Nedavno je prof. dr Srđa Pavlović publikovao tekst ''Partifikacija kao usud Crne Gore’’ koji je argumentovano ukazao na najveću boljku crnogorskog društva. ''Crnogorski portal'' je prošle godine u više nastavaka objavio – tematski sličnu Pavlovićevoj raspravi – srž knjige ‘’Svemoć partitokratije’’ autora Milorada Minja Ražnatovića. Izdavački je to prvijenac ‘’Crnogorskog portala’’,  a suizdavač je ‘’Crnogorski kulturni forum’’ sa Cetinja. Predgovor za Ražnatovićevu knjigu sam naslovio sa ‘’Politički crnogorski brevijar’’. U pitanju je jedna neobično zanimljiva i inspirativna studija o – kako glasi naslov rasprave objavljene prije pune tri decenije jednog italijanskog teoretičara –  Tiraninu nazvanom partitokratija. Elem, i Pavlović i Ražnatović su skrenuli pažnju na jednu, rekao bih, sudbonosnu rak-ranu Crne Gore, koja se vremenom neobično i ''maestralno'' ukotvila u crnogorsku zbilju, zarobila njene institucije i dan-danas razjeda ne samo društveno već i duhovno njeno biće, tj. samu njenu dušu.

Ali, otkud, iz koje najcrnje rupe, iz koje duboke i mračne pozadine, to veliko zlo što je skolilo svu Crnu Goru – koje je metastaziralo od DPS-ovske i suverenističke partitokratije do sadašnje klerofašističke iste takve a još gore apsolutne pošasti i nemani što guta sve i živo i mrtvo crnogorsko biće –  premrežilo je i uzduž i poprijeko da joj se naizgled i prividno i ne zna više izvor, uzrok, početak, a ponajmanje stvarni tok i realna djela, naravno niti nazire sva bijeda koju sobom nosi i ''pronosi'', pa dakle ni krajnji ''rezultati'', posljedice i ''definitivan'' kraj, to zlo koje dolazi ''odasvuda, a niotkuda'', da se ovđe poslužim jednim mojim stihom. Sav ovaj danas vladajući klerofašizam u Crnoj Gori može se najbolje okarakterisati kao, da se poslužimo riječima Mihaila Lalića iz ''Raskida'', ''vračanje'', sa revizionističkim ciljem da se monarhofašizam Karađorđevićeve SHS/Jugoslavije i velikosrpska nacionalističko-šovinistička i četnička ideologija, odnosno ''staro dobro'', kao da ništa nije bilo, digne ''iz groba nad kojim i dalje tutnje bitke rata.'' I dalje ratuju klerofašisti – zajedno sa Evropom sad iz čijih se redova još uvijek ne čuju ne odlučni već nikakvi znaci svjesnosti tog ludila i te patologije – pokušavajući da četnike predstave kao oslobodioce i kao svoje bogom dane pretke, i biološke i ideološke, i (para)vjerske i kleronacionalističke. Ne daju im, tim njihovim četnicima za koje se drže ko ''pijan plota'', da u miru grobova otpočinu i okaju svoje zablude, sagrješenja, kolaboraciju i zločine.

Piše Lalić o četnicima – kada su i oni i antifašisti i komunisti zajedno jedno vrijeme bili u njemačkom zarobljeništvu u Grčkoj – sa čak izvjesnim čisto ljudskim sažaljenjem, saosjećanjem i empatijom, u skladu sa stavom da nas ''sve bratske rane bole'': ''Čopori redara i logorskih policajaca – vlast koja je, kao bauk, nastala prekonoć iz ničega, rastrče se naokolo da ih love na leglima. Vade ih ispod stepeništa, izvlače ih iz nužnika i iz bunkera za smještaj uglja. Muka me hvata dok kroz prozor gledam kako biraju najbjednije da ih biju da bi drugima strah zadali. Znam, a opet ne vjerujem, i nekako mi je nespojivo da su to četnici, da su oni isti što su igrali oko mrtvih. Više nijesu oni što su bili. Kokarde i brade i meso hranjeno pljačkanom stokom, makaronama, konzervama, talijanskim panjocima – sve je to najzad opalo s njih. Ostao im je samo skelet i bijeda, stara bijeda bola i straha koja je svima zajednička.''

Sjećamo se kad je Zdravko Krivokapić po stupanju na premijersku funkciju rekao da ne treba više slaviti 9. maj Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope već 30. avgust 2020. kad su ''oslobodioci''  konačno ''konstituisali'' jednu ''novu'' Crnu Goru u kojoj će biti, kao što je takođe predlagao, ''pomirena'' antifašistička Crna Gora sa fašističkim kolaborantima. A u stvari je time ozvaničio i zavapio (za) povratak na staru velikosrpsku monarhističko-fašističko-karađorđevićevsku Crnu Goru i za rehabilitaciju četničkog pokreta, jednom riječju da se Crna Gora vrati tamo đe po njemu i tamo njima – svim Multiplikovanim nedostojnima (od ''tehničkog'' premijera do Ombudsmana koji to nije) onog prvog Nedostojnog koji simbolički sa svojom ideologijom krvi i tla, tj. paravjerskom organizacijom danas vlada u našoj zemlji – prirodno (o istoriji da već ne govorimo!?) ''vječno'' i pripada i propada na naše oči, a zapravo svima im je to i jedini zajednički cilj, a putevi do toga, brži ili sporiji, ogoljeliji ili suptilniji, mogu biti dakako u formi dosta različiti  i u tome je jedina njihova zapravo razlika. Htio je i Zdravko i hoće i on i njemu bliski i skliski da se povrati, da se ''nastavi 'staro dobro' kao da ništa nije bilo'', kako to Lalić literarno ubjedljivo predočava, đe nam donosi i scene koje ćemo možda već u bliskoj budućnosti imati pred očima, jer su ovi stari-novi zagovornici najcrnjih i najtragičnijih podjela i velikog zla u našoj zemlji toliko u svom nečojstvu i nesojluku zagrizli i ogrizli, zajazili i umarširali da im više ništa ne može biti sveto, pa čak ni goli mir i goli životi sugrađana i sunarodnika s kojima dijele istu svakodnevicu: ''Zaveli su obavezu da se pozdravlja kao u vojsci, pa da se pri pozdravljanju sastavljaju pete i da se podnose raporti o brojnom stanju, koje se smanjuje neprestano. Podoficir Mile Žung, kratak, glavat, rumenih obraza, svakog jutra se ukipi i vikne 'Pomozi bog, junaci', kao na predratnim vojnim paradama, a personal mu složno odgovara 'Bog ti pomogo'. Svi znaju da je to komedija – kakvi junaci, i kakav bog – ali toj sprdnji ostaju vjerni u znak želje da se nastavi 'staro dobro' kao da ništa nije bilo. Nadaju se da će ga tako, tim vračanjem, dići iz groba nad kojim i dalje tutnje bitke rata.''

        Sprdnja, svakako, ali ''... čim se kakva bilo vlast pojavi, odmah se oko nje sjate dostavljači s podacima'' (Lalić), a podsjetimo se i ovđe Meše Selimovića o svakoj vlasti i njenom antiljudskom otrovu, čiji mi kao da, kako sam to pisao u prošloj kolumni,  ostajemo vječni (!?) i nužni zarobljenici i privrženici, kako one stare, konkretno u Crnoj Gori nekadašnjeg DPS-a i drugih suverenističkih stranaka, tako i ovih novih klerofašističkih, od kojih se evo regrutuju i neki novi ''demokratski'' subjekti, poput novih, tzv. ''umjerenih'', suverenista, ''centrista'', ''Evrope sad'', itd., itd. Biće njih svakako, ali je glavno pitanje da li  će i kakve i do kada biti Crne Gore.

          U prošloj kolumni sam takođe pisao da se u Crnoj Gori kulturna paradigma nije promijenila i da smo – Crnogorski Crnogorci – u mentalnom smislu (bili i ostali) isti kao i naši sugrađani Crnogorski Srbi. Evo što piše Mihailo Lalić dijelom praktično na istu temu, naravno u kontekstu istorijskog vremena kojim se njegova literatura bavi, pokazujući iz laguma postojanja Crne Gore da u našem slučaju iza partifikacije leži ključ strahizacije: ''Ne samo zemlja, no i narod – vazda se to cijepalo, prvo uzduž, pa poprijeko. Podijeli se na dvije strane, pa poslije i jedno i drugo na po dvije. Ima sličnog i kod drugih, ali njima to dolazi povremeno i privremeno, a ne često kao u nas. Kod nas je to kao za vječnost utvrđeno: dva suprotna magnetna pola što se svuda isključuju. Ako se dva brata ne pobiju, ščepaće se bratučedi oči za oči; ako ih kavga ne rastjera do trećeg koljena, eksplozija će utoliko biti jača. Prosto, jedna strana hoće svoje danas s punim stomakom, a druga brine za neko sjutra s nebeskim carstvom i čistim obrazom. Mi smo bili za to sjutra i sve smo činili da vas privučemo na njegovu stranu. Pokušavali smo razlozima i pjesmama, strahom najzad – ali nam nije upalilo. Igra se nastavlja i još se ne zna ko će koga. Sigurno je ipak sjutra, jer ono dolazi i onako. Mnogo ste nam jada dali, košuljaši, a i mi vama. Za nas ovdje to je prošlo, ako se uzme s razumne strane; ali mržnja, kao i ljubav, vazda vam je bila preča i trajnija od razuma. I nama je, jer – braća smo. Zato je bolje da ćutimo.''

I zaista je bolje da ćutimo, kao što su ćutali Lalić i Ivo Andrić tokom dugih hercegnovskih šetnji obalom mora, kada bi se tako ćuteći ''siti ispričali'', jer sve su znali, sve su viđeli, što je bilo, što jeste i što će tek evo biti u ovoj našoj zbilji koju mi danas živimo na prostoru bivše Jugoslavije i konkretno i osobito u našoj Crnoj Gori. Ćutali su Lalić i Andrić od onoga što su viđeli da će doći, ne zbog straha da o tome misle već zbog suštine i zla onoga što nas čeka. Ćuti se ne rijetko i zbog gole egzistencije, zbog na Balkanu vazda realne mogućnosti da bude još gore. Zato govori Lalić i o stvaranju jedne gadne vrste države, ''robovske'': ''na temeljima od kostiju'', za razliku od one druge vrste države kao najuzvišenijeg i najmoralnijeg ljudskog i istorijskog dobra u čovjekovoj civilizaciji. Ili kako to piše Platon: ''Od slobodnog čovjeka ne može se napraviti rob, jer je slobodan čovjek slobodan i u zatvoru.''

Lalić detaljnije crta kostur ''pržave'': ''I to će u stvari biti nešto novo: pržava, a ne država staroga tipa... U tim strukama koje zavode red među ljudima – svejedno jesu li državnici ili policajci – sve vještine se svode na jednu: zastrašiti, pa vladati. Glavna stvar je da uvjeriš čovječuljka da je jadan i da ga vazda može snaći nešto gore od onoga što ga je snašlo. Ošamućen strahom, on oglupi; čak i kad trza na suprotnu stranu zapliće se i sam sebi steže omču oko vrata. Prijetnja se ostvaruje, gore biva. Uvijek se nađe dosta toga što se može pogoršati. Već je do grla. Nekima je i do ušiju, a strah svejedno raste i dalje. Uopšte bi naša civilizacija mogla da se zove strahizacija, jer sve je na strahu zasnovala.'' Sjetimo se samo kakvi su nam trenutni državnici – tzv. ''rukom pravde'' žele ''zastrašiti, pa vladati.'' A da li ćemo biti ''pržava'' ili ''država'', robovska imperijalna provincija i kolonijalna naseobina nedostojnih ili moderna politička zajednica slobodnih i ravnopravnih ljudi (Lalić: ''ljudi što su iz inata bili slobodni'') – zavisi od nas i, prema tome, ostaje da se vidi što će biti, od nas i sa nama. A opasnost je velika da počnemo i nastavimo zaboravljati ovu krucijalnu dilemu opstanka, našeg biti ili ne biti. Čujmo Lalića: ''Razbili su ravnopravnost prvog dana; otada je pogruženo ljudstvo postepeno zaboravlja.'' Dakle, ''igra se nastavlja i još se ne zna ko će koga.''  Samo da opet ne bude po Laliću: ''A sad više nema ljudi što su iz inata bili slobodni. Pobili su ih, i više ih neće biti...''