POBJEDA SAZNAJE: Prethodno zaštićeno nematerijalno kuturno dobro Crne Gore, od nacionalnog značaja, već punih šest godina ipak nije pod zaštitom države
Kult Svetog Vladimira srušila borba za opstanak crkve na Rumiji
Punih šest godina piše se o Kultu Svetog Vladimira kao o nematerijalnom kulturnom dobru od nacionalnog značaja, a niko ne zna da država nije umjela da ga sačuva, niti da potom rasplete zamršeno klupko pravnih prigovora u koje je Kult, Upravu za zaštitu kulturnih dobara i Ministarstvo kulture zaplela Mitropolija crnogorsko-primorska Srpske pravoslavne crkve
Imao se rašta i roditi dukljanski knez Vladimir, jer ga evo više od hiljadu godina pominjemo, oko njega se sastajemo, ali se grdno svađamo i rastajemo. Iz tih naših svađa i nadgornjavanja izađe i pokoji biser, kao što je državna, zakonska zaštita Kulta Svetog Vladimira, 2014. godine, ali malo-malo sve naše bisere (čitaj: pobjede) ubrzo sustigne i naše neznanje, nerad i nebriga. Dakle, poraz na svim nivoima.
U posljednja dva mjeseca Vladimir je ponovo aktuelan, a posebno nakon odbacivanja krivične prijave usmjerene protiv Mitropolije crnogorsko-primorske Srpske pravoslavne crkve, koju je Crnogorski pokret podnio 2018. godine zbog doziđivanja limene crkve na Rumiji, od čijeg „montiranja“ 2005. godine je i oskrnavljen Kult Svetog Vladimira Dukljanskog, odnosno obred iznošenja njegovog krsta na Rumiju na Trojičin dan, u kojem su podjednako učestvovali građani pravoslavne, islamske i katoličke vjeroispovijesti.
PRAVO ŽALIOCA
Država je u maju 2014. godine utvrdila Kultu Svetog Vladimira status nematerijalnog kulturnog dobra od nacionalnog značaja, što pominju i u šta se zaklinju svi kojima je stalo do kulturne baštine, multikonfesionalnosti i multikulturalnosti na ovim prostorima. Međutim, ono što niko ne zna i ne spominje, a mali broj upućenih mudro prećutkuje i prikriva, jeste činjenica da Kult Svetog Vladimira nije više nematerijalno kulturno dobro od nacionalnog značaja! Tačku na njegovo trogodišnje bivstvovanje pod kišobranom Zakona o zaštiti kulturnih dobara stavilo je Ministarstvo kulture Rješenjem br. UP/I-01-9/6-16 od 1. septembra 2017. godine. Naime, Ministarstvo kulture poništilo je Rješenje Uprave za zaštitu kulturnih dobara o utvrđivanju statusa kulturnog dobra od nacionalnog značaja, Kultu Svetog Vladimira, navodeći da „shodno Zakonu o opštem upravnom postupku, uprkos pravnom interesu u predmetnoj stvari, žaliocu nije data mogućnost učešća u postupku kako bi se mogao izjasniti o svim činjenicama i okolnostima bitnim za Rješenje i donošenje ožalbenog Rješenja, što predstavlja bitnu povredu pravila postupka“. Ovo je Pobjedi potvrđeno iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara Crne Gore, uz objašnjenje da je „predmetnim Rješenjem naloženo Upravi da u ponovnom postupku otkloni utvrđene nepravilnosti“.
- Žalbu na Rješenje o utvrđivanju statusa kulturnog dobra od nacionalnog značaja, Kultu Svetog Vladimira, podnijela je Pravoslavna Mitropolija crnogorsko-primorska. Uprava je, postupajući po ukidnim razlozima iz Rješenja Ministarstva kulture, sprovela ponovni postupak kojim je omogućeno učešće Pravoslavne Mitropolije crnogorsko-primorske, dok novo Rješenje nije doneseno – potvrđeno je Pobjedi iz Uprave.
Dakle, punih šest godina piše se o Kultu Svetog Vladimira kao o nematerijalnom kulturnom dobru od nacionalnog značaja, čime se želi istaći neophodnost vraćanja njegovom izvornom obliku u kojem su učestvovali građani sve tri konfesije, bez podjela i razmirica, a niko ne zna da država nije umjela da ga sačuva, niti da potom rasplete zamršeno klupko pravnih prigovora u koje je Kult, Upravu za zaštitu kulturih dobara i Ministarstvo kulture zaplela Mitropolija crnogorsko-primorska?!
A tvorac „klupka pravnih prigovora“ je, naravno, protojerej stavrofor Velibor Džomić, koji je u julu 2016. godine, kako saznaje Pobjeda, Upravi za zaštitu kulturnih dobara i Ministarstvu kulture podnio žalbu protiv Rješenja o utvrđivanju Kultu Svetog Vladimira statusa nematerijalnog kulturnog dobra od nacionalnog značaja. Mitropolija je, prema tvrdnjama Džomića, za Rješenje Uprave saznala slučajno, a posebno joj je zasmetalo što kao zainteresovano lice nije bila pozvana da učestvuje u upravnom postupku. Za to je, kako je naveo Džomić, Mitropolija imala „debele“ razloge.
- Prvostepeni organ (Uprava za zaštitu kulturnih dobara, prim. aut.) je prilikom pokretanja postpuka i donošenja Rješenja nesumnjivo znao da je Kult Svetog Vladimira očuvan u bogoslužbenom predanju Pravoslavne crkve u Crnoj Gori – Mitropoliji crnogorsko-primorskoj. Takođe, prvostepeni organ je znao, a što se vidi i iz Elaborata o utvrđivanju kulturne vrijednosti nematerijalnog kulturnog dobra Kult Svetog Vladimira, da je za Mitropoliju crnogorsko-primorsku, zatim za njenu Crkvu Svetog Nikole u Mikulićima, kao i za pravoslavni vjerski obred – litiju na pravoslavni praznik Svete Trojice – Trojičindan (Duhovi) i pravoslavno sveštenstvo, neodvojivo vezan Kult Svetog Vladimira u Crnoj Gori. I pored evidentnih i nespornih saznanja, a posebno zato što je i direktorka Uprave (Anastazija Miranović, prim. aut.) koja je kao službeno lice potpisala ožalbeno Rješenje bila i članica Stručnog tima za izgradu Elaborata, Mitropoliji kao zainteresovanom licu nije omogućeno da učestvuje u ovom upravnom postupku – naveo je Džomić.
On je kao bitnu povredu upravnog postupka naveo i to što, prema njegovom mišljenju, u ožalbenom Rješenju nije potpuno i tačno utvrđeno činjenično stanje u vezi sa Kultom Svetog Vladimira.
- Prije svega, postavlja se pitanje šta je u ožalbenom Rješenju „Kult Svetog Vladimira“, a šta tradicija Kulta Svetog Vladimira i šta se podrazumijeva pod „tradicijom kulta“ u pravnom smislu riječi, tj. u smislu odredbi Zakona o zaštiti kulturnih dobara. I to posebno ukoliko se ima u vidu da „tradicija“, pa ni „tradicija kulta“ nijesu normirane Zakonom o zaštiti kulturnih dobara kao nematerijalno kulturno dobro (član 17 Zakona) – naveo je Džomić.
KO SU NOSIOCI?
Takođe, Džomiću je u Rješenju zasmetalo i navođenje „nosioca – čuvara tradicije Kulta Svetog Vladimira“, pa se zapitao na osnovu kojih dokaza je utvrđeno ko su ti „nosioci-čuvari“?
- Naime, osim Mila, Milana i Gorana Androvića kao „nosioci-čuvari tradicije Kulta Svetog Vladimira“ su imenovani i „članovi uže porodice Andrović iz Bara“. Ko je ta porodica i ko su njeni „uži članovi“ ne može se utvrditi iz stava 2 dispozitiva ožalbenog Rješenja. Posebno je uočljivo, a i Elaborat to potvrđuje, da porodica „Andrović iz Bara“ nema nikakve veze sa Kultom Svetog Vladimira, ali su, bez obzira na to, a sudeći po dispozitivu ovog nezakonitog Rješenja, postali „nosioci-čuvari tradicije Kulta Svetog Vladimira“ – naveo je Džomić.
Krst Svetog Vladimira kod porodice Andrović
Njemu je posebno besmileno navođenje da su „nosioci-čuvari tradicije Kulta Svetog Vladimira“, pored porodice Androvića, i „građani multikulturalne, multikonfesionalne i multietničke zajednice Bara i Crne Gore“.
- Šta ovo znači kao pravna norma u konkretnom pravnom aktu – upravnom aktu/Rješenju Uprave za zaštitu kulturnih dobara? I kakva je konkretna primjena te norme? Ali, tako to izgleda kad pravne akte, uz dužno poštovanje svake struke, donose lica koja sa pravom nemaju nikakve veze – konstatovao je Džomić.
Potom je prešao na, po svemu sudeći, glavnu stvar za Mitropoliju crnogorsko-primorsku – Crkvu Svete Trojice na Rumiji, odnosno stav 3, tačku 3 dispozitiva Rješenja Uprave za zaštitu kulutrnih dobara, kojima se, pored ostalih mjera zaštite Kulta, predlaže „izmještanje crkve sa vrha Rumije“.
- Evidentno je da je čitav postupak zapravo i pokrenut zbog toga i da je ovo nezakonito Rješenje isključivo u toj funkciji. Međutim, najveći problem donosiocu ovog nezakonitog Rješenja u navedenom stavu dispozitiva jesu obrazloženja Rješenja i Elaborat u kome se pominje buduća crkva na Rumiji. Besmislene su i paušalne, tj. bez ijednog dokaza navedene konstatacije, i to prije svega ideološke prirode, da je Kult Svetog Vladimira postavljanjem crkve na Rumiji „pretrpio izmjene u toku obreda u smislu procesije iznošenja krsta Svetog Vladimira na vrh Rumije“. Koje su to izmjene „u toku obreda u smislu procesije“ – nije jasno ni autorima Elaborata, ni donosiocu ovog nezakonitog Rješenja, a ni onima koji čitaju ovo nezakonito Rješenje. Dalje, ideološka je, nenaučna i paušalna, tj. bez dokaza iznijeta tvrdnja da je „postavljanjem crkve uslovljen izostanak jednog broja nepravoslavnih učesnika u procesiji, što ugrožava autentičnost kulta“. Koji je to broj? Kako je on evidentiran? Na osnovu čega se iznosi ta tvrdnja? Koliko ih je bilo prije 2005. godine, a koliko poslije? Naravno, sve bez dokaza i bez činjenica – naveo je Džomić.
Prema njegovim riječima, autentičnost Kulta za autore Elaborata i donosioce Rješenja „nije bila ugrožena od 1959. do 1994. godine kada su komunističke vlasti bez pravnog akta, golom silom, zabranile litiju na Rumiji na pravoslavni praznik Trojičin dan“.
- Naravno, autori Elaborata i donosilac ovog nezakonitog Rješenja nigdje ne navode da je litija na Rumiji obnovljena u saradnji Mitropolije i porodice Andrović iz Mikulića – naveo je Džomić.
Zaključio je da se iz spisa ovog predmeta „uočava da Uprava ne samo da nije vodila upravni postupak u smislu obavezujućih odredbi iz Zakona o zaštiti kulturnih dobara i Zakona o opštem upravnom postupku, nego da je vodila virtuelni i tajnoviti postupak, pa i postupak koji se suštinski protivi svakom kultu i kulturi, a posebno Kultu Svetog Jovana Vladimira u njegovom istorijskom, duhovnom i kulturološkom smislu“.
Iznošenje krsta Svetog Jovana Vladimira na Rumiju, 2015. godine
- Osim toga, iz spisa predmeta se utvrđuje da je Uprava vodila i furiozni postupak. Naime, iz spisa predmeta se utvrđuje da je Elaborat o utvrđivanju kulturne vrijednosti nematerijalnog kulturnog dobra „Kult Svetog Vladimira“ pod brojem UP/I-O3-79/2014 zaprimljen i zaveden u Upravi 30. maja 2014. godine, a ožalbeno Rješenje je donijeto istog dana. Da li se na takav način štiti Kult koji, kako se navodi u Elaboratu, traje 1.000 godina – zapitao se Džomić.
PRIZNALI PRAVO
Ministarstvo kulture je uvažilo argumente Mitropolije o potrebi da kao zainteresovana strana učestvuje u novom upravnom postupku, dok je ostale pojedinosti koje bi eventualno bile sadržaj novog Rješenja tek trebalo ispregovarati i dogovoriti. U međuvremenu, kao zainteresovana strana za učeće u novom upravnom postupku javio se sveštenik Jovan Plamenac iz Bara, navodeći da je jedan od obnovitelja poštovanja i njegovanja kulta i litije Svetog Jovana Vladimira više od 25 godina i da je organizator Trojičindanske litije na Rumiji. Uprava za zaštitu kulturnih dobara Zaključkom od 18. oktobra 2017. godine nije mu priznala pravo da učestvuje u novom postupku, ali je Ministarstvo kulture u decembru iste godine poništilo taj Zaključak i naložilo Upravi da, u skladu sa Zakonom o upravnom postupku, donese novi akt kojim će Plamencu biti priznato pravo na učešće u donošenju novog rješenja o Kultu Svetog Vladimira.
Sve je, po svemu sudeći, ostalo na tome. Zainteresovane strane su se izjasnile, ali dogovora između predstavnika Uprave i Mitrpolije crnogorsko-primorske nije bilo, te je Kult Svetog Vladimira ostao bez zaštite još prije šest godina. U međuvremenu su se promijenila četiri direktora Uprave za zaštitu kulturnih dobara: Anastaziju Miranović je naslijedio Božidar Božović, a njega Mladen Zagarčanin. Potom je na čelo Uprave došla Maja Ćetković, a od prije nekoliko mjeseci nju je naslijedio Balša Perović. Niko od njih, kako saznaje Pobjeda, nije se više bavio Kultom Svetog Vladimira, a da li će to biti jedan od aktuelnih prioriteta Uprave odbio je da za Pobjedu odgovori Balša Perović. Time je nastavio lošu praksu svojih prethodnika da na novinarska pitanja odgovaraju šturo i selektivno. Jovan NIKITOVIĆ
Od Uneska ćemo tražiti da sačuva baštinu koju prvo mi nijesmo sačuvali
Crnogorski pokret je nedavno uputio otvoreno pismo u kojem se navodi da će se zvanično obratiti Unesku zahtjevom da u Crnoj Gori zaštite nematerijalnu kulturnu baštinu – Obred iznošenja krsta Sv. Vladimira i kultno mjesto povezano s njim. Oni su to uradili nakon što su u „Crnoj Gori iscrpljene sve mogućnosti i državni organi se oglušili na naloge nadležnih institucija da se sa vrha Rumije u Baru ukloni metalni objekat – nazvan Crkva Svete Trojice, koji je Crkva Srbije postavila na ovu planinu 22. jula 2005. godine i tim činom uništila viševjekovni zajednički obred barskih pravoslavaca, muslimana i katolika“.
Crnogorski pokret, po svemu sudeći, u tom trenutku nije znao da Kult Svetog Vladimira više nije pod pravnom zaštitom u Crnoj Gori, tačnije da nije nematerijalno kulturno dobro od nacionalnog značaja, pa se tako došlo u apsurdnu situaciju – da od svjetske organizacije, sa velikim ugledom i autoritetom, tražimo da zaštiti naše nasljeđe koje prvobitno ni mi nijesmo zaštitili.
Džomić već 2016. konstatovao ono što će ponoviti Ministarstvo kulture 2023. godine
Zanimljivo je da je protojerej stavrofor Velibor Džomić u žalbi na Rješenje o statusu Kulta Svetog Vladimira, 2016. godine, naveo identične zaključke koje je nedavno ponovilo i Ministarstvo kulture i medija Crne Gore. Naime, osporavajući Rješenje o statusu Kulta Svetog Vladimira, Džomić je konstatovao da se „u obrazloženju ovog nezakonitog Rješenja navodi da je Crkva na Rumiji postavljena 2005. godine „bez odgovarajućih saglasnosti i odobrenja“.
- Ne navodi se koje su to saglasnosti i koja su to odobrenja, kao i od kog organa su bila potrebna za izgradnju Crkve Svete Trojice na Rumiji. Naravno, ne navodi se, jer nijesu bila potrebna nikakva odobrenja i nikakve saglasnosti, jer vrh Rumije nije uživao pravnu zaštitu po odredbama Zakona o zaštiti spomenika kulture iz 1991. godine, niti je na osnovu tog Zakona donijeto rješenje o proglašenju vrha Rumije za spomenik kulture i stavljanje pod pravnu zaštitu. Ovo je samo djelić koji navodi da je u ovom nezakonitom Rješenju pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje – naveo je Džomić.
U odbačenoj krivičnoj prijavi koju je protiv Mitropolije podnio Crnogorski pokret, 2018. godine, zbog doziđivanja crkve na Rumiji, uz pozivanje, između ostalog, i na kršenje Zakona o zaštiti kulturnih dobara, iz Ministarstva kulture i medija je tužilaštvu 8. februara ove godine odgovoreno da „na vrhu Rumije, gdje se nalazi predmetni objekat, ne postoje zaštićena kulturna dobra sa prepoznatim kulturnim vrijednostima, kao ni identifikovani arheološki lokaliteti“ izbor: pobjeda.me
0 Komentara