva. Krvničko nasrtanje na FCJK od strane „avgustovskih oslobodilaca“ i otvoreni pokušaj gašenja ove institucije odbranjeni su dostojanstvom, intelektom i hrabrošću profesora, saradnika i studenata kako to i dolikuje međunarodno priznatoj naučnoj ustanovi koja čuva crnogorsko „slovo obodsko“ od srbijanskih kleptomana i mitomana. Sačuvaće narod crnogorski i svoju viševjekovnu Crkvu od dvostrukog opasnog i poražavajućeg nasrtaja, onog spoljašnjeg koji su započeli opskurni agenti tuđih država i njihovih tajnih službi, ali i od onog unutrašnjeg koji predvode nedostojnici trona Petrovoga. Uprljana bijela kamilavka Crnogorske pravoslavne crkve zasijaće iskonom svetosti i svijetlosti koju su uzaludno pokušavali ugasiti mnogi politički, crkveni i neznaveni antihristi, koristeći najogavnije metode podmetanja, špijuniranja i nipodaštavanja naše Svete Kuće.

Postoji kod Crnogoraca i Crnogorki nešto iznad smrti što se čašću neumrlom zove, a to je čojstvo i crnogorstvo, autohtoni dar božanskog arhanđela koji nam je i precima, a i nama samima, čak i u najtežim trenucima opstanka, davao snagu da časno izdržimo i podnesemo sve zle udese sudbine i uzdignemo slavu zemlje i naroda na raznim linijama vatre uvijek pobjeđujući Sotonu i njegove sluge.

Opštecrnogorski zbor je neotuđivo pravo crnogorskog naroda na kojem su se vjekovima smjenjivali i birali mitropoliti CPC. U to ime glas naroda crnogorskog će se morati čuti i dostojanstveno poručiti da „nove nužde rađu nove sile“ jer još ima glava kojima basta čast predaka sačuvati.

Kao potomak viševjekovne nasljedstvene porodične tradicije, u kojoj su muške glave časno nosile krst i mantiju CPC, i koji su bili savremenici vladike Danila i vladika i vladara Sv.Perta Cetinjskoga i Njegoša, još od doseljenja popa Mijajla sa Čeva u Komane 1620.godine,glasno poručujem da je svijetlost krsta CPC nemoguće zaśeniti, a kamoli ugasiti.